Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2134/10 (Z. M.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2134/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2134/10, rješavajući apelaciju Zorana Mitrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Mitrića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 002066 09 Gž od 29. marta 2010. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 002066 08 P od 26. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Mitrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 3. juna 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 002066 09 Gž od 29. marta 2010. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 002066 08 P od 26. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 002066 08 P od 26. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 75 0 P 002066 09 Gž od 29. marta 2010. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se kao nezakonite ponište Odluke JPŠ „Šume“ Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) br. 1422/05 od 23. septembra 2005. godine i 1714/05 od 7. novembra 2005. godine i da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad na odgovarajuće poslove i zadatke te da ga prijavi kod Fonda PiO RS počev od 12. septembra 2005. godine. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme na poslovima čuvara šuma i da je 22. augusta 2005. godine između apelanta i upravnika kao neposrednog rukovodioca došlo do verbalnog sukoba nakon čega se apelant [na zahtjev upravnika] nije javio u određeno vrijeme i dostavio traženu evidenciju iako je po opisu radnog mjesta bio dužan upravniku dostaviti mjesečne izvještaje o šumskim štetama. Osim toga je utvrđeno da apelant nije vodio službenu knjigu od 12. septembra 2005. godine, da je za vrijeme radnog vremena koristio alkoholna pića, omalovažavao druge radnike u vršenju poslova kao i da od 12. do 17. septembra 2005. godine nije dolazio na posao a izostanke nije opravdao niti je imao opravdanje poslodavca za takvo odsustvo a nakon provedenog disciplinskog postupka tuženi je utvrdio da je apelant počinio težu povredu radne obaveze uslijed čega mu je izrečena mjera otkaza ugovora o radu.

4. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da je apelant počinio težu povredu radnih obaveza shodno odredbama člana 74. stav 1. tčk. 1, 5, 6, 7. i 8. Pravilnika o radu tuženog a koje povrede je i sam apelant priznao. Navedene radnje, kako je dalje zaključio Osnovni sud, predstavljaju težu povredu radne obaveze iz člana 91. stav 2. tčk. 1, 5, 6, 7. i 8.. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03). Također je zaključeno da je tuženi u smislu člana 115. stav 3. Zakona o radu dokazao da je disciplinski postupak proveden u skladu sa Zakonom o radu i da je slijedom toga apelantu na zakonit način otkazan ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze (član 113. stav 1. tačka 1. Zakona o radu).

5. Prigovor apelanta da mu je od strane tužene uskraćeno pravo na odbranu u disciplinskom postupku, jer mu nije ostavljen rok od tri dana za pripremu odbrane, Osnovni sud je smatrao neosnovanim. U postupku je dokazano da je disciplinski postupak počeo 19. septembra 2005. godine, rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka broj 1329-2/05 od 13. septembra 2005. godine a nastavljen 23. septembra 2005. godine po rješenju broj 1329-3708 od 20. septembra 2005. godine Naime, apelant je 19. septembra 2005. godine bio upoznat sa povredama radnih dužnosti između ostalih i ne dolazak na posao u periodu od 12. do 17. septembra 2005. godine što je priznao na zapisnik disciplinske komisije, pa je disciplinski postupak samo nastavljen 23. septembra 2005. godine po preciziranom rješenju o pokretanju disciplinskog postupka od 20. septembra 2005. godine.

6. U odnosu na žalbene navode apelanta kojim izreku odluke o otkazu ugovora o radu smatra nepravilnom jer ne sadrži sve elemente koji identifikuju konkretnu disciplinsku povredu (način, mjesto, vrijeme izvršenja povrede), Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da iako navedeni elementi čine otkazni razlog i izreka odluke kojom se utvrđuje disciplinsko djelo i izriče sankcija treba da ih sadrži, taj nedostatak nije od uticaja na zakonitost odluke. Naime, svi ovi elementi su istaknuti u obrazloženju odluke u kojem su konkretizovane radnje koje predstavljaju težu povredu radne obaveze i koje su propisane internim aktom tuženog (Pravilnik o radu) i koji osim Zakona o radu predstavlja materijalno autonomno pravo poslodavca pa su prihvaćeni razlozi osporene odluke kojom je obrazložena i materijalna i formalna zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu.

7. Suprotno žalbenim navodima, kako je dalje istakao Okružni sud, rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka od 20. septembra 2005. godine su precizirane radnje koje su apelantu stavljene na teret prethodnim rješenjem te su dodate povrede koje su utvrđene tokom disciplinskog postupka. Apelant je lično bio prisutan na raspravama pred disciplinskom komisijom održanim 19. septembra i 23. septembra 2005. godine na kojima je imao priliku da se izjasni o povredama koje su mu stavljene na teret rješenjem tuženog od 13. septembra i 20. septembra 2005. godine. Dakle, kako je zaključio Okružni sud tuženi je tokom prvostepenog postupka na nesumnjiv način dokazao postojanje otkaznog razloga što je imperativ sadržan u odredbi člana 115. stav 3. Zakona o radu. Osim toga, ovaj sud smatra pravilnom ocjenu iskaza svjedoka S.M, kojem prvostepeni sud nije dao pravno relevantan značaj uz navođenje da je taj iskaz u suprotnosti sa iskazima drugih svjedoka S.K, M.M, i S.S.

8. Okružni sud je citirao iskaz apelanta dat na zapisnik kod tuženog od 19. septembra 2005. godine te konstatovao da je apelant sam priznao pred disciplinskom komisijom da nije imao opravdanje za nedolazak na posao pa njegovo pozivanje da mu je upravnik S.K. rekao da ne dolazi na posao ne može se uzeti kao stvarni razlog i opravdanje za izostanak tim prije što upravnik nije ovlašten da udalji sa posla apelanta već to ovlaštenje ima direktor tuženog. Apelant suprotno žalbenim navodima nije imao opravdanje za izostanak sa posla od 12. do 17. septembra 2005. godine pa je prema ocjeni i Okružnog suda neopravdan izostanak sa posla u trajanju od tri dana kao povreda radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 8. Zakona o radu sama po sebi dovoljna da tuženi jednostrano otkaže ugovor o radu. Obzirom da je apelant dugogodišnji radnik kod tuženog morao je biti upoznat sa Pravilnikom o radu tužene koji u članu 74. između ostalih povreda propisuje i neopravdan izostanak sa posla u trajanju od tri dana.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je istakao da dispozitiv disciplinskog rješenja ne sadrži navode o opisu povreda, njenoj kvalifikaciji, mjestu i vremenu izvršenja povrede, radne dužnosti te izreku o krivici a tuženi u sudskom postupku nije uspio dokazati postojanje osnova za otkaz ugovora o radu. Također smatra da obrazloženje odluke Okružnog suda nije razumljivo i ne sadrži obrazloženje o bitnim okolnostima odnosno ne sadrži potpun opis povrede radne obaveze niti su one kvalifikovane na odgovarajući način. Navodi da iz dokaza provedenih pred disciplinskom komisijom ne „proizilaze dokazi o povredama radne obaveze te je nejasno na osnovu čega je sud zaključio da je tuženi dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu“. Zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu sudovi cijene samo na osnovu činjenice i dokaza navedenih u odluci a ne na osnovu dokaza izvedenih pred sudom. Osim toga apelant smatra „da nije imao mogućnost da se pripremi za odbranu jer mu je rješenje od 20. septembra 2005. godine uručeno 23. septembra 2005. godine kada je i saslušan“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom te izveo zaključak o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Dakle, prvostepeni sud je a što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, po principu slobodne ocjene utvrdio da je tuženi u smislu člana 115. stav 3. Zakona o radu dokazao da je disciplinski postupak proveden u skladu sa Zakonom o radu i da je slijedom toga apelantu na zakonit način otkazan ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženom da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. U vezi sa navodima apelanta da obrazloženje drugostepene odluke „nije razumljivo i ne sadrži obrazloženje o bitnim okolnostima“ Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelanta Okružni sud odgovorio na svaki žalbeni prigovor apelanta i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Vezano za navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava apelant zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio i u parničnom postupku, a o čemu su sudovi u osporenim presudama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili nedostatnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje i imovinu. Vezano za navode apelanta da „nije imao mogućnost da se pripremi za odbranu jer mu je rješenje od 20. septembra 2005. godine uručeno 23. septembra 2005. godine“ Ustavni sud zapaža da je disciplinski postupak počeo rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka od 13. septembra 2005. godine a nastavljen 23. septembra 2005. godine po preciziranom rješenju od 20. septembra 2005. godine. Dakle rješenjem od 20. septembra 2005. godine su samo precizirane radnje koje su apelantu stavljene na teret inicijalnim rješenjem od 13. septembra 2005 a o kojima povredama je bio upoznat obzirom da su mu rješenja uručena i bio je lično prisutan na raspravama pred disciplinskom komisijom 19. i 23. septembra 2005. godine te je imao priliku da se izjasni o povredama koje su mu stavljene na teret. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2134/10 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio