Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2115/10 («Camelija» osiguranje d.d. Bihać)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 126
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 939
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2115/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2115/10, rješavajući apelaciju «Camelija» osiguranja d.d. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Camelija» osiguranja d.d. Bihać, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-000 853 od 17. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj Mal. 288/04 od 14. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Camelija» osiguranje d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 31. maja 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-000 853 od 17. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal. 288/04 od 14. aprila 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Mal. 288/04 od 14. aprila 2006. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-000 853 od 17. marta 2010. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se Husein Haskić (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže na isplatu iznosa od 450,00 KM za zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. U toku prvostepenog postupka Općinski sud je utvrdio da je 11. augusta 2000 godine, došlo do štetnog događaja u naselju Ljusina u kojem su učestvovali tuženi koji je upravljao traktorom koji nije bio osiguran i Almir Orašćanin-osiguranik apelanta, koji je upravljao putničkim vozilom. Također je utvrđeno da su oba vozila imala štetu, da je tuženi rješenjem Općinskog suda za prekršaje u Bosanskoj Krupi proglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom kao i da je apelant isplatio oštećenom osiguraniku iznos od 450,00 KM.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da apelant nije dokazao da je traktor imao namjenu da služi za prevoz u javnom saobraćaju te iz tih razloga nije ni postojala obaveza njegove registracije i zaključenja ugovora o osiguranju za štete pričinjene trećim licima. Taj sud je zaključio da nema ni odgovornosti tuženog za isplatu regresnog duga apelantu jer je apelant svom oštećenom osiguraniku isplatio štetu po osnovu neregistrovanog vozila. Pored navedenog, kako je naveo Općinski sud, tužbeni zahtjev nije osnovan ni iz razloga što apelant nije dokazao osnov odgovornosti odnosno krivicu tuženog za nastalu štetu i posljedice štetnog događaja obzirom da parnični sud nije vezan pravosnažnom odlukom suda za prekršaje kojom je oštećeni oglašen krivim za štetni događaj već samo za odluku krivičnog suda u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti. U konkretnom slučaju, obzirom da apelant nije sudu predočio ni predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja odgovornosti tuženog za prouzrokovanje saobraćajne nezgode kao ni činjenicu da li traktor tuženog ima trajnu namjenu korištenja za prevozi u javnom saobraćaju, Općinski sud je primijenio odredbu člana 126. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH, br. 53/03, 73/05 i 19/06) kojom je propisano da ako sud ne može sa sigurnošću na osnovu ocjene provedenih dokaza utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da su traktori u pravilu radne mašine za koje obaveza osiguranja od šteta trećim licima ne postoji osim u slučajevima ako im je namjena pretežno prevoz u javnom saobraćaju. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo Kantonalni sud, apelant nije dokazao da je namjera traktora pretežno prevoz u javnom saobraćaju te ne postoji obaveza osiguranja traktora od štete trećim licima pa nema ni odgovornosti tuženog da apelantu nadoknadi iznos koji je platio kao osiguravač oštećenom a kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud navodeći i praksu Vrhovnog suda Federacije BiH u ovakvim slučajevima. Odredba člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03, u daljnje tekstu: ZOO) odnosi se na opće pravo osiguravača i ne može se primijeniti u konkretnom slučaju jer se primjenjuju propisi o obaveznom osiguranju u saobraćaju a i sam apelant navodi da je štetu platio oštećenom iako tu obavezu nije imao pa prema odredbi člana 211. ZOO ne bi imao pravo samo zbog toga ni zahtijevati isplatu od tuženog.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je u toku postupka dokazao da je tuženi odgovoran za štetu i da je isplatio štetu svom osiguraniku te smatra da je sud morao primijeniti odredbu člana
939. ZOO i usvojiti tužbeni zahtjev. Zaključak sudova da nije dokazao odgovornost za nastanak saobraćajne nezgode i štetu smatra proizvoljnim jer je kako dalje navodi, redovni sud morao cijeniti dokaze u međusobnoj povezanosti (zapisnik o uviđaju, pravosnažno rješenje o prekršaju) te činjenicu da tuženi nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivice.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Općinski sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze, analizirajući sve predložene i provedene dokaze te logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je primijenio pravila o teretu dokazivanja (član
126. ZPP) dajući za to logičko i uvjerljivo obrazloženje a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić