Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1918/10 (M. R.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1918/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1918/10, rješavajući apelaciju Mehmeda Rizvana na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Rizvana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 001913 10 Kz od 24. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 001913 08 K od 26. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Rizvan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 24. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 001913 10 Kz od 24. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 001913 08 K od 26. juna 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 001913 08 K od 26. juna 2009. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 K 001913 10 Kz od 24. februara 2010. godine, apelant je oglašen krivim za izvršeno krivično djelo šumska krađa iz člana 316. st. 2. u vezi sa st. 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je na temelju čl. 42., 49. i 62. navedenog zakona izrečena uvjetnu osudu, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseca, i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od 1 (jedne) godine od dana pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo. Općinski sud je nakon provedenog postupka u kojem je proveo dokaze optužbe i odbrane zaključio da je apelant dana 19. aprila 2007. godine u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi u šumi državne svojine zvanoj „Lapat“ odjel 34. G.J. „D.T. Goduša“, kojom gospodari Kantonalna uprava za šumarstvo Zeničko-Dobojskog kantona, Odjeljenje Visoko (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava za šumarstvo ZE-DO kantona), bez prethodnog znanja, odobrenja i obilježavanja stabala za sječu, oborio, prisvojio pet stabala hrasta, količine od 13,92 m3, bruto drvne mase, oštetivši na taj način Budžet ZE-DO kantona za iznos od 908,93 KM. Do ovog zaključka sud je došao na osnovu izjave svjedoka-lugara, Mehmeda Provalića, koji je u svom iskazu naveo da mu je poznato da je apelant podnio zahtjev za sječu šume na parceli k.č. 303/5 i parceli 1535 KO Gračanica (u daljnjem tekstu: sporne parcele), međutim nakon što je utvrdio da parcele na kojima apelant traži odobrenje za sječu šume ne mogu biti predmetom doznake, zahtjev apelanta je odbio konstujući da se radi o parcelama u posjedu Općine Visoko, nakon čega je pozvao apelanta 27. januara 2007. godine i izvršio doznaku pet stabala na lokalitetu Lapat k.č. 1536/1 KO Gračanica. Općinski sud je dalje naveo da je prijavu protiv apelanta zbog nezakonite sječe podnio Uzeir Mostić, nakon čega je lugar izlaskom na lice mjesta 19. maja 2007. godine konstatovao da je sječa stabala na spornim parcelama već izvršena, budući da je ne licu mjesta zatekao svježe poječena stabla koja nisu doznačana za sječu. Na temelju iskaza svjedoka Saliha Alića i Ante Dujmovića koje iskaze apelant nije osporavao, utvrđeno je da su ovi svjedoci kritičnog dana zatekli apelanta da vrši sječu stabala na spornim parcelama, da je tom prilikom apelant posjekao pet stabala, što je potvrđeno i nalazom vještaka šumarske struke Nezaheta Čengića koji je potvrdio da se mjesto sječe nalazi na spornim parcelama. Općinski sud je takođe uvidom u rješenje Kantonalne uprave za šumarstvo ZE-DO kantona broj 225/06 od 30. novembra 2006. godine utvrdio da je apelant dobio odobrenje da izvrši sječu pet stabala koja se nalazi na parceli k.č. 1536/1 KO Gračanica, iz kojeg jasno slijedi da apelant nije dobio odobrenje za sječu šume na spornim parcelama odnosno da odobrenje koje je apelant dobio nije ni u kakvoj vezi sa sječom šume na spornim parcelama.
3. Kantonalni sud je nakon što je ispitao prvostepenu presudu u kontekstu istaknutih žalbenih navoda apelanta odlučio kao u izreci presude. Naime taj sud je nakon uvida u dokaze izvedene u prvostepenom postupku zaključio da je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na postojanje počinjenog krivičnog djela, kao i u odnosu na činjenice koje se odnose na krivičnu odgovornost apelanta utvrdio da je nesporno da je apelant nezakonito izvršio sječu na šumi vlasništvo Općine Visoko, što je utvrđeno na temelju iskaza svjedoka, lugara Mehmeda Provalića, Almira Hodžića i Ante Dujmovića i na temelju nalaza vještaka Nezahida Čengića. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta da je sječu izvršio na parceli koja pripada njegovoj majci za što je imao odobrenje Kantonalne uprave za šumarstvo ZE- DO kantona broj 225/06 od 30. novembra 2006. godine. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da odobrenje koje je apelant dobio za odobrenje sječe šume nije ni u kakvoj vezi sa spornim parcelama na kojima je sječa izvršena. Vještačenjem je takođe utvrđeno da na posječenim stablima nađenim na licu mjesta nema otiska čekića, u smislu da se radi o doznačenim stablima, iz čega nesporno proizilazi da ista nisu označena za sječu od strane ovlaštenog lica-lugara. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je na temelju člana 328. ZKP FBiH odlučio kao u izreci presude.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Ptotokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da se iste temelje na pogrešno izvršenoj ocjeni dokaza jer šuma gdje je on vršio sječu nije u posjedu Općine Visoko već da je privatno vlasništvo njegove majke. Apelant dalje navodi da je Općina Visoko na nezakonit način provela postupak izuzimanja privatne imovine u državnu svojinu. Na kraju ističe da je bio u zabludi da sječe svoju šumu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant osporava presude zbog načina na koji se sudovi utvrdili činjenice, ističući da je bio u zabludi da sječe šumu u vlasništvu njegove majke, te da nije znao da je Općina Visoko izvršila izuzimanje privatne imovine u državnu svojinu.
8. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
9. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je cijenio iskaze svjedoka optužbe-lugara Mehmeda Provalića, Almira Hodžića i Ante Dujmovića u vezi sa drugim provedenim materijalnim dokazima, i sa iskazom samog apelanta, te je na temelju navedenih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno zaključio da je apelant izvršio krivično djelo za koje je osuđen. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio zbog čega nije prihvatio odbranu apelanta da nije počinio krivično djelo, a ta obrazloženja ne izgledaju proizvoljno i nelogično. Ustavni sud također zapaža da je apelant iste navode isticao i u žalbi protiv prvostepene odluke, ali ih je drugostepeni sud odbio, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što upućuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1 Protokolo broj 1. uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić