Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1864/10 (U. B.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1864/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1864/10, rješavajući apelaciju Ulfete Babiker, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ulfete Babiker podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 065 0 P 046271 10 Gž 2 od 18. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 P 046271 09 P 2 od 3. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ulfeta Babiker (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Edina Jahić i Tanja Hadžagić iz Sarajeva, podnijela je 20. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 065 0 P 046271 10 Gž 2 od 18. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 P 046271 09 P 2 od 3. novembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 P 046271 09 P 2 od 3. novembra 2009. godine odbijen je u cjelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila (pod tačkom I) da sud utvrdi da je ništav Ugovor o jemstvu broj Ov.1. br. 4557/2001 zaključen 23. augusta 2001. godine između Raiffeisen bank dd Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: povjerilac) kao povjerioca, s jedne strane, i Osmana Mamouna i Mohameda Babikera kao jemaca s druge strane, u dijelu u kojem je, kao objezbjeđenje potraživanja koja proizlaze iz Ugovora broj OU-5-055/01 od 16. augusta 2001. godine o kreditiranju i poslovnoj saradnji, upisana hipoteka na suvlasničkom dijelu apelantice od ¼ u C listu za nekretnine koje su upisane u z.k. ulošku broj 2690 K.O. Hrasnica (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina); da se naloži z.k. uredu Općinskog suda u Sarajevo da po pravosnažnosti presude, briše prava zaloga zavedenog pod Dn brojem 8770/01 u dijelu u kojem je opterećen suvlasnički dio apelantice od ¼ (točka II) kao i da se utvrdi da je izvršenje koje se pred ti sudom vodi pod brojem 065- 0-Ip-06-012726 po prijedlog povjerioca kao tražitelja izvršenja protiv izvršenika Osmana Mamouna i Mohameda Babikera radi izvršenja prodajom sporne nekretnine, u odnosu na apelanticin suvlasnički dio od ¼ nedopušteno (tačka III tužbenog zahtjeva).

3. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je presudom tog suda broj 65 0 P 047806 04 P od 10. decembra 2008. godine utvrđeno da zajedničku imovinu apelantice i Mohameda Babikera, između ostalog, čini ½ vlasništva na spornoj nekretnini sa upisanim vlasništvom u korist Mohameda Babikera sa dijelom ½ te da je udio stranaka u sticanju sporne nekretnine po ½ pa je Mohamed Babiker dužan priznati i trpiti da se apelantica na osnovu te presude upiše kao suvlasnik u z.k. uredu tog suda sa dijelom ¼. Utvrđeno je i da je na spornoj nekretnini, u teretnom listu, na osnovu ugovora o kreditu, ugovora o jemstvu i rješenja koja datiraju u periodu od 16. augusta do 29. augusta 2001. godine, upisano pravo zaloga na kuću za iznos od 463.896,25 KM u korist povjerioca te zabilježena i zabrana otuđenja i novog obezbjeđenja bez saglasnosti povjerioca kao i pravo zaloga na kuću za iznos od 164.387,06 KM u korist Poreske uprave Kantonalni ured Sarajevo na osnovu zahtjeva za registriranje zakonske hipoteke od 3. februara 2004. godine a sve ovo na osnovu pravosnažnih rješenja tog suda preciziranih u presudi donesenih radi obezbjeđenja kreditajemstva firmi „Lahaj „doo Sarajevo čiji su suvlasici Osman Mamoun i Mohamed Babiker.

4. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju, imovina koja je predmet založnog prava, kao obezbjeđenje za vraćanje kredita u vrijeme zaključivanja ugovora o jemstvu, bila zajednička imovina bračnih drugova-apelantice i Mohameda Babikera te da je u zemljišnim knjigama bio upisan Mohamed Babiker kao suvlasnik sa dijelom od ½ a Osman Mamoun također sa dijelom ½. Navedeno je i da je presuda od 10. decembra 2008. godine kojom je utvrđeno da sporne nekretnine čine bračnu stečevinu apelanta i Mohameda Babikera, konstitutivnog karaktera odnosno da proizvodi dejstvo od dana njenog donošenja te da nije od uticaja na ostvareni upis založnog prava u zemljišne knjige te da je povjerilac savjesno lice koje se pouzdalo u fikciju apsolutne tačnosti upisa u zemljišne knjige shodno odredbama Zakona o zemljišnim knjigama odnosno nije znao niti je morao znati da je nekretnina zajednička imovina apelantice i Mohameda Babikera a što bi u suprotnom bio uvjet za ništavost ugovora o zasnivanju založnog prava.

5. Općinski sud je naveo da je nesporno da je faktička bračna zajednica između apelantice i Mohameda Babikera prestala tokom 2004. godine i da je apelantica 27. decembra 2004. godine podnijela tužbu radi utvrđivanja bračne stečevine, a da je ugovor o jemstvu zaključen 23. augusta 2001. godine kojim je Mohamed Babiker raspolagao zajedničkom imovinom. Međutim, prema obrazloženju Općinskog suda, zbog prirode bračnih odnosa postoji pretpostavka da postoji saglasnost drugog bračnog druga za akte raspolaganja koje preduzima drugi bračni drug, a mogućnost tražiti poništenje akta raspolaganja zajedničkom imovinom pripada bračnom drugu ako drugi bračni drug kojem je povjereno upravljanje zajedničkom imovinom, raspolaganje vrši na nemaran način ili namjerno oštećuje interese drugog bračnog druga ili su bračni odnosi teško i trajno poremećeni te bračni drug nema povjerenja u drugog bračnog druga, sve shodno odredbama Porodičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o jemstvu ( „Službene novine SR BiH“ br. 21/79 i 44/89 i „Službeni list R BiH“ br. 6/94 i 13/94). Općinski sud je, u vezi s navedenim, istakao da apelantica tokom postupka nije izvodila dokaze da je njen suprug Mohamed Babiker u vrijeme zaključivanja ugovor o jemstvu raspolagao zajedničnom imovinom na nemaran način ili da su u to vrijeme bračni odnosi bili teško i trajno poremećeni ili da u to vrijeme nije imala povjerenje u svog bračnog druga vezano za akte raspolaganja bračnom imovinom zbog čega taj sud smatra da je između apelantice i Mohameda Babikera postojao prećutni sporazum da raspolaganje cjelokupnom zajedničnom imovinom vrši Mohamed Babiker (a koji sporazum ima dejstvo samo među bračnim drugovima). Navedeno je i da sporazum bračnih drugova da raspolaganje zajedničkom imovinom vrši samo jedan od njih, predstavlja ugovor o punomoćstvu koji ne mora biti sačinjen u pismenoj formi.

6. Općinski sud je, također, naveo da pretpostavka udjela u zajedničkoj imovini, prema Porodičnom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme zasnivanja založnog prava, nije postojala već se morala dokazivati u sudskom postupku, a bračni drug koji se prećutno saglasio sa raspolaganjem zajedničkom imovinom od strane drugog bračnog druga, ne stiče pravo da takvo pravo uspješno pobija već ima pravo na naknadu štete u visini njegovog udjela u stvari koja je bila predmet raspolaganja. Kako je, prema obrazloženju Općinskog suda, nesporno da je u vrijeme zaključenja ugovora o jemstvu postojala bračna zajednica između apelantice i Mohameda Babikera u kojoj je stečena zajednička imovina i obaveze nastale u vezi sa zajedničkom imovinom, što podrazumijeva i zajedničku obavezu koju su bračni drugovi dužni da snose srazmjerno učešću u stečenoj imovini te imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan te je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 065 0 P 046271 10 Gž 2 od 18. februara 2010. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stavovi prvostepenog suda te navedeno da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepena presuda pravilna. Navedeno je da se sudovi u ovoj pravnoj stvari suočavaju sa problemom sukoba dva izuzetno važna pravna načela-načelom zaštite imovinskog prava bračnih partnera i načelom povjerenja u zemljište knjige odnosno sigurnosti u pravnom prometu. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, tačno je da je članom 265. Porodičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i jamstvu bilo propisano da bračni drugovi zajedničkom imovinom raspolažu sporazumno i da svojim udjelom u imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima ali da je tom odredbom bila regulirana međusobna zaštita u imovinskim odnosima bračnih partnera a koji ne mora biti od značaja za treće osobe kada se u pravnom poslu pojavljuje samo jedan od bračnih partnera. Nadalje, navedeno je da je povjerilac ispunio svoju ugovorenu obavezi i izvršio novčanu isplatu po Ugovoru o kreditu te osiguranje novčanih sredstva na osnovu Ugovora o jemstvu sa Mohamedom Babikerom i Osmanom Mamounom koji su u zalog dali spornu nekretninu koja je kao njihovo suvlasništvo upisana u zemljišne knjige sa dijelovima od po ½. Kantonalni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima apelantice, taj sud nalazi da je Mohamed Babiker kao suprug apelantice, pružio garanciju otplate duga a povjerilac se osnovano pouzdao u stanje koje je prikazano u zemljišnim knjigama. Osim toga, kako je naveo Kantonalni sud, apelantica u toku postupka ničim nije dokazala da je povjerilac imao opravdan razlog za sumnju da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije tačno i potpuno.

8. Kantonalni sud je obrazložio da povjerilac nije imao ni obavezu istraživanja izvanknjižnog stanja na založenoj spornoj nekretnini jer bi u suprotnom takvo istraživanje moralo obuhvatati ne samo postojanje bračnog partnera dužnika nego i izvanbračnih partnera, što bi između ostalog imalo negativne posljedice na slobodni pravni promet. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da, kao i prvostepeni sud, smatra da je povjerilac na zakonit način izvršio obezbjeđenje svog potraživanja i da za ništavost ugovora o jemstvu nije bilo dovoljno samo dokazati postojanje braka između apelantice i Mohameda Babikera nego je bilo neophodno da apelantica dokaže odsustvo saglasnosti za zaključenje ugovora o jemstvu uključujući i prešutnu saglasnost za poslove koji prevazilaze redovno upravljanje nekretninama kao i da nije znala za postupak dobijanja kredita za privredno društvo u kojem je njen bivši suprug suvlasnik, jer prema mišljenju tog suda, dobijanje i obezbjeđenje kredita u iznosu od 250.000,00 KM nisu mogli ostati nepoznanica drugom bračnom dugu. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

9. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi hronologiju postupka utvrđivanja bračne tečevine kao i postupka vođenog povodom njene tužbe za oglašavanje ništavim ugovora o kupoprodaji stana koji također predstavlja bračnu stečevinu nastalu u njenom braku na Mohamedom Babikerom sa kojim je sklopila šerijatski brak 1993. godine kao maloljetna osoba a nakon toga i 1997. godine i građanski brak. Navodi da su redovni sudovi i pored utvrđenja da sporna nekretnina čini njihovu bračnu stečevinu, pogrešno utvrdili da je neosnovan njen tužbeni zahtjev za oglašavanjem ništavim ugovora o jemstvu.

10. Apelantica smatra da je pogrešan stav sudova i da utvrđivanje bračne stečevine ima dejstvo tek od dana donošenja odluke kojom je utvrđeno šta čini bračnu stečevinu već da takva odluka treba imati dejstvo od dana sticanja imovine te da je iz tog razloga pogrešno tumačenje zakona od strane sudova da povjerilac nije imao obavezu utvrditi da li je stanje u zemljišnim knjigama tačno jer se na stanje u zemljišnim knjigama može pozivati samo savjesan sticalac što povjerilac ni u kom slučaju nije jer je jednostavnom provjerom matičnih knjiga mogao utvrditi da je Mohamed Babiker oženjen. Zbog navedenog smatra da ona ne može tražiti ni naknadu štete jer je banka bila dužna ustanoviti da li je dužnik u braku budući da sadašnji formulari za kredit povjerioca imaju i rubriku o bračnom stanju tražioca kredita. U korist svojih tvrdnji apelantica navodi i presude donesene povodom njenog tužbenog zahtjeva za oglašavanjem ništavim ugovora o kupoprodaji stana koji isto predstavlja bračnu stečevinu koju je njen bivši suprug Mohamed Babiker bez njenog znanja prodao a koji je oglašen ništavim te da redovni sudovi neopravdano prave razliku između tog ugovora i ugovora o jemstvu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebao odbiti apelanticin tužbeni zahtjev za oglašavanje ništavim spornog ugovora o jemstvu i dosljedno tome zahtjev za brisanje prava zaloge i utvrđenje da je izvršenje u odnosu na apelanticin suvlasnički dio od ¼ nedopušteno pri tome se pozivajući na relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Pri tom Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju drugačija pravna situacija nego u predmetu na koji se apelantica u apelaciji poziva a u kojem je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i oglašen ništavim ugovor o kupoprodaji stana koji također čini bračnu stečevinu apelantice i njenog supruga Mohameda Babikera. Ovo stoga jer je u tom predmetu apelanticin bivši suprug Mohamed Babiker i pored postojanja mjere osiguranja-zabrane prodaje navedenog stana do okončanja postupka utvrđivanja bračne stečevine iz 2005. godine, nakon donošenja navedene mjere a prije okončanja postupka o utvrđivanju bračne stečevine, prodao sporni stan dok se u konkretnom slučaju radi o zaključivanju ugovora o jemstvu koji datira iz 2001. godine odnosno u vrijeme kada je brak postojao i nije bio pokrenut postupak utvrđivanja bračne stečevine.

15. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1864/10 (U. B.) | Sudska praksa | Aktio