Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2520/10 (V. K.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na povratak
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2520/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2520/10, rješavajući apelaciju Vjekoslava Kostijala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vjekoslava Kostijala podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044257 09 Rev od 25. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 044257 09 Gž od 14. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 044257 05 P od 28. januara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vjekoslav Kostijal (u daljnjem tekstu: apelant), iz Drvara, koga zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem teksu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 044257 09 Rev od 25. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 044257 09 Gž od 14. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 044257 05 P od 28. januara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 044257 05 P od 28. januara 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 044257 09 Gž od 14. maja 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni stanova zaključen između apelanta i Drage Sumraka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), a kojim se zamjenjuje stan u Banjaluci u ul. Ante Jakića br. 10/2, stan broj 10 i stan u ul. Emilije Randić broj 4/5 stan broj 29 u Rijeci, Republike Hrvatska, te kojim traži da prvotuženi apelantu preda u posjed u trajno i nesmetano korištenje stan u Banjaluci u ul. Ante Jakića broj 10/2, stan broj 10, površine 71 m2 i da apelant prvotuženom na ime i umjesto predaje u posjed stana u ul. Emilije Randić broj 4/5, stan broj 29, Rijeka, Republika Hrvatska, isplati iznos od 70.000,00 KM, te da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana zaključen između prvotuženog i Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) 1. aprila 1993. godine pod brojem 0303-784/93. Apelant je obavezan da prvotuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 8406,45 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među parničnim strankama sporna činjenica da li predmetni ugovor proizvodi pravno dejstvo odnosno da li je pravno valjan, budući da je zaključen u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti i da li je zaključen na dobrovoljan način, te da li je u konkretnom slučaju moguća restitucija u vidu isplate protivvrijednosti stana u Rijeci u smislu odredbe člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nesporno je utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti na prostorima RS i BiH.

4. Konstatovano je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 13/02) u članu 2.a. propisano da u slučaju spora o valjanosti ugovora o zamjeni, a u slučaju da se jedan od zamjenjenih stanova nalazi na teritoriji nekih od država nastalih raspadom bivše SFRJ, teret dokazivanja činjenica koje se tiču dobrovoljnosti zaključenog ugovora o zamjeni leži na strani koja tvrdi da ugovor nije zaključen na dobrovoljan način, a što je u konkretnom slučaju na apelantu. Stoga je istaknuto da je kod utvđivanja pravne valjanosti ovakve vrste ugovora apelant dužan dokazati sva tri uslova kumulativno.

5. Iz ugovora o zamjeni stanova je utvrđeno da je navedeni ugovor zaključen između apelanta i prvotuženog 1992. godine i obezbjeđen sa saglasnošću davalaca stana na korištenje i to IRC Biro Banjaluka i INA- Industrija nafte Zagreb, što znači da je ugovor zaključen u pismenoj formi, obezbijeđen saglasnošću davalaca stana na korištenje, kako je propisano odredbom člana 32. Zakona o stambenim odnosima. Iz navedenog je zaključeno da je ugovor zaključen na zakonit način.

6. Istaknuto je da je apelant u svom iskazu datom u toku postupka rekao da direktnih pritisaka na njega nije bilo i da je cijelo vrijeme dok se nalazio u Banjaluci bio zaposlen u „Šipad IRC“. O postojanju dobrovoljnosti za zaključenje predmetnog ugovora po mišljenju prvostepenog suda ukazuje i činjenica da je apelant nakon što je došao u Rijeku izvršio zamjenu predmetnog stana u ul. Emilije Randić broj 4 za stan u ul. Antuna Barca broj 3 apelant je svojim radnjama izrazio svoju volju da raspolaže sa svojom imovinom slobodno i bez ikakvih pritisaka.

7. Po mišljenju prvostepenog suda navodi apelanta koji se tiču postojanja okolnosti koje su uticale na zaključenje ugovora nisu od presudnog uticaja na volju ugovorne strane da zaključi nekakav ugovor jer su to okolnosti kojima su bili izloženi svi građani na području Banjaluke i oni se ne mogu isključivo tretirati kao pritisci na pripadnike drugih etničkih grupa. Prema tome, prvostepeni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi iz člana 103. ZOO, te da predmetni ugovor nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima da bi ga sud oglasio ništavim.

8. Istaknuto je da kako je sud odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom za utvrđivaje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina odbio ga je i sa zahtjevom za utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju stana koji je zaključen između prvo i drugotuženog budući da je predmetni ugovor zaključen u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima koji je u vrijeme zaključenog ugovora bio na snazi, a imajući u vidu da je zamjena stanova izvršena uz saglasnost stanodavca, te da je prvotuženi imao pravni osnov da na osnovu takvog ugovora sa drugotuženim zaključi ugovor o korištenju stana.

9. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov zahtjev za saslušanjem predloženih svjedoka imajući u vidu njegovo ponašanje nakon zaključenja ugovora o zamjeni stanova. Drugostepeni sud je ukazao da je tačno da je prvostepeni sud u smislu odredbe člana 81. stav 2. Zakona o parničnom postupku odbijajući prijedlog za saslušanje svjedoka bio dužan da u rješenju ili odluci kojom je okončan prvostepeni postupak naznači razlog odbijanja, a što je u konkretnom slučaju propustio. Međutim, po mišljenju drugostepenog suda navedena povreda parničnog postupka nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer se u predmetnim parnicama cijene ne samo subjektivne okolnosti ugovorača u vrijeme zaključenja ugovora već i ponašanje stranaka nakon zamjene i mogućnost restitucije. Također, po mišljenju Okružnog suda pravilno je prvostepeni sud ispitujući subjektivni elemenat, uticaj dobrovoljnosti za zaključenje spornog ugovora, temeljio na izjavi apelanta jer su apelantu i poznate sve okolnosti pod kojima je zaključen predmetni ugovor o zamjeni. U vezi navedenog istaknuto je da apelant u tužbi nije naveo niti jednu konkretnu situaciju koja bi kao subjektivni elemenat bila od uticaja na odluku da zaključi ugovor o zamjeni stanova. Izjava apelanta je ukazivala na nesporne činjenice vezane za njegov život (stanovanje u stanu i u gradu u kojem je bila proglašena neposredna ratna ospasnost zbog koje je kao pripadnik nesrpske nacionalnosti trpio pritiske ali da uprkos tome nije dobio otkaz, odlazak supruge i djece, saglasnost za zamjenu stana u Hrvatskoj za stan Arlov Bogdana uz doplatu razlike u kvadraturi) Navedene činjenice po mišljenju drugostepenog suda ukazuju na zaključak da je apelant u Banjaluci dijelio sudbinu svih ostalih građana koji su se našli u gradu u kojem je proglašena ratna opasnost (opšte okolnosti). Nadalje po mišljenju Okružnog suda kod činjeice da prvostepeni sud nije usvojio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni stanova nije bio dužan da utvrđuje da li je adekvatan iznos od 70.000,00 KM koji je apelant ponudio za stan u Banjaluci. Navedeno bi po mišljenju Okružnog suda bila obaveza suda da je našao ispunjenim uslove iz člana 103 ZOO kada bi u svjetlu odredbe člana 104. ZOO raspravljao i o vrijednosti stana koju je ponudio apelant na ime restitucije. Konstatovano je da suprotno navodima apelantove žalbe apelant nije dostavio dokaz da je uputio zahtjev Agenciji za promet nekretnina u Rijeci a koji dokaz ne bi bio od uticaja na drugačiju odluku suda.

10. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 71 0 P 044257 09 Rev od 25. marta 2010. godine odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je za zaključenje valjanog ugovora neophodno da svaki od ugovarača svoju volju da zaključi ugovor izrazi slobodno i ozbiljno (član 28. stav 2. ZOO). Po mišljenju Vrhovnog suda time što je stan dobijen u razmjeni sa prvotuženim uz doplatu za drugi veći stan, koga potom otkupljuje i postaje njegov vlasnik, apelant se faktički saglasio da je sporni ugovor o zamjeni stanova sa tuženim zaključen njegovom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim. Istaknuto je da je raspolaganje stvarima najveće i najpotpunije ovlašćenje prava svojine budući na odredbu člana 3. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/93). Imajući u vidu navedeno po mišljenju Vrhovnog suda ukazivanje u reviziji da je apelant predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka radi utvrđivanja činjenica o okolnostima u kojima se nalazio prije zaključenja ugovora, koji prijedlog je prvostepeni sud odbio nije od uticaja na pravilnost i zakonitost drugostepene presude. Navedeno iz razloga što je apelant radnjama koje je preduzeo nakon zaključenja ugovora o zamjeni stanova manifestovao volju da taj ugovor prihvati kao pravno valjan neovisno od okolnosti pod kojima je zaključivao ugovor.

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, smatra da su povrijeđene i odredbe čl. II/2. (međunarodni standardi) i II/5. (izbjeglice i raseljena lica) Ustava Bosne i Hercegovine. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da ugovor o zamjeni stanova nije dobrovoljno potpisan već pod pritiskom i prisilom jedne kako opšte ratne situacije tako i stalnih pritisaka na apelanta da napusti svoj stan zbog čega je apelant bio prisiljen da napusti Banjaluku i pristane na nepovoljnu zamjenu stanova. Ukazuje da mu je u postupku onemogućeno da sasluša svjedoke kao i da pribavi isprave.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima apelanta Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, razmatrajući navode apelanta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, kao i prava iz odredbe čl. II/2. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz odrdebe člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz odredbe člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Dalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član

14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33).

18. U konkretnom slučaju, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2520/10 (V. K.) | Sudska praksa | Aktio