Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2010/10 („TERMOAPARATI“ AD Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2010/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2010/10, rješavajući apelaciju „TERMOAPARATI“ AD Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „TERMOAPARATI“ AD Istočno Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 14 0 U 000316 09 Uvp od 29. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 14 0 U 000316 09 U od 20. oktobra 2009. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, broj 16-173-100/08 od 27. februara 2009. godine i rješenja Republičke uprave za inspekcijske poslove Banjaluka, Odjeljenje Istočno Sarajevo, Inspekcija rada i zaštite na radu, broj 26.6.10/173-1648/08 od 16. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „TERMOAPARATI“ AD Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Subotić iz Istočnog Sarajeva, predsjednik Upravnog odbora apelanta, podnio je 25. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 14 0 U 000316 09 Uvp od 29. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 14 0 U 000316 09 U od 20. oktobra 2009. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 16-173-100/08 od 27. februara 2009. godine i rješenja Republičke uprave za inspekcijske poslove Banjaluka, Odjeljenje Istočno Sarajevo, Inspekcija rada i zaštite na radu (u daljnjem tekstu: Inspekcija), broj 26.6.10/173-1648/08 od 16. juna 2008. godine. Apelant je 15. juna 2010. godine dostavio novu kontakt adresu, a 9. juna 2011. godine izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
2. Rješenjem Inspekcije, broj 26.6.10/173-1648/08 od 16. juna 2008. godine, naloženo je apelantu, kao poslodavcu, da u preciziranom roku preduzme potrebne mjere kojim se otklanjaju povrede prava radnika i povrede zakonskih i drugih propisa, tako što će: zaključiti polisu kolektivnog osiguranja za sve zaposlene radnike; uskladiti pravilnik o radu i sistematizaciju radnih mjesta sa Zakonom o radu; izvršiti pregled sredstava rada i obuku radnika; uspostaviti radno-pravni status Ranku Čavarkapi prema njegovoj stručnoj spremi i zdravstvenim sposobnostima; te obračunavati i isplaćivati platu radnicima izraženu u koeficijentima u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, u periodima ne dužim od 30 dana.
3. U obrazloženju rješenja, između ostalog, Inspekcija je navela da je izvršen vanredni inspekcijski pregled kod apelanta na zahtjev Ranka Čavarkape. Dalje je navedeno da je uvidom u personalni dosije Ranka Čavarkape utvrđeno da je on imao sa apelantom zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te mu je rješenjem v.d. direktora apelanta prestao radni odnos zbog teže povrede radne dužnosti. S tim u vezi, citiran je član 128. stav 1. Zakona o radu – Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) kojim je predviđeno da ukoliko poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
4. Rješenjem Ministarstva, broj 16-173-100/08 od 27. februara 2009. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba na nalog u alinejama 1., 2., 3. i 5. dispozitiva rješenja Inspekcije. Nadalje, rješenjem Ministarstva je nalog u alineji 4. dispozitiva rješenja Inspekcije (kojim je naloženo apelantu da uspostaviti radno-pravni status Ranku Čavarkapi) poništen i izmijenjen tako da je apelantu naloženo da otkloni nepravilnosti koje su se odnosile na rješenje v.d direktora a o prestanku radnog odnosa Ranki Čavarkapi zbog teže povrede radne dužnosti, jer je isto doneseno suprotno odredbama Zakona o radu.
5. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju, Ranki Čavarkapi, apelantovom radniku, prestao radni odnos zbog teže povrede radne dužnosti, ali bez provođenja disciplinskog postupka, odnosno, bez omogućavanja prava na odbranu, čime je apelant postupio suprotno odredbi člana 128. Zakona o radu. S tim u vezi, Ministarstvo je citiralo član 180. stav 1. tačka 32. Zakona o radu, kojim je propisana prekršajna odgovornost poslodavca, ako u postupku utvrđivanja disciplinske odgovornosti radniku ne omogući odbranu u smislu člana 128. stav
1. Zakona o radu. Ministarstvo je zaključilo da je nalog u alineji 4. dispozitiva rješenja Inspekcije bio nejasan i dat suprotno ovlaštenjima inspektora rada utvrđenim Zakonom o inspekcijama u Republici Srpskoj. Po mišljenju Ministarstva, ako se nalaže otklanjanje povreda prava ili otklanjanja nezakonitosti, onda isti mora biti jasno i precizno određen.
6. Presudom Okružnog suda, broj 14 0 U 000316 09 U od 20. oktobra 2009. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Ministarstvo pravilno utvrdilo činjenično stanje i pravilno primijenilo materijalno pravo. Naime, i po mišljenju Okružnog suda, apelant je postupio suprotno odredbi člana 128. Zakona o radu, jer je Ranki Čavarkapi prestao radni odnos zbog teže povrede radne dužnosti bez provođenja disciplinskog postupka, odnosno, bez omogućavanja prava na odbranu.
8. Presudom Vrhovnog suda, broj 14 0 U 000316 09 Uvp od 29. marta 2010. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da apelant, prije donošenja rješenja kojim je raskinuo radni odnos sa Rankom Čavarkapom, nije postupio po odredbi člana 128. stav 1. Zakona o radu, što je prihvatio i Okružni sud primjenom pravila iz člana 29. Zakona o upravnim sporovima – da se spor rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Istaknuto je da je iz apelantovog zahtjeva proizilazilo da je on ustvari osporavao činjenično stanje utvrđeno u predmetnom upravnom postupku, a time i presudu Okružnog suda. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, presuda se nije mogla pobijati iz navedenog razloga u predmetnoj fazi postupka s obzirom na odredbe člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. Navedenom odredbom je propisano da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili općeg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenja stvari, a ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kako presudom Okružnog suda nije ostvaren nijedan razlog iz člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, Vrhovni sud je odbio apelantov zahtjev kao neosnovan.
10. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime apelant tvrdi da su sudovi ignorisali njegova prava predviđena zakonom i podzakonskim aktima, odnosno, čl. 97., 98. i 99. Zakona o radu i članom 41. tačka 2. Opšteg kolektivnog ugovora ili pravo na jednostrani raskid ugovora o radu radi težih povreda radnih dužnosti. Smatra da mu je oduzeto pravo da procijeni da li je bilo moguće iznošenja odbrane radnika po članu 128. stav 1. Zakona o radu, te da i ako jeste iznesena odbrana, kako je to apelant isticao, nigdje nije propisan obavezujući način iznošenja odbrane (shodno članu 128. stav 1. Zakona o radu). Ističe da mu je oduzeto i pravo da sam donosi odluke na osnovu člana 99. istog Zakona i člana 41. stav
2. Opšteg kolektivnog ugovora. kojom je izdvojeno pravo poslodavca na jednostrani raskid ugovora o radu, u odnosu na druge teže povrede radne dužnosti koje su u nadležnosti disciplinske komisije. Po mišljenju apelanta, nije tačan stav iz osporenih odluka da se morao provesti disciplinski postupak i da se sem toga ne priznaje bilo koji drugi oblik iznošenja odbrane. Tvrdi da za navedeni stav nije bilo uporišta u zakonskim odredbama, već je naprotiv Zakonom o radu dato pravo poslodavcu da sam neposredno odlučuje (član 99. stav 2.), što je eksplicitno potvrđeno članom 41. stav 2. Opšteg kolektivnog ugovora. Osim toga, apelant ističe da, suprotno stavu Vrhovnog suda, cilj njegovog zahtjeva nije bilo osporavanje činjeničnog stanja, nego povrede odredaba Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora i oduzimanje prava datih poslodavcu tim aktima. Također, u izjašnjenju na odgovoru na apelaciju, apelant navodi i povrede procesnih načela (načelo zaštite stranaka u postupku i javnog interesa i načelo istine), te da mu je onemogućen pristup sudu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud te nadležni upravni organi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su naložili apelantu da otkloni nepravilnosti koje su se odnosile na rješenje o prestanku radnog odnosa jednog od njegovog zaposlenika. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da je apelant donio predmetno rješenje o prestanku radnog odnosa zbog teže povrede radne dužnosti bez provođenja disciplinskog postupka, odnosno, bez omogućavanja prava na odbranu, zbog čega je dat predmetni nalog apelantu, primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućen pristup sudu, jer mu je bilo omogućeno da koristi pravne lijekove o kojima su nadležni organ/sudovi raspravljali i odlučivali u meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu, potrebno je, kao uslov postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. Apelant također navodi da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na pravnu prirodu ovih prava i činjenicu da je apelant pravna, a ne fizička osoba, Ustavni sud smatra da apelant, kao pravna osoba, ne može tvrditi da je u konkretnom postupku «žrtva» kršenja prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, budući da iz same prirode tih prava proizilazi da se radi o ličnim pravima na koja se mogu pozivati isključivo pojedinci.
17. Nadalje, Ustavni sud, podržavajući svoju dosadašnju praksu, smatra da se isto odnosi i na apelantove navode o povredi prava na rad (vidi Odluku Ustavnog suda, AP 3356/08 od 21. decembra 2010. godine, tačka 10., dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud smatra da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku «žrtva» kršenja prava na rad garantiranog članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima..
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić