Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2488/10 („Hidraulika Kurelja“ d.o.o. Donja Stubica, R Hrvatska)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2488/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2488/10, rješavajući apelaciju „Hidraulike Kurelja“ d.o.o. Donja Stubica, Republika Hrvatska, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Hidraulike Kurelja” d.o.o. Donja Stubica, Republika Hrvatska podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ps 002604 10 Pž od 13. aprila 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Ps-08-000248 od 18. januara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Hidraulika Kurelja“ d.o.o. Donja Stubica, R Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 22. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Ps 002604 10 Pž od 13. aprila 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Ps-08-000248 od 18. januara 2010. godine. Apelant je 2. avgusta 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio prinudno izvršenje rješenja Općinskog suda broj 032-0-Ps-08-000248 od 18. januara 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom broj AP-2488/10 od 20. aprila 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Ps-08-000248 od 18. januara 2010. godine utvrđeno je da je apelant smetao tužitelja «Tebecom» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti puta na nekretnini koja se nalazi u Tuzli, upisana u PL broj 2373 KO Husino kao k.č. broj 51/3 u naravi prilazni put, na način što je predmetnu parcelu zagradio i time onemogućio tužitelja da istu koristi kao prilazni kolski put (stav I izreke rješenja). Također, je naloženo apelantu da odmah uspostavi pređašnje stanje na način što će otkloniti ogradu i sve druge prepreke postavljene na navedenoj nekretnini i dozvoliti tužitelju da nesmetano nastavi sa korištenjem iste, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav II izreke rješenja). Navedenim rješenjem je zabranjeno apelantu da ubuduće na isti ili sličan način smeta tužitelja u mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti puta na predmetnoj nekretnini, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav III izreke rješenja). Također, je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.292,20 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav IV izreke rješenja). Navedenim rješenjem je tužitelj je odbijen sa viškom zahtjeva u pogledu utvrđenja da je apelant promijenio bravu na ulaznim vratima, kao i višak zahtjeva za naknadu troškova postupka (stav V izreke rješenja).

4. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnina broj Ov.br.6868/03 od 21. maja 2003. godine i ugovor o kupoprodaji broj Ov.388/05 od 11. februara 2005. godine, te u zemljišno knjižnu dokumentaciju tj. u zk. ul. br. 2516 KO Husino, Pl. br. 2508 KO Husino, utvrđeno da je raniji vlasnik svih parcela koje su sada u vlasništvu tužitelja i apelanta bio Šipad Komerc d.d. Sarajevo. Dalje je utvrđeno da je tužitelj kupio parcele, koje su bliže navedene u tužbi, a apelant parcele označene kao k.č. br. 243/5, k.č. br. 243/6, k.č. br. 243/12, k.č. 243/16 i k.č. 243/23 upisane u zk. ul. br. 2414 odnosno po oznakama u katastarskom operatu nekretnine označene kao k.č. br. 49/5, 50/1, 51/1, 51/3 i 51/4 upisane u posjedovnom listu br. 2373 KO Husino.

5. Istaknuto je da navedene činjenice nisu sporne među parničnim strankama, ali da je sporna činjenica da li je tužitelj bio u posjedu služnosti puta radi pristupa na svoje parcele. Navedeno je da je uviđajem na licu mjesta u prisustvu vještaka geometra, a i iz njegovog nalaza utvrđeno da je posjednik parcela k.č. br. 49/7, 51/5, 49/6 tužitelj dok je posjednik parcela k.č. br. 49/5, 50/1, 51/3 i 51/4 apelant i da je sporna parcela k.č. br. 51/3 zv. „Prilazni put“ površine 170 m2 ograđena pletenom žičanom ogradom od posjeda tužitelja.

6. Općinski sud je utvrdio da je tužitelj bio u faktičkom posjedu stvarne služnosti nekretnine označene kao k.č. br. 51/3 (član 73. st. 3. Zakona o vlasničko-pravnim osnosima Sl, novine FBiH br. 6/98 i 29/03) radi odlaska na svoje nekretnine jer drugog prilaza i nema i da je apelant postavio žičanu ogradu čime je tužitelju smetao u posjedu prava služnosti puta.

7. Istaknuto je da je uvidom u spis broj Ps-344/06 utvrđeno da se postupak vodio po tužbi Šipad Komerca d.d. Sarajevo protiv tužitelja, a kojom je tražena predaja u posjed nekretnina označenih kao k.č. 49/5, 51/1 i 51/4 upisane u PL br. 2373 KO Husino odnosno po starom premjeru k.č. br. 243/5, 243/6, 243/12, 243/16 i 243/23 i upisanih u zk. ul. 2414 KO Husino (koje su bile predmet prodaje apelantu) i da je spis dostavljen samo na uvid u postupku koji se vodio pod brojem Ps-447/05 kao i da je sud odbio spajanje ova dva postupka odnosno da u spisu broj Ps-344/06 nije bilo zakazivanih ročišta niti je donesena odluka u tom predmetu.

8. Uvidom u spis broj Ps-447/05 tj. presudu prvostepenog suda od 16. oktobra 2006. godine i drugostepenu presudu Pž-285/06 od 13. juna 2007. godine utvrđeno je da se u navedenom postupku odlučivalo o predaji u posjed nekretnina navedenih u prethodnoj tački. U tom postupku odbijen tužbeni zahtjev prvotužioca Šipad Komerca za predaju tih parcela, usvojen zahtjev apelanta, a tuženi DOO „Tia Gradnja“ obavezan je na predaju u posjed navedenih nekretnina. Također u tom postupku je odbijen protivtužbeni zahtjev DOO „Tia Gradnja“ za poništenje ugovora o kupoprodaji broj OV. br. 388/05 od 11. februara 2005. godine zaključenog između Šipad Komerca d.d. Sarajevo i apelanta a koji je imao za predmet iste nekretnine.

9. Uvidom u spis Ip-418/07, a posebno zapisnik sačinjen na licu mjesta od 4. februara 2008. godine, ugovore koji su sastavni dio predmeta i terensku identifikaciju utvrđeno je da je apelant podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika DOO „Tia Gradnja“ radi predaje nekretnine a na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda Ps-447/05 od 16. oktobra 2006. godine, potvrđene presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-06-000285 od 13. juna 2007. godine, te da su apelantu parcele predate u posjed 4. februara 2008. godine.

10. Općinski sud je naveo da je iz pomenutih dokaza utvrdio da se ne radi o postupcima i dokazima koji su pravno relevantni za predmetnu pravnu stvar jer su imali za predmet pitanje vlasništva odnosno predaje u posjed nekretnina koje su vlasništvo apelanta, a između ostalog i parcele k.č. br. 51/3 u kojem se čak i ne pojavljuje tužitelj kao parnična stranka. Po mišljenju Općinskog suda neosnovan je prigovor apelanta da se u konkretnom slučaju radi o dvije odvojene parcele i da tužitelj ima mogućnost samostalnog izlaska na javni put. Istaknuto je da apelant kao vlasnik poslužnog dobra može tražiti da se služnost ukine, izmjesti itd., ali ne u postupku radi učinjenog smetanja posjeda prava stvarne služnosti puta, koji je stečen prelazom posjednika povlasne nekretnine preko nekretnine u posjedu apelanta. Ukazano je da se kod pitanja zaštite posjeda zaštita pruža prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni temelj posjeda i savjesnog posjednika (član 83. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) tj. kod posjeda prava stvarne služnosti je nebitno ko je vlasnik odnosno posjednik poslužnog dobra (parcele k.č. br. 51/3).

11. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije tj. da tužitelj nije bio u posjedu nekretnina i neblagovremenosti tužbe, datih u završnoj riječi, Općinski sud je naveo da je apelant navedene prigovore morao istaći do okončanja pripremnog ročišta, te predložiti i izvoditi dokaze kojima bi se dokazale navedene činjenice (član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP). Istaknuto je da se apelant za navedene činjenice pozvao na iskaze svjedoka saslušanih u drugim postupcima koji ne mogu poslužiti kao dokaz u predmetnom postupku budući da se strankama mora dati mogućnost da ispituju svjedoke (član 144. ZPP). Također je ukazano da sud ne utvrđuje činjenice na osnovu iskaza svjedoka koji nisu ispitani od strane parničnih stranaka.

12. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud rješenjem broj 03-0-Ps-002604 10 Pž od 13. aprila 2010. godine odbio i potvrdio prvostepeno rješenje u dosuđujućem dijelu sadržanom u st. I, II, III i IV izreke. Navedenim rješenjem je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.225,47 KM.

13. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je bespredmetan žalbeni navod apelanta u pogledu osporavanja validnosti priložene saglasnosti „Šipad Komerc“ Sarajevo od 23. maja 2003. godine iz razloga što je priložena u fotokopiji. Navedeno po mišljenju Kantonalnog suda ne umanjuje njenu dokaznu snagu budući da se prema članu 335. stav 1. ZPP isprave mogu podnositi i u fotokopiji, a apelant je u tom pogledu imao mogućnost da u skladu sa članom 335. stav 3. ZPP zahtijeva od tužitelja podnošenje te isprave u izvorniku što nije učinio niti je predlagao izvođenje dokaza vezano za iznesenu žalbenu tvrdnju o tome da potpis na toj saglasnosti nije potpis ovlaštenog lica „Šipad Komerca“ Sarajevo.

14. Kantonalni sud je istakao da iz sadržine izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj nakon kupovine dijela nekretnina „Šipad Komerc“ Sarajevo do tih nekretnina upravo i dolazio navedenim pristupnim putem u čijem posjedu se, zajedno sa ostalim neprodatim dijelom nekretnina, prvobitno nalazila DOO „Tia Gradnja“ protiv koje je apelant vodio spor za predaju u posjed tog preostalog dijela nekretnina kupljenih naknadno od „Šipad Komerca“ Sarajevo.

15. Također po mišljenju Kantonalnog suda bez uticaja su žalbeni navodi apelanta o tome da je na osnovu izvršne isprave koju je dobio u sporu koji se vodio pod brojem Ps-447/05 u postupku prinudnog izvršenja uveden u posjed nekretnina kupljenih od „Šipad Komerca“ Sarajevo a koje su se nalazile u posjedu „Tia Gradnje“ Tuzla. Navedeno iz razloga što pravo apelanta da zagradi svoje nekretnine ne znači da je apelant to zagrađivanje mogao da izvrši na način da tužitelja onemogući u korištenju predmetnog pristupnog puta označenog kao k.č. 51/03, na način kako je to tužitelj do tada činio radi dolaska do svojih nekretnina.

16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjneično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je u kupoprodaju nekretnina ušao sa uvjerenjem da će kupiti nekretnine bez ikakvog puta posebno ne puta koji presijeca kupljene nekretnine i oduzima im potpuno upotrebnu vrijednost.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

20. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2488/10 („Hidraulika Kurelja“ d.o.o. Donja… | Sudska praksa | Aktio