Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2072/10 (M. Đ.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2072/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2072/10, rješavajući apelaciju Mirka Đukanovića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Đukanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 006108 09 Rev od 4. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000126 od 18 marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu broj P-120/04 od 12. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Đukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, podnio je 27. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 P 006108 09 Rev od 4. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000126 od 18 marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-120/04 od 12. januara 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. januara 2011. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-120/04 od 12. januara 2007. godine apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je razgraničenjem zemljišta državne svojine kojim upravlja ŠG »Panos» Višegrad (u daljnjem tekstu: prvotuženi) a koje je pobliže označeno u dispozitivu presude smanjena površina i promijenjen oblik njegove parcele označene kao k.č. broj 2227/9 k.o. Višegrad i čime je sužen pristupni put označen kao k.č. 2227/2 do njegove parcele i to kod međašnih znakova br. 6, 7, 11. i 12. te da se naloži prvotuženom da uz prisustvo vještaka geometra izvrši utvrđivanje oblika i površine apelantove parcele broj 2227/9 prema urbanističkoj saglasnosti izdatoj od Opštine Višegrad 2. augusta 1989. godine a što su Aćim Dragičević (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Milorad Gladanac (u daljnjem tekstu: trećetuženi) dužni trpjeti. Apelant je obavezan da trećetuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 12.242,00 KM.

3. U toku postupka prvostepeni sud je utvrdio da je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove od 7. decembra 2001. godine u odnosu na apelanta i prvotuženog izvršeno razgraničenje zemljišta označenog kao k.č. br. 2228/4. 2227/2 i 2227/9 k.o. Višegrad uz uspostavljanje granica prema međašnjim znacima, da je apelantu 2. augusta 1989. godine data urbanistička suglasnost za izgradnju kuće koja je i sagrađena na k.č. broj 2227/9 k.o. Višegrad sa lociranjem objekta na odstojanju od 7 metara od istočne granice parcele a 5 metara od južne granice parcele. Također je utvrđeno da je lokacija objekta izvršena 31. maja 1989. godine, da je apelant postavio ogradu na dijelu parcele prvotuženog (na k.č. br. 2228/4 i 2227/2). Osnovni sud je također proveo dokaz vještačenjem po vještaku geodetske struke koji je u svom nalazu i mišljenju od 27. oktobra 2006. godine utvrdio da do promjene oblika i površine parcele apelanta nije došlo uslijed razgraničenja nego da je oblik i površinu parcele apelant promijenio tako što je oko svoje parcele postavio žičanu ogradu i tom ogradom zauzeo dio zemljišta prvotuženog. Osnovni sud je zaključio da nije smanjena površina niti promijenjen oblik apelantove parcele uslijed razgraničenja pa s tim u vezi nije ni sužen pristupni put (k.č. broj 2227/2) do apelantove parcele i to kod međašnjih znakova br. 6, 7, 11. i 12, dakle nije povrijeđeno pravo apelanta na služnost puta. Osnovni sud je također zaključio da predmetna parcela i ne graniči sa parcelama drugotuženog i trećetuženog nego ih razdvaja k.č. broj 2227/2 odnosno da razgraničenje parcela drugo i trećetuženog nema uticaja na oblik i površinu apelantove parcele (sve rađeno po podatcima premjera i katastra zemljšta), zbog čega isti i nisu pasivno legitimisani u ovoj pravnoj stvari.

4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio apelant, Okružni sud je presudom broj 014-0-Gž-07-000126 od 18. marta 2009. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta dok se u dijelu koji se odnosi na troškove postupka žalba apelanta usvaja, prvostepena presuda u tom dijelu ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak.

5. U obrazloženju presude a u odnosu na žalbene navode da je sud donio odluku o zemljišnom sporu a da katastarske i zemljišno knjižne oznake nisu jasne i konkretizovane, Okružni sud je istakao da je upravo suprotno tužbeni zahtjev bio tačno opredijeljen u smislu člana 53. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu- ZPP), tačno su naznačeni brojevi parcela i po starom i novom premjeru. Okružni sud je dalje istakao da je dokaz vještačenja po vještaku geometru u potpunosti izveden u skladu sa odredbama ZPP a nalaz vještaka je dostavljen strankama na izjašnjenje nakon čega se vještak na ročištu za glavnu raspravu očitovao po istaknutim primjedbama apelanta i na iste dao svoje obrazloženje koje je kao pravilne prihvatio sud. Okružni sud smatra neosnovanim žalbeni navod apelanta da je postupak trebalo prekinuti do okončanja upravnog spora jer iz presude Vrhovnog suda i rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove proizilazi da se iste odnose na zaključak kojim je odbačen prijedlog apelanta za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog rješenjem organa uprave od 7. decembra 2001. godine, kojim je utvrđena granica zemljišta koje je predmet spora. Sud nije nadležan da odlučuje o zakonitosti tih rješenja niti je mogao ispitivati pravilnost postupka upravnog organa kako to apelant pogrešno u žalbi tvrdi. Na kraju je taj sud istakao da je odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu člana 2. ZPP prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv presude Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000126 od 18 marta 2009. godine izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 91 0 P 006108 09 Rev od 4. marta 2010. godine, reviziju odbio.

7. Obrazlažući presudu Vrhovni sud je istakao da je među strankama nesporno da je u odnosu na apelanta i prvotuženog izvršeno razgraničenje zemljišta uz uspostavljanje granica međašnim znacima te da sastavni dio rješenja o razgraničenju čini skica lica mjesta od 4. decembra 2001. godine koju su sačinili vještaci geodetske struke. Saglasno odredbi člana 8. Zakona o šumama («Službeni glasnik RS» br. 13/94, 8/96, 10/97, 13/98, 18/99, 43/02, 53/05 i 91/06, u daljnjem tekstu ZOŠ) granice šuma u državnoj svojini koje nisu utvrđene utvrđuje rješenjem nadležni opštinski organ uprave a lice koje smatra da mu je tim rješenjem povrijeđeno neko pravo može u roku od 30 dana od dana isteka roka za javni uvid podnijeti tužbu radi utvrđenja da mu je povrijeđeno pravo (član 82 st. 1. i 2. ZOŠ). Odluke nižestepenih sudova Vrhovni sud smatra pravilnim a revizioni navod da tužbeni zahtjev ne sadrži označenje katastarskih i zemljišno knjižnih oznaka parcela koje su predmet spora smatra neosnovanim. Naime taj sud napominje da se apelant ne može pozivati na neuredan zahtjev kod činjenice da je upravo njegova obaveza da precizira zahtjev a u konkretnom slučaju je precizirao sporne parcele što je dovoljno za postupanje suda. Vještak geometar je u svom nalazu potvrdio da spornim razgraničenjem nije došlo do smanjenja površine parcele apelanta u odnosu na geodetsko snimanje i katastarske planove, odnosno da nije došlo do promjene oblika i površine parcele apelanta u odnosu na stanje u katastru. Prema skici od 4. decembra 2001. godine koja je sastavni dio rješenja o razgraničenju, rješenjem o razgraničenju izvršeno je obnavljanje ranije uspostavljenih i postojećih međa između spornih parcela apelanta i tuženih bez pomjeranja međne linije. Suprotno navodima revizije kako je na kraju pojasnio Vrhovni sud, prvostepeni sud je naveo da je pomjeranje ograde od strane apelanta učinjeno u odnosu na k.č. broj 2228/4 i k.č. broj 2227/2 unutar granica istih na štetu prvotuženog a navode da je ogradu postavio 20 metara prije sporne parcele apelant nije dokazao pa time nije ni doveo u sumnju pravilnost nalaza vještaka geometra od 27. oktobra 2006. godine.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava navodeći da su netačni navodi suda da je do suženja puta došlo njegovim radnjama. Smatra da se nije mogla prihvatiti skica razgraničenja puta od 4. oktobra 2001. godine jer nije usklađen novi premjer sa starim na području općine Višegrad. Nadalje je istakao da je «trečetuženi nezakonito zauzeo parcelu k.č. 2228/1 i to falsifikovanjem kupoprodajnog ugovora». Osim toga je istakao da se osporenim presudama «prikrivaju nezakonite radnje geometra koji je sklon primanju mita i koji je vršio razgraničenje puta i izvršio ispravku prijavnog lista skice snimanja i zapisnika o iskolčenju a protiv koga se vodi postupak pred Republičkom upravom». Ističe da je za izgradnju kuće dobio dozvolu i urbanističku suglasnost prema kojoj je sagradio kuću i postavio ogradu oko parcele a «geometar istog organa izdaje za istu parcelu i lokaciju potpuno drugačije podatke o položaju parcela i površini pristupnog puta a što je nedopustivo. a sve je urađeno da se udovolji trećetuženom».

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Osnovni sud je analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženim da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2072/10 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio