Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1941/10 (S.B., S.G., M.H., Z.H., R.K., H.M., M.M., R.M., Z.R., D.Č-S., S.S., Z.S., E.Š. i drugi)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1941/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1941/10, rješavajući apelaciju S. B. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08, 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.S. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-08-001390 od 23. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 412 od 19. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-000654 od 24. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.B., S.G., M.H., Z.H., R.K., H.M., M.M., R.M., Z.R., D.Č-S., Z.S., E.Š., M.Đ., F.A., E.K., M.Ć., H.Č., S.H. i V.H. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001390 od 23. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-

Gž-07-001 412 od 19. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-000654 od 24. maja 2007. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. S.B., S.G., M.H., Z.H., R.K., H.M., M.M., R.M., Z.R., D.Č-S., S.S., Z.S., E.Š., M.Đ., F.A., E.K., M.Ć., H.Č., S.H. I V.H. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zavidovića, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija–advokati Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, podnijeli su 25. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001390 od 23. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 412 od 19. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-000654 od 24. maja 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-000654 od 24. maja 2007. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i obavezan Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da apalantima isplati na ime neisplaćenih naknada za topli obrok za period od 1. januara 2005. godine do 1. maja 2006. godine i regres za 2005. godinu pojedinačne iznose precizirane u presudi odnosno ukupan iznos od 25.391,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. maja 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata za isplatu iznosa od 118.286,78 KM (koji se odnosio na isplatu razlike plaća) odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti, svi zaposlenici Općinskog suda u Zavidovićima, podnijeli tužbu kojom su tražili da sud obaveže tuženog da im na ime razlike plaća i drugih naknada u odnosu na one koje su im isplaćene i one koje su predviđene Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH („Službene novine F BIH“ broj 22/00-u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) isplati iznose precizirane u presudi a sve shodno odredbama čl. 68. i 69. Zakona o radu i čl. 24. do 37. Kolektivnog ugovora.

3. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da je članom 24. Kolektivnog ugovora propisano da se osnovna plaća službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan s osnovnicom za plaću koja će biti utvrđivana svaka tri mjeseca na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici predmetnog kolektivnog ugovora s tim da najniža plaća u organima uprave ne može biti manja od 70% od prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u FBiH u protekla tri mjeseca. Nadalje, navedeno je da je odredbama čl. 31. i 32. istog kolektivnog ugovora regulirano da službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u FBiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, kao i pravo na naknadu plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) u visini od 70% od njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće u FBiH u prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu ako je to povoljnije za službenika.

4. Općinski su je u vezi s navedenim istakao da apelantima pripada sudska zaštita do iznosa najniže plaće budući da Kolektivnim ugovorom nisu propisani parametri za izračunavanje plaća zavisno od složenosti radnog mjesta već je propisana samo najniža plaća. Općinski sud je naveo i da, s druge strane, na konkretan slučaj nije moguće primijeniti Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) jer odredbama Kolektivnog ugovora nisu propisani koeficijenti složenosti na koje upućuje član 10. Općeg kolektivnog ugovora kojim je propisano da se vrednovanje poslova odnosno utvrđivanje koeficijenata složenosti kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje kolektivnim ugovorom za svaku posebnu djelatnost shodno radnim mjestima i proizvodnim specifičnostima te djelatnosti. Općinski sud je, u vezi s tim, obrazložio da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrdio da je tuženi apelantima u spornom periodu isplaćivao plaće u iznosu većem od 70% od prosječne neto plaće po zaposleniku u F BiH u protekla tri mjeseca zbog čega je dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili isplatu razlike plaća, odbio kao neosnovan. Nadalje, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je tuženi, primjenjujući svoje podzakonske propise umjesto Kolektivnog ugovora, u spornom periodu isplatio apelantima naknade za topli obrok i regres u iznosima u visini manjoj od visine propisane Kolektivnim ugovorom zbog čega je Općinski sud usvojio tuženi zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili isplate razlika ovih naknada i dosudio im iznose precizirane u dispozitivu presude. Općinski sud je, također, naveo da je neosnovan navod tuženog da se konkretni kolektivni ugovor ne može primjenjivati jer je, kako je naveo Općinski sud, bez obzira što je Vlada tuženog otkazala njegovu primjenu i povukla saglasnost na njegov tekst odlukom od 10. decembra 2000. godine, ovaj kolektivni ugovor na snazi jer Vlada tuženog nije prethodno provela postupak propisan odredbom člana 74. Kolektivnog ugovora.

5. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom broj 004-0-Gž-07-001 412 od 19. juna 2008. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove prvostepenog suda.

6. Protiv navedene presude apelanti su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-08-001390 od 23. februara 2010. godine reviziju apelantice S.S. odbio kao neosnovanu a revizije ostalih apelantata odbacio kao nedopuštene. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i relevantni propisi koje su primijenili nižestepeni sudovi i navedeno da je revizija apelantice S.S. neosnovana jer je taj sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe člana 24. Kolektivnog ugovora kada su ustanovili da se osnovna plaća službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan sa osnovnicom za plaću a da će se osnovica za obračun plaće utvrđivati pregovorima svaka tri mjeseca, na način i u postupku koji će utvrditi potpisnici tog ugovora s tim da najniža plaća u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u FBiH u protekla tri mjeseca. Vrhovni sud je, s tim u vezi, naveo da, kako je u konkretnom slučaju nesporno da pregovorima nije utvrđena osnovica plaće u skladu sa odredbama navedenog člana Kolektivnog ugovora, a da je apelantica S.S. na ime plaće u utuženom periodu primala veći iznos od iznosa zajamčene plaće, to je po ocjeni tog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži isplata na ime razlika plaće, neosnovan. Navedeno je da se neosnovano apelantica S.S. poziva i na odredbe Općeg kolektivnog ugovora budući da se taj ugovor u ovom slučaju ne može primijeniti jer se isti primjenjuje samo u slučaju ako kolektivnim ugovorom sporna pitanja nisu posebno uređena. Zbog navedenog Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu reviziju apelantice S.S.

7. Osim toga, Vrhovni sud je odbacio kao nedopuštene revizije ostalih apelanata uz obrazloženje da su apelanti u ovoj pravnoj stvari formalni suparničari jer su predmet spora zahtjevi odnosno obaveze iste vrste koje se temelje na bitno istovrsnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi zbog čega je pravni položaj svakog od suparničara samostalan u odnosu na ostale pa se i pravo na izjavljivanje revizije određuje u odnosu na tužbenih zahtjev svakog od njih posebno a ne prema njihovom zbiru. Kako u svakom konretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude za svakog od ostalih apelanata ne prelazi iznos od 10.000,00 KM to su, shodno odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), revizije ostalih apelanata odbačene kao nedopuštene budući da taj sud nije našao ni osnova za primjenju odredbi člana 237. stav 3. ZPP-a jer prema ocjeni tog suda, odlučivanje po revizijama ostalih apelanata nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

8. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti ističu da pravilnim tumačenjem člana 5. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora jasno proističe da je Opći kolektivni ugovor postavio okvir izvan koga se na štetu zaposlenika granskim kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu ne mogu utvrđivati manja prava nego što su utvrđena tim ugovorom, te se u slučaju da je granskim kolektivnim ugovorom utvrđen manji nivo prava i obaveza za zaposlenike treba primijeniti izravno Opći kolektivni ugovor. Prema mišljenju apelanata, osporene presude su suprotne Općem kolektivnom ugovoru. Također navode da su osporene odluke suprotne presudi Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine prema kojoj je osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, odnosno da je najniža plaća samo osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije

Protek roka

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjnje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. Apelanti S.B., S.G., M.H., Z.H., R.K., H.M., M.M., R.M., Z.R., D.Č-S., Z.S., E.Š., M.Đ., F.A., E.K., M.Ć., H.Č., S.H. i V.H su protiv presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 412 od 19. juna 2008. godine izjavili reviziju, ali je ona presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-

001390 od 23. februara 2010. godine odbačena kao nedozvoljena zbog neispunjavanja formalnih uvjeta iz člana 237. ZPP-a. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda iz čega proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju u odnosu na navedene apelante presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 412 od 19. juna 2008. godine.

12. S obzirom na to da je apelantima 16. jula 2008. godine uručena navedena presuda Kantonalnog suda, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 25. maja 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na apelante

S.B., S.G., M.H., Z.H., R.K., H.M., M.M., R.M., Z.R., D.Č-S., Z.S., E.Š., M.Đ., F.A., E.K., M.Ć., H.Č., S.H. i V.H podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu.

Dopustivost prima facie

13. U vezi sa navodima apelantice S.S. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijanog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto su odbili dio tužbenog zahtjeva apelantice koji se odnosio na isplatu razlike plata pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također podsjeća da je gotovo identično pravno i činjenično pitanja razmatrao u odluci broj AP 44/10 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 44/10 od 16. januara 2013. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Navedenom je odlukom odbijena apelacija apelanata jer je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelantima isplaćivan veći iznos plaće u odnosu na članom 24. Kolektivnog ugovora utvrđenu visinu najniže plaće a obzirom da nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda zaposlenika (i ostavljeno je da se pregovorima ugovornih strana utvrđuje osnovica za plaću). U vezi s tim u navedenoj odluci broj AP 44/10 Ustavni sud je istakao da „neutvrđivanje parametara za obračun osnovne plaće predstavlja propust javnih vlasti da se postupa u skladu s dogovorenim. Međutim, Ustavni sud ne može utvrditi da su redovni sudovi mogli postupati na drugačiji način od onog kako je postupano, tj. da kao neovisna tijela isprave propuste poslodavca. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot navodima apelanata, za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.“

16. Obzirom da je i u konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelantici isplaćivan veći iznos plate od propisanog članom 24. Kolektivnog ugovora, Ustavni sud smatra da se navedeni stav izražen u odluci broj AP 44/10 može primjeniti i u konkretnom slučaju. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i pravni stav Ustavnog suda izražen u citiranoj odluci AP 44/10, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ako je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1941/10 (S.B., S.G., M.H., Z.H., R.K… | Sudska praksa | Aktio