Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2222/10 (S. B.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 52
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2222/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2222/10, rješavajući apelaciju Senade Brajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senade Brajić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 008755 09 Gž od 22. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 I 008755 08 I od 19. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senada Brajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, podnijela je 8. juna 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 I 008755 09 Gž od 22. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 I 008755 08 I od 19. augusta 2009. godine.
2. Na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda broj Rs.101/05 od 29. septembra 2006. godine, apelantica je tom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv ŠIP „Borac“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja na ime naknade plaće za period od 1. januara 2004. godine do 10. jula 2006. godine u iznosu od 6.145,54 KM sa zakonskom zateznom kamatom pobliže navedenom u dispozitivu prijedloga i troškova postupka u iznosu od 1.280,00 KM i to pljenidbom novčanih sredstava izvršenika sa transakcijskih računa.
3. Osnovni sud je rješenjem o izvršenju broj 51 00 I 008755 08 I od 7. aprila 2008. godine odredio predloženo izvršenje. Apelantica je podneskom od 4. februara 2009. godine predložila da sud donese rješenje kojim će dozvoliti promjenu predmeta i sredstava izvršenja.
4. Općinski sud je rješenjem broj 51 0 I 008755 08 I od 10. februara 2009. godine promijenio rješenje tog suda broj 51 00 I 008755 08 I od 7. aprila 2008. godine i odredio izvršenje na nekretninama izvršenika upisanim u z.k. ul. broj 77 koji se sastoji od poslovnih prostorija površine 39,99 m2 i 15,61 m2 upisane u z.k. ul. broj 104 (u daljnjem tekstu nekretnine koje su predmet izvršenja), utvrđenjem vrijednosti predmetnih nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem apelantice iz iznosa dobijenog prodajom. Zemljišno knjižnom uredu tog suda naloženo je da izvrši zabilježbu rješenja u zemljišnim knjigama.
5. Protiv rješenja Općinskog suda broj 51 0 I 008755 08 I od 10. februara 2009. godine „Bosna Sunce Osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: treće lice) izjavilo je prigovor. U prigovoru je navedeno da je treće lice vlasnik nekretnina koje su predmet izvršenja a ne izvršenik jer je izvršenik kao prodavac na osnovu odluke svog Nadzornog odbora od 13. septembra 2004. godine prodao trećem licu predmetne nekretnine-poslovni prostor (kupoprodajni ugovor zaključen 21. septembra 2004. godine) i nakon čega je treće lice ušlo u posjed nekretnina. Treće lice je također navelo da je kupoprodajni ugovor ovjeren kod Općinskog suda, u cijelosti je isplaćena kupoprodajna cijenu i plaćen porez na promet nepokretnosti te je podnesen zahtjev Općinskom sudu za uknjižbu predmetne nekretnine. Obzirom da je steklo vlasništvo kupoprodajnim ugovorom na nekretninama koje su predmet izvršenja puno prije donošenja promijenjenog rješenja o izvršenja, treće lice je predložilo da se izvršenje na njihovim nekretninama proglasi nedopuštenim.
6. Odlučujući o prigovoru Općinski sud je rješenjem broj 51 0 I 008755 08 I od 19. augusta 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 I 008755 09 Gž od 22. marta 2010. godine, prigovor trećeg lica usvojio i proglasio nedopuštenim izvršenje na nekretninama koje su predmet izvršenja-vlasništvo trećeg lica.
7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da su u smislu člana 52. Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije biH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11) ispunjeni uslovi da se o prigovoru trećeg lica odluči u izvršnom postupku. Naime, treće lice opravdanost svog prigovora dokazuje ovjerenim ugovorom o kupoprodaji od 21. septembra 2004. godine kao i odlukom Nadzornog odbora izvršenika broj 3732/04 od 13. septembra 2004. godine te upućivanje trećeg lica na parnični postupak ne bi imalo svrhu budući da treće lice sporne činjenice dokazuje po zakonu propisanom ispravom. Pored navedenog, kako je dalje istakao sud, izvršenik nije dao odgovor na prigovor a uvidom u priloženu dokumentaciju utvrđeno je da je na osnovu rješenja tog suda od 12. novembra 2008. godine izvršenik prestao da postoji i da je izbrisan iz registra poslovnih subjekata. Obzirom da je treće lice opravdanost svog prigovora dokazalo na zakonu propisanoj ispravi, Općinski sud je na osnovu člana 52. Zakona o izvršnom postupku prigovor usvoji te izvršenje na nekretninama trećeg lica proglasio nedopuštenim.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je treće lice prigovor izjavilo na osnovu člana 52. Zakona o izvršnom postupku kojim je propisano da će se o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje osnovanost svog prigovora pravosnažnom presudom, propisanom javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom. Treće lice je u konkretnom slučaju opravdanost prigovora dokazalo ovjerenim kupoprodajnim ugovorom od 21. septembra 2004. godine kao i odlukom Nadzornog odbora izvršenika od 13. septembra 2004. godine. Pored navedenog, kako je dalje naveo Kantonalni sud, izvršenik je brisan iz registra poslovnih subjekata i prestao je da postoji a rješenjem Općinskog suda od 12. novembra 2008. godine odbijen je prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad izvršenikom zbog nedostatka imovine. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud utvrđeno je da izvršenik nema svoje imovine te je prvostepeni sud pravilno usvojio prigovor trećeg lica i izvršenje proglasio nedopuštenim na predmetnim nekretninama.
9. Apelantica je u apelaciji istakla da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je hronološki iznijela tok postupka pred redovnim sudovima a iz navoda apelacije proizilazi da povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni materijalnog prava. Naime, apelantica je istakla da su redovni sudovi pogrešno prihvatili navode iz prigovora trećeg lica da je vlasnik nekretnina koje su predmet izvršenja iako nije upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama citirajući član 38 Zakona o vlasničko pravnim odnosima i član 5 Zakona o zemljišnim knjigama. Apelantica je istakla da je „nejasno zašto se treće lice a niti njen navodni pravni prednik i potpisnik ugovora Sunce osiguranje d.d. Livno nije nikada upisalo kao vlasnik iako ima valjanu ispravu tj ugovor o kupoprodaji. Smatra da je Općinski sud morao nastaviti postupak izvršenja, zakazati javnu prodaju jer podnošenja prigovora na sprječava provedbu izvršenja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od
18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić