Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2022/10 (JU „Srednja stručna škola“ Zavidovići)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2022/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2022/10, rješavajući apelaciju JU „Srednja stručna škola“ Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU „Srednja stručna škola“ Zavidovići podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 42 0 P 001032 09 Gž od 4. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj 42 0 P 001032 08 P od 2. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU „Srednja stručna škola“ Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fuad Polić, zakonski zastupnik, podnio je 27. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 42 0 P 001032 09 Gž od 4. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 42 0 P 001032 08 P od 2. marta 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 42 0 P 001032 08 P od 2. marta 2009. godine, obavezan je apelant da Nazifu Hodžiću i Mevludinu Starčeviću (u daljnjem tekstu: tužitelji) za period od 1. aprila 2006. godine do 31. augusta 2008. godine isplati iznose navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je među strankama bilo sporno da li su prilikom obračuna isplate plate ispoštovani čl. 27. i 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), te da li je tužiteljima isplaćena manja plata, naknada na ime regresa i naknadu za ishranu u spornom periodu od one koja je predviđena Granskim kolektivnim ugovorom. Dalje je navedeno da su plate i naknade zaposlenika u srednjem obrazovanju regulisane Granskim kolektivnim ugovorom, te su citirane njegove odredbe koje se odnose na platu, regres i naknadu za ishranu (čl. 27., 28., 29., 30., 40. i 43.). Na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke, Općinski sud je utvrdio da su tužitelji u spornom periodu primali platu i naknadu plate u visini manjoj od najniže plate, te im dosudio iznose precizirane u izreci presude. Nadalje, u pogledu naknade za regres i naknade za ishranu, Općinski sud je prihvatio nalaz vještaka u pogledu razlike isplaćenih naknada u spornom periodu kao i visine ovih naknada predviđenih Granskim kolektivnim ugovorom (čl. 40. i 43.). Konstatirano je da se odredbe Granskog kolektivnog ugovora, koje se odnose na regres i naknade za ishranu (topli obrok), neposredno primjenjuju, jer navedene odredbe propisuju najniži iznos navedenih naknada koje poslodavac svojim općim aktima ne može odrediti u manjem iznosu, te je tužiteljima pripadalo pravo na navedene naknade u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom.
4. Općinski sud je naglasio da je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), koji je pružao nešto manji obim prava tužiteljima po naprijed navedenim osnovima. Međutim, Općinski sud je, imajući u vidu odredbu člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, tužiteljima dosudio naknade u visini predviđenoj Granskim kolektivnim ugovorom, jer je to za njih bilo povoljnije. Naime, navedenom odredbom je propisano da, ukoliko je neko pravo različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom u odnosu na Granske kolektivne ugovore, uzet će se za zaposlenika najpovoljnije pravo. Također, navedeno je da je Granski kolektivni ugovor još uvijek na snazi, budući da nijednim propisom nije stavljen van snage, pa ni stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora, obrazlažući da bi se u svakom slučaju morao primijeniti i na konkretan slučaj kao lex specialis, sve i da ovo pitanje nije riješeno odredbom člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanta i zakonskog zastupnika umješača na strani apelanta Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: umješač) da tužitelji nemaju pravo na veće naknade od onih koje su im isplaćivane, jer su iste isplaćivane u skladu sa njihovim podzakonskim aktima. Imajući u vidu da je odredbom člana 2. Granskog kolektivnog ugovora predviđeno da se Pravilnikom o radu, kao ni drugim općim, ni pojedinačnim aktima poslodavca ne može predvidjeti manji obim prava za zaposlenika od prava koja im pripadaju po Granskom kolektivnom ugovoru, zaključeno je da nijednim podzakonskim aktom, pa ni Sporazumom od 20. maja 2005. godine, navedene naknade nisu mogle biti propisane u iznosima manjim od onih koje predviđa Granski kolektivni ugovor.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj 42 0 P 001032 09 Gž od 4. maja 2010. godine, odbijene su žalbe apelanta i umješača i potvrđena presuda Općinskog suda.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 27., 28., 29., 30., 40. i 43. Granskog kolektivnog ugovora. Po mišljenju Kantonalnog suda, Sporazumi između Vlade Kantona i Sindikata Kantona iz 2006. godine i 2007. godine nisu mogli isključiti primjenu odredbi zakonskih i podzakonskih normativnih akata, među kojima je bio i Granski kolektivni ugovor sa kojim su morali biti usklađeni. S tim u vezi, istaknuto je da upravo kolektivni ugovori propisuju minimum prava i obaveza, kako za zaposlenike, tako i za poslodavce, ispod kojih se ne može ugovarati. Stoga je zaključeno da predmetni Sporazumi nisu mogli biti u suprotnosti sa Zakonom o radu, kao ni sa Općim i Granskim kolektivnim ugovorom kao neposrednim izvorima prava u našem pravnom sistemu. Imajući u vidu prethodno navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je tužiteljima pripadalo pravo da, i pored postojanja individualnih ugovora o radu koje su zaključili sa apelantom, te činjenice da su im plate i druge naknade isplaćivane u skladu sa zaključkom Vlade kantona, svoj tužbeni zahtjev zasnuju na direktnoj primjeni kolektivnog ugovora.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi povrijedili odredbe Zakona o parničnom postupku „jer odluka nije donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza odnosno ocjena istih je bila nepravilna i pogrešna, što je rezultiralo pogrešnom i nepravilnom primjenom materijalnog prava“. S tim u vezi, naveo je da sudovi nisu uvažili bitne dokaze i to Sporazume između Vlade kantona i Sindikata kantona iz 2006. i 2007. godine (Sporazum od 17. augusta 2006. godine, Sporazum od 22. marta 2007. godine i Sporazum od 17. decembra 2007. godine). Apelant smatra da su navedeni Sporazumi bitni, jer drugačije reguliraju visinu određenih prava iz radnog odnosa u odnosu na regulativu iz kolektivnog ugovora, odnosno da su podobni da isključe primjenu kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Smatra da bi se uvažavanjem sadržaja navedenih Sporazuma došlo do drugačijeg činjeničnog stanja, a time i drugačije primjene materijalnog prava. Apelant ističe da nije uvažena ni činjenica da je od 8. septembra 2005. godine na snazi novi Opći kolektivni ugovor, koji bitno drugačije propisuje parametre za obračun plata i naknadu u odnosu na raniji Opći kolektivni ugovor i Granski kolektivni ugovor.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine..
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da su osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje i imovinu zbog proizvoljne ocjene dokaza, nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U vezi sa apelacionim navodima Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu AP 1678/10 (Odluka Ustavnog suda od 10. aprila 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), povodom apelacija više osnovnih škola s područja Zeničko-dobojskog kantona a vezano za primjenu Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH. U navedenoj Odluci Ustavni sud je cijenio odluke redovnih sudova kojim su osnovne škole obavezane da svojim uposlenicima isplate utužene iznose na ime razlike plaća i drugih primanja iz radnog odnosa u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora (za oblast osnovnog obrazovanja), iako su apelanti u tim postupcima isticali da je 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor te da je između Vlade i Sidikata zaključen Sporazum kojim je drugačije način regulirsana visinu određenih prava iz radnog odnosa. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, zaključio da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o tome zašto se u konkretnim predmetima moraju primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora, a ne ostali propisi na koje apelanti ukazuju. Naime, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih odluka, između ostalog, naveli da, iako je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor, i iako su zaključeni Sporazumi iz 2005.- 2007. godine, u konkretnom slučaju materijalno-pravnu osnovu za potraživanja tužitelja u utuženom periodu predstavlja Granski kolektivni ugovor koji je zaključen na temelju Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji je još uvijek na snazi, budući da se njime utvrđuje najveći obim prava tužitelja, u skladu sa načelom povoljnosti izraženim u članu 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora […]. S obzirom na navedeno Ustavni sud je odbacio apelacije osnovnih škola kao prima facie neosnovane.
13. U vez s navedenim Ustavni sud konstatira da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i obavezati apelanta da tužiteljima u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora za oblast srednjeg obrazovanja isplati utužene iznose. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima iznijeli identične razloge zbog kojih, u okolnostima konkretnog slučaja, nije bilo moguće primjeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine i Sporazume Vlade i Sindikata, na čijoj primjeni je apelant insistirao. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i razloge iz odluke AP 1678/10, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud, podržavajući svoju dosadašnju praksu, podsjeća da iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se ne može pozivati javna vlast (vidi Odluke Ustavnog suda, AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine i AP 738/10 od 16. maja 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Zbog toga Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i člana 14. Evropske konvencije u vezi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić