Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1892/10 (H. H.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1892/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1892/10, rješavajući apelaciju Huseina Hašimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Hašimovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-09-000 860 od 4. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-674/05 od 13. aprila 2009. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P:551/02 od 18. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Hašimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, kojeg zastupa Anto Lukač advokat iz Orašja, podnio je 21. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 860 od 4. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-674/05 od 13. aprila 2009. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P:551/02 od 18. maja 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P:551/02 od 18. maja 2005. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev JP „Zavod za udžbenike i nastavna sredstva“ Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da tužitelju isplati iznos od 25.009,25 KM sa zakonskom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.000,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrđeno da je rješenjem Izvršnog odbora Skupštine opštine Bijeljina broj 01.013-476-86/96 od 30. januara 1996. godine dio stambenog objekta apelanta čiji su podaci precizirani u presudi, dodijeljen na privremeno korištenje tužitelju koji je taj dio objekta koristio sve do druge polovine 2001. godine kada je objekat vraćen u posjed apelantu. Utvrđeno je i da je tužitelj na tom objektu vršio određene adaptacije odnosno ulaganja u smislu da je objekat prilagodio preuređenju u stanove za smještaj svojih radnika. Navedeno je da je u vezi s tim, od posebnog značaja bio zapisnik o stepenu izgrađenosti objekta koji je sačinilo Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove, urbanizam i građevinarstvo Opštinske uprave Bijeljina 25. marta 1996. godine, koji je sačinjen nakon dodjele dijela objekta tužitelju na privremeno korištenje a prije nego što je tužitelj pristupio izvođenju radova. Osnovni sud je istakao da je u predmetnom zapisniku bilo navedeno šta je sve bilo sagrađeno u tom dijelu objekta odnosno da je na prvom i drugom spratu bila samo djelimično postavljena fasadna stolarija a u potkrovlju nije bila ugrađena ni spoljašnja niti unutrašnja stolarija te da dimnjaci ni na jednoj etaži nisu bili ozidani, a što je sve prema izvedenim dokazima, nakon prijema objekta na korištenje, dogradio tužitelj. Prema mišljenju Osnovnog suda, navedeni zapisnik je objektivan i vjerodostojan jer su ga sačinila stručna lica nadležnog opštinskog organa dok to istovremene ne znači da su iskazi svjedoka koje je predložio apelant, netačni i da je moguće da je dio stolarije, koji nije postojao u vrijeme sačinjavanja zapisnika, ranije bio ugrađen i da je odnesen u periodu od 1992. godine pa do dodjele dijela objekta na korištenje tužitelju 1996. godine, ali da ta činjenica nije od uticaja na konkretan spor.

3. Nadalje, navedeno je da je članom 27a. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da lice koje je kao privremeni korisnik uložilo svoja sredstva u objekat koji je privremeno koristilo ima pravo da traži povrat tih sredstava od nositelja stanarskog prava odnosno vlasnika shodno važećim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi navedeno je da obaveza apelanta da nadoknadi tužitelju vrijednost njegovih ulaganja proizlazi iz člana 210. ZOO jer se apelant neosnovano obogatio za vrijednost radova koje je tužitelj izveo na njegovom objektu. Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor zastare jer je, kako je taj sud obrazložio, tužitelj navedene radove izveo u toku 1996. godine i 1997. godine a tužbu je podnio 7. maja 2002. godine. Iz navedenog, prema obrazloženju Osnovnog suda, proizlazi da nije protekao opći rok zastare od 10 godina koji je propisan članom 371. ZOO kao i da je podnošenjem predmetne tužbe taj rok zastare prekinut shodno odredbama člana 388. ZOO zbog čega je Osnovni sud taj prigovor apelanta odbio kao neosnovan. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je djelimično usvoji tužbeni zahtjev tužitelja te shodno odredbama čl. 223. stav 1. i člana 210. ZOO obavezao apelant na isplatu navedenog iznosa. Osnovni sud je naveo da je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za dosuđenje iznosa preko utvrđenog budući da iz predloženih dokaza-računa, predračuna, ugovora o izvođenju radova i uputnice Omladinskoj zadruzi, nije mogao utvrditi da je tužitelj izvršio ulaganja preko dosuđenog iznosa u predmetni objekat budući da su tužitelju pored predmetnog objekta u Bijeljini bila dodijeljena još četiri objekta na privremeno korištenje.

4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj Gž-674/05 od 13. aprila 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu te odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova drugostepenog postupka u iznosu od 600,00 KM. U obrazloženju presude je ponovljeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud provodio dokaze koje tužitelj uopće nije predložio a što se odnosi na uvid u određenu, pojedinačno pobrojanu, dokumentaciju te da ti dokazi nisu dostavljeni apelantu. Ovo stoga, jer kako je naveo Okružni sud, na navedenim dokazima prvostepeni sud i nije zasnovao svoju odluku jer vrijednost izvedenih radova nije ni utvrđena na osnovu tih računa i dokumenata nego na osnovu nalaza vještaka građevinske struke koji je prezentiran na glavnoj raspravi zbog čega se ne može ni tvrditi da apelantu nije data mogućnost da o tim dokazim raspravlja pred sudom. Osim toga, Okružni sud je naveo da je apelant mogao tražiti da mu se ti dokazi dostave i naknadno ili da izvrši uvid u te dokaze ali da apelant to nije tražio.

5. Okružni sud je naveo da su tačni žalbeni navodi da je vještak naveo da su radovi lošeg kvaliteta te da je skoro stekao utisak da su rađeni iz neke nužde i na brzinu ali da su ovi navodi, prema obrazloženju Okružnog suda, nebitni za konkretnu pravnu stvar budući da je nesporno da tim povodom apelant vodi drugi postupka protiv tužitelja te da djelimično usvajanje konkretnog tužbenog zahtjeva nije prepreka da apelant eventualno dobije i spor po tom pitanju. Okružni sud je naveo da je bespredmetno pozivanja apelanta i na to da nije imao nikakve koristi od postavljenih keramičkih pločica i vanjskih stepenica budući da po ovom osnovu tužitelju ništa i nije dosuđeno kao i da su neosnovani navodi da je tužitelj trebao tražiti građevinsku dozvolu za sporne radove budući da se za takvu vrstu građevinskih radova ne traži dozvola. Navedeno je da iz utvrđenih činjenica proizlazi da tužitelju nesporno pripada dosuđeni iznos na osnovu odredbi čl. 210. i 215. ZOO u vezi sa članom 27.a Zakona o prestanku primjene a u vrijednosti nužnih i korisnih troškova, te da pogrešno pozivanje prvostepenog suda na odredbe čl. 220. i 223. ZOO nije od uticaja na pravilnost prvostepene presude. Okružni sud je naveo da se i pitanje zakonitosti akta na osnovu kojeg je tužitelj bio privremeno smješten u spornom apelantovom objektu, ne može ispitivati u konkretnom postupku pogotovo ako se ima u vidu i činjenica da to pitanje nije ni isticano u toku prvostepenog postupka. Zbog svega navedenog Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

6. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-09-000 860 od 4. marta 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa primijenjenim pravnim propisima, zaključio da je drugostepena odluka pravilna. Navedeno je da je odredbom člana

220. ZOO propisano da se vršenju tuđeg posla može nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi. Vrhovni sud je obrazložio da je u smislu citiranog, pravilan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o poslovodstvu bez naloga jer je tužitelj izveo sporne građevinske radove kako bi obezbijedio stambeni prostor za svoje radnike iz čega proizlazi zaključak da je tužitelj obavljao posao za vlastite potrebe znajući da ne obavlja tuđi posao. Vrhovni sud je naveo i da, s druge strane, obavljanje ovih poslova nije bilo u neposrednom interesu apelanta jer se nije radilo o poslovima koji ne trpe odlaganje zbog čega bi mu, da ti poslovi nisu izvedeni, bila nanijeta šteta ili bi on propustio ostvarenje očigledne koristi. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da se konkretan materijalno pravni odnos treba rješavati primjenom odredbe člana 210. ZOO u vezi sa odredbom člana 27.a stav 1. Zakona o prestanku primjene i člana 38. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Ovo stoga jer je, kako je naveo Vrhovni sud, odredbom člana 27.a stav 1. Zakona o prestanku primjene, koji je u odnosu na konkretni slučaj „lex specialis“, propisano da lice čije je pravo privremenog korištenja prestalo prema odredbama tog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema odredbama ZOO s tim da postupak povrata sredstava može početi od dana kada je raniji vlasnik ili nositelj stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana. Navedeno je da u smislu ove zakonske odredbe neophodne troškove predstavljaju nužni i korisni troškovi te da apelant nije osporavao nalaz vještaka u pogledu vrste i količine izvedenih radova, upotrijebljenog materijala niti u vezi sa učinjenom procjenom vrijednosti troškova. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je pogrešno utvrđena činjenica da je tužitelj bio izbjeglica jer se radi o smještaju uposlenika profitabilne pravne osobe koja je njegov objekat koristila a da mu nije plaćana zakupnina zbog čega je nezakonit i akt o dodjeli spornog dijela objekta na privremeno korištenje tužitelju. Smatra da je trebalo primijeniti odredbe ZOO koje se odnose na poslovodstvo bez naloga a što je i isticao u toku postupka pred redovnim sudovima.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo djelimično usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i Zakona o prestanku primjene, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da apelant u apelaciji ponavlja suštinski iste navode koje je iznosio u postupku pred redovnim sudovima i na koje su ti sudovi, kako je već rečeno, dali detaljna i jasna obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije, zbog čega ih Ustavni sud smatra neosnovanim.Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom posutpku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1892/10 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio