Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2191/10 (V.B.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2191/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. lipnja 2013. godine, u predmetu broj AP-2191/10, rješavajući apelaciju V.B. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.B. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 392 od 22.
siječnja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 240/05 od 17. travnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. V.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 3. lipnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 554 od 19. travnja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0- Gž-08-000 392 od 22. siječnja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 240/05 od 17. travnja 2008. godine.
2. Odlukom o dopustivosti broj AP 290/09 (odluka Ustavnog suda broj AP-290/09 od 22. listopada 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba ), Ustavni sud je odbacio apelaciju zato što je bila preuranjena koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-08- 000 392 od 22. siječnja 2009. godine.
3. Tužitelj N.V. (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu protiv apelanta radi naknade štete. U tužbi tužitelj je naveo da je apelant u kaznenom postupku oglašen krivim zbog kaznenog djela ugrožavanje javnog prometa, jer je u prometnoj nezgodi nanio tužitelju teške tjelesne ozljede.
4. Presudom Osnovnog suda broj 240/05 od 17. travnja 2008. godine obvezan je apelant da tužitelju na ime nematerijalne štete isplati naknadu (u izreci presude precizirani vidovi i iznosi nematerijalne štete). Istom presudom odbijen je, odnosno odbačen višak tužbenog zahtjeva tužitelja. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je nesporno da apelant oglašen krivim zato što je počinio kazneno djelo ugrožavanje javnog prometa i da je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede, te da je naknade za nematerijalnu štetu dosudio sukladno nalazima vještaka neuropsihijatra i specijaliste medicine rada. Vezano za apelantove prigovore u svezi podijeljene odgovornosti, Osnovni sud je naveo da je cijenio provedene dokaze radi utvrđivanja da li je tužitelj doprinio šteti koju je pretrpio, te zaključio da ne potvrđuju navedeni prigovor, odnosno da iz presude u kaznenom predmetu ne proizilaze činjenice na temelju kojih bi sud mogao utvrditi da je postojala odgovornost i tužitelja za nastanak štetnog događaja, a apelant nije predložio dodatne dokaze za utvrđivanje doprinosa tužitelja.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud donio je Presudu broj 013-0-Gž-08- 000392 od 22. siječnja 2009. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu dijelu odluke o troškovima postupka, a u ostalom dijelu žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi u svezi podijeljene odgovornosti, jer iz kaznenog spisa ne proizilaze činjenice na temelju kojih bi se moglo utvrditi da je postojala i odgovornost tužitelja za nastanak nezgode.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 554 od 19. travnja 2010. godine, odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda, zbog toga što je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ispod iznosa od 10.000,00 KM.
7. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da sud nije cijenio njegov prigovor podijeljene odgovornosti, jer je tužitelj biciklo vozio suprotno zakonskim propisima. Osim toga, apelant navodi da je dao rođaki tužitelja 1.000,00 KM, ali i to sudovi nisu cijenili.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom broj AP 290/09 od 22. listopada 2009. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao Presudu Okružnog suda broj 013-0-Gž-08- 000392 od 22. siječnja 2009. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u tijeku bio postupak povodom revizije apelanta. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 554 od 19. travnja 2010. godine, revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000392 od 22. siječnja 2009. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Okružnog suda uručena apelantu 29. siječnja 2009. godine, a apelacija podnesena 30. siječnja 2009. godine, proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
10. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da iz apelacije ne proizilaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić