Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2061/10 (JP „Putevi Repubike Srpske“ Banja Luka)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2061/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2061/10, rješavajući apelaciju JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP “Putevi Republike Srpske” Banja Luka podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 003985 10 Gž od 28. aprila 2010. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 P 003985 08 P od 14. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Putevi Repubike Srpske“ Banja Luka(u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor Mladen Lazendić, podnio je 31. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 003985 10 Gž od 28. aprila 2010. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 003985 08 P od 14. augusta 2009. godine.
2. Stavom 1. presude Osnovnog suda broj 91 0 P 003985 08 P od 14. augusta 2009. godine obaveza je apelanta da umjesto vraćanja u posjed zauzetog zemljišta i uspostave ranijeg stanja tužiteljima Rasemi Resić, Jusufu Bekti, Halilu Bekti, Ibrahimu Bekti, Fatimi Pajo i Aiši Halilović (u daljnjem tekstu: tužitelji) isplati pravičnu naknadu u iznosima preciziranim u presudi za zauzeto zemljište i uništenje objekte i voćke također precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. augusta 2009. godine kao dana donošenja presude pa do isplate kao i da tužiteljma naknadi troškove parničnog postupka. Stavom 2. presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je traženo da sud obaveže apelanta da tužiteljima vrati u posjed dio zemljišta preciziran u presudi koji je zauzet izgradnjom puta na način da navedene nekretnine dovede u stanju u kom su bili prije izgradnje puta tako što će izvršiti radnje precizirane u presudi kao i dio zahtjeva za naknadu štete za uništene objekte za sušenje mesa i voća preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude je navedeno da su tužitelji podnijeli tužbu tom sudu navodeći da su vlasnici i posjednici spornih nekretnina koje je apelant, bez njihovog znanja i odobrenja, zauzeo i prokopao dio magistralnog puta Ustuprača-Foča pri čemu je uništio i stabla voćaka i objekte precizirane u presudi a bez plaćanja ikakve naknade tužiteljima. U vezi s tim navedeno je da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je odlukom Vlade RS od 22. januara 2004. godine osnovan apelant kao pravni sljednik Republičke direkcije za puteve koji je prema članu 11. Zakona o javnim putevima odgovoran za upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu mreže magistralnih i regionalnih puteva. Navedeno je i da je Vlada RS donijela odluku od 15. augusta 1997. godine kojom je utvrdila da je od općeg interesa izgradnja magistralnog puta Ustiprača-Foča (iako je izgradnja sporne dionice započela već 1994. godine), da se u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija nekretnina koje zahvata trasa projektovanog putnog pravca, kao i da je korisnik eksproprijacije Republička direkcija za puteve zbog čega je Osnovni sud odbio prigovor apelanta o nedostatku pasivne legitimacije.
3. Nadalje, utvrđeno da je 1994. godine prednik apelanta započeo gradnju sporne dionice puta na način da je zauzeo zemljište tužitelja, koji su u postupku svoje vlasništvo dokazali posjedovnim listovima a što proizlazi i iz nalaza vještaka geometra, ali da nikada nije izvršena eksproprijacija spornog zemljišta niti je tužiteljima plaćena bila kakva naknada za njegovo zauzimanje zbog čega je, prema obrazloženju Osnovnog suda, nesporno da je apelant znao da gradi na tuđem zemljištu. Utvrđeno je i da predmetni put nikada nije dovršen (nije asfaltiran) iako je pušten u upotrebu a bez da je prethodno shodno odredbama zakona izdejstvovana upotrebna i građevinska dozvola. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je članom 25. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinskom objektu ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta. Navedeno je da je tim članom propisano i da vlasnik zemljišta pored toga ima pravo i na naknadu štete kao i da pravo navedenog izbora vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka gradnje građevinskog objekta a po proteku tog roka može tražiti samo isplatu prometne cijene zemljišta zbog čega je Osnovni sud odbio i apelantov prigovor zastare potraživanja.
4. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je poklonio punu vjeru nalazu vještaka šumarske struke iako je apelant stavio primjedbe na njegovo nalaz uz obrazloženje da vještak nije ni mogao na licu mjesta utvrditi količinu i vrstu zasada koji su se nalazili na zauzetoj površini zemljišta budući da su ti zasadi prilikom izgradnje uništeni pa je logično da se prilikom sastavljanja nalaza vještak koristio podacima i ostacima uočenim na terenu te na taj način izvršio uporedbu uništene drvene mase sa drvenom masom okolnih parcela i nacrta. Imajući u vidu sve navedeno kao i odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojima je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, Osnovni sud je usvojio dio tužbenog zahtjeva tužitelja preciziran u stavu 1 presude. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva preciziran u stavu 2 izreke presude, Osnovni sud je naveo da je isti neosnovan budući da, kako je naveo taj sud, Vlada RS proglasila da je izgradnje predmetnog puta u općem interesu te da zbog toga nije moguće uspostaviti pređašnje stanje na parcelama kako su to tražili tužitelji pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio.
5. Protiv usvajajućeg dijela navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 91 0 P 003985 10 Gž od 28. aprila 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u osporenom dijelu. U obrazloženju presude je navedeno da je neosnovan žalbeni navod apelanta da prvostepeni sud nije pravilno raspravio pitanje pasivne legitimacije budući da je, kako je naveo Okružni sud, nesporno utvrđeno da je apelant pravni sljednik Republičke direkcije za puteve koji je kao investitor i naručitelj radova započeo radove na izgradnji predmetno puta na način da je zauzeo nekretnine tužitelja bez izvršenog postupka eksproprijacije čime je prozročio štetu za koju je odgovoran apelant u smislu odredbi čl. 154. i 207. ZOO. Navedeno je da se ne mogu prihvatiti ni žalbeni navodi da se na osnovu iskaza poimenično navedenog svjedoka može izvesti zaključak da je predmeti put završen, jer, kako je naveo Okružni sud, iz iskaza tog svjedoka nesporno proizlazi da je put pušten u upotrebu a da nikada za njega nije izdata ni upotrebna ni građevinska dozvola. Okružni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod vezan za zastaru predmetnog potraživanja budući da, kako je istakao taj sud, shodno odredbama člana 25. Zakona proizlazi da u slučaju građenja na tuđem zemljištu, vlasnik zemljišta može tražiti uspostavu prijašnjeg stanja u roku od tri godine od dana završetka građevinskog objekata a po proteku tog roka može tražiti isplatu prometne cijene zemljišta u kojem slučaju rok zastare ne teče prije proteka trogodišnjeg roka. Kako je, prema obrazloženju Okružnog suda, prvostepeni sud utvrdio da sporni put nikada nije završen (jer nije izvršen tehnički put, nije izdata upotrebna dozvola niti je put asfaltiran što je zakonska osnova za priznavanje puta magistralnim putem kakva je trebala biti i namjena konkretnog puta) pa čak ni u vrijeme donošenja prvostepene presude, to, kako je zaključio Okružni sud, u konkretnom slučaju nije protekao rok zastare potraživanja. Okružni sud je odbio i žalbene navode apelanta vezane za utvrđenu visinu štete koju su pretrpjeli tužitelji navodeći da je njena visina utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne, građevinske, šumarske struke koji su izvršili uviđaj na licu mjesta i svoj nalaz dali i na osnovu iskaza svjedoka pri tom imajući u vidu i stanje na susjednim parcelama i na konkretnom terenu. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustva Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je pogrešno utvrđena njegova odgovornost za predmetnu štetu već da je trebalo oglasiti odgovornom Republiku Srpsku kao vlasnika spornog puta i korisnika predmetne eksproprijacije. Nadalje, apelant navodi da je pogrešno utvrđenje da put nije završen jer nikakvim propisom nije predviđeno da on mora imati građevinsku ili upotrebnu dozvolu kao dokaz za završetak gradnje. Smatra i da je dokazni postupak bio proizvoljan te da sudovi nisu dali odgovarajuće obrazloženje zašto su apelantovi prigovori odbijeni. Apelant smatra i da je predmetno potraživanje zastarjelo. Za sve svoje tvrdnje apelant kao dokaz navodi presude Okružnog suda u kojima su obrazloženi rokovi zastare.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na: www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti dio tužbenog zahtjeva tužitelja i obavezati apelanta da im isplati iznose precizirane u presudi odnosno zašto je apelant pasivno legitimiran i zašto nije protekao rok zastare pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona, Zakona o javnim putevima i ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić