Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1985/10 (F. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1985/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1985/10, rješavajući apelacije Fatime Kurtović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Kurtović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 002239 09 Gž od 15. aprila 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Kurtović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Azer Guzin, advokat iz Zajedničke advokatske kancelarije «Kebo & Guzin» Mostar, podnijela je 25. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 58 0 P 002239 09 Gž od 15. aprila 2010. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1985/10.
2. Nakon okončanja revizionog postupka protiv prethodno navedene presude Kantonalnog suda, apelantica je ponovo, 15. juna 2011. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 002239 10 Rev od 12. aprila 2011. godine i presude Kantonalnog suda, broj 58 0 P 002239 09 Gž od 15. aprila 2010. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2484/11.
3. S obzirom na to da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1985/10.
4. Apelantica je kao zaposlenica Gradske uprave Grada Mostara pokrenula postupak protiv Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi isplate razlike isplaćene i pripadajuće plaće i regresa. Apelantica je tužbeni zahtjev temeljila na Pravilniku o plaćama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama) i Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik u organizaciji), a kojima su, između ostalog, utvrđeni način obračuna i visina plaće, te visina regresa za korištenje godišnjeg odmora.
5. Presudom Općinskog suda, broj 07 58 P 002239 05 P od 8. aprila 2009. godine, obavezan je tuženi apelantici isplatiti iznos od 1.087,27 KM na ime razlike isplaćenog i pripadajućeg regresa za period od 2002. do 2007. godine, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Presudom je dalje odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.897,26 KM na ime razlike isplaćene i pripadajuće plate za period od 25. augusta 2004. do 1. januara 2007. godine, sa zakonskom zateznom kamatom.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da, cijeneći odredbu člana 22. Pravilnika o organizaciji i Pravilnika o plaćama, nije našao osnovanim da bi stupanjem na snagu istog prestalo važiti rješenje Općine Mostar – Sjever, broj 02-6-627/98 od 20. novembra 1998. godine o prijemu u radni odnos apelantice, pod istim uslovima koje je imala na dan 15. mart 2004. godine i pod kojim je radila dok se konačno ne riješi njen status. Dalje je navedeno da je iz sadržaja Zaključaka Gradskog vijeća tuženog od 18. maja 2007. godine i Odluke o privremenom usklađivanju koeficijenata za obračun plaća namještenika Gradske uprave tuženog od 28. juna 2007. godine nedvojbeno zaključeno da je prijelazni period još uvijek trajao, da apelantici nije donesen pojedinačni akt o postavljanju na određeno radno mjesto, kao ni akt kojim bi joj se regulisala visina plaće. Po mišljenju Općinskog suda, navedeni akti nisu predstavljali priznanje tužbenog zahtjeva u skladu sa članom 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i nisu dokazivali osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu plaće. Naime, proces izbora, prijema i raspoređivanja uposlenika još uvijek je trajao i dok se navedeni proces konačnim raspoređivanjem namještenika u Gradskoj upravi tuženog ne okonča donošenjem novog rješenja o rasporedu, Pravilnik se nije mogao primjenjivati prema apelantici bez obzira što je stupio na snagu. Istaknuto je da apelantica nije zaključila ugovor o radu, nego je kod tuženog nastavila rad po postojećem rješenju, a u skladu sa članom 105. Zakona o radu kod poslodavca su nastupile promjene na način što su prestale postojati dotadašnje općine i njihove ingerencije je preuzeo tuženi, a apelantica je nastavila rad kod novoformiranog tuženog pod istim uslovima sve do konačnog rješavanja njenog statusa. Stoga je Općinski sud zaključio da je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike isplaćene i pripadajuće plate, dok je usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike isplaćenog i pripadajućeg regresa jer je tuženi isti u cijelosti priznao.
7. Presudom Kantonalnog suda, broj 58 0 P 002239 09 Gž od 15. aprila 2010. godine, odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Odlukom Visokog predstavnika izvršena političko-teritorijalna reorganizacija tuženog, te je radi provođenja navedene odluke Visoki predstavnik donio Odluku o provođenju reorganizacije tuženog. Članom 18. navedene Odluke je određeno da zaposlenici uprave bivših gradskih općina postaju zaposlenici uprave tuženog sve dotle dok se ne donese konačna odluka u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja, i to pod uslovima i u statusu u kojem su se zatekli na dan ukidanja općina. Kantonalni sud je istaknuo da je nesporno da je tuženi usvojio novi Pravilnik o organizaciji i Pravilnik o plaćama, ali da nije izvršio postupak prijema i raspoređivanja radnika iako je raspisan interni oglas. S tim u vezi, navedeno je da je prijelazni period za sve namještenike, pa i za apelanticu još uvijek trajao, te da niko od namještenika nije zaključio novi ugovor o radu (shodno članu 21. Odluke), kojim će za zaposlenika koji bude primljen na novo radno mjesto unutar uprave tuženog biti utvrđeni uslovi, koji odgovaraju opisu poslova i radnih zadataka prema novousvojenom Pravilniku o organizaciji. Kantonalni sud je zaključio da je navedeni Pravilnik još uvijek neprimjenjiv iako je stupio na snagu zbog toga što je uvjetovan prijemom - postavljenjem na novo radno mjesto, a očigledno je kao u predmetnom slučaju, iako je interni oglas raspisan, nije izvršen izbor po Pravilniku, pa se on nije mogao primjenjivati ni u pogledu plaće na namještenike koji su zadržali svoj raniji posao.
9. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 58 0 P 002239 10 Rev od 12. aprila 2011. godine, odbačena je kao nedopuštena apelantičina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Vrhovni sud odbacio reviziju u smislu člana 237. stav 2. ZPP, jer vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude nije prelazio propisani novčani cenzus. Vrhovni sud je ocijenio i da odlučivanje o reviziji ne bi bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, te da, shodno navedenom, nema mjesta za dopustivost revizije, ni po kriteriju propisanom odredbom člana 237. stav
3. ZPP.
10. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Mada se apelantica u apelaciji nije izričito pozvala na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, to proizlazi iz navoda apelacije, budući da smatra da se našla u diskriminirajućem položaju u odnosu na druge zaposlenike tuženog, jer za iste poslove apelantica prima manju plaću. Dalje, apelantica ističe da su sudovi pogrešno ocijenili postojeće činjenice u predmetu, što je imalo kao posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica je navela da je Gradsko vijeće tuženog na 40. sjednici održanoj 18. maja 2007. godine donijelo zaključak kojim se zadužuje gradonačelnik tuženog da pripremi odluku o načinu usklađivanja plaća. Navedeno je donijeto radi privremenog usklađivanja plaća do konačnog raspoređivanja namještenika Gradske uprave, odnosno otklanjanja razlike u njihovim plaćama, na šta je u tužbi apelantica sve vrijeme ukazivala. Apelantica smatra da osporena presuda Kantonalnog suda nije utemeljena na objektivnim činjenicama, te da samim tim «ni zaključak nije rezultat objektiviziranog uvjerenja, već isključivo subjektivnog ubjeđenja o poimanju pravičnosti» te da je sud, zbog paušalne i selektivne primjene zakona, donio nezakonitu odluku. U vezi sa odlukom Vrhovnog suda, apelantica naročito ističe da je u reviziji insistirala da se izjavljena revizija uvaži u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, ali da ju je taj sud, ipak, odbacio, jer vrijednost osporenog dijela drugostepene odluke ne prelazi iznos od 10.000,00 KM.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud zapaža da je apelantica prvo podnijela apelaciju broj AP 1985/10 u kojoj je osporila presudu Kantonalnog suda, a zatim je podnijela novu apelaciju broj AP 2484/11 kojom je, pored presude Kantonalnog suda, osporavala i rješenje Vrhovnog suda kojim je njena revizija protiv presude Kantonalnog suda odbačena kao nedopuštena zbog razloga navedenih u ovoj odluci. Budući da je revizija bile neefektivan pravni lijek, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u ovim predmetima presuda Kantonalnog suda, broj 58 0 P 002239 09 Gž od 15. aprila 2010. godine, te će, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4185/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelantičine navode o povredi ustavnih prava ispitati u odnosu na tu odluku.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 2968/06 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojem je, između ostalog, zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili da su različite plaće zaposlenika u Gradskoj upravi Grada Mostara posljedica zatečenog stanja, odnosno ranije zaključenih ugovora o radu, a ne posljedica radnji tuženog u pogledu regulisanja navedenih plaća, te da su zato što još uvijek za sve zaposlenike traje prelazni period, a primjena navedenih pravilnika uslovljena je prijemom-postavljenjem namještenika na novo radno mjesto. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio i to da su navodi apelantice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona od Kantonalnog suda nije očigledna. Ustavni sud smatra da se navedeni razlozi u cijelosti odnose i na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 2968/06.
15. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić