Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2538/10 (Braća Ćoćkalo d.o.o. Mrkonjić Grad i Ž. Ć.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2538/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2538/10, rješavajući apelaciju „Braće Ćoćkalo“ d.o.o. Mrkonjić Grad i Živorada Ćoćkalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Braće Ćoćkalo” d.o.o. Mrkonjić Grad i Živorada Ćoćkalo podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-10-000 073 od 23. aprila 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr 025794 09 Pr od 21. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Braća Ćoćkalo d.o.o. Mrkonjić Grad i Živorad Ćoćkalo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mrkonjić Grada koje zastupa Goran Marić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 23. juna 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-10-000 073 od 23. aprila 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 Pr 025794 09 Pr od 21. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 84 0 Pr 025794 09 Pr od 21. decembra 2009. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Pžp-10-000 073 od 23. aprila 2010. godine, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 41. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu („Službeni glasnik BiH“, br. 1/02 i 14/03, u daljnjem tekstu: Zakon o drumskom prevozu) a koji su počinili u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja te je apelantu „Braća Ćoćkalo“ d.o.o. Mrkonjić Grad kao pravnom licu za učinjeni prekršaj izrečena uslovna osuda sa utvrđenom novčanom kaznom od 5.000,00 KM koja se neće izvršiti ako apelant kao pravno lice u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti rješenja ne izvrši novi prekršaj a apelantu Živoradu Ćoćkalo kao odgovornom licu u pravnom licu izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM te je obavezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je 11. augusta 2009. godine oko 00,15 sati na graničnom prelazu Brod prilikom kontrole prelaska državne granice vozač Brane Perić bez iskaznice za vozača za vršenje međunarodnog prevoza upravljao teretnim vozilom sa priključnim vozilom vlasništvo apelanta „Braća Ćoćkalo“ d.o.o. Mrkonjić Grad. Osnovni sud je zaključio da se u radnjama apelanta „Braća Ćoćkalo“ d.o.o. Mrkonjić Grad stiču sva bitna obilježja prekršaja iz člana 41. stav 1. tačka 2. Zakona o drumskom prevozu a u radnjama apelanta Živorada Ćoćkalo kao odgovornog lica u pravnom licu sva bitna obilježja prekršaja iz člana 41. stav 2. Zakona o drumskom prevozu.

4. Osnovni sud je citirao odredbu člana 41. Zakona o drumskom prevozu te član 6. Pravilnika o uslovima u postupku izdavanja licenci za obavljanje međuentitetskog drumskog prevoza putnika, tereta i opasnih materija (u daljnjem tekstu Pravilnik) te istakao da licenciranim vozilima prevoznika mogu upravljati samo vozači koji su stalno zaposleni kod tog prevoznika i koji imaju certifikat te samo takvi vozači mogu dobiti iskaznicu za vozača a takva iskaznica predstavlja i dokaz da prevoznik ispunjava uslove u pogledu stručne osposobljenosti za obavljanje međunarodnog drumskog prevoza. Prema odredbi člana 5. tačka c) Pravilnika iskaznica je obavezan dokument koji vozač prevoznik mora imati u vozilu tokom vožnje a prema članu 5. st. 2. i 3. Zakona o drumskom prevozu, kako je dalje pojasnio sud, licencu za obavljanje međunarodnog prevoza izdaje Ministarstvo komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo komunikacija i transporta BiH) a izdaje se prevozniku za svako vozilo koje ispunjava uslove za obavljanje međunarodnog prevoza. Dakle, izdavanje licence za obavljanje međunarodnog prevoza kao i izdavanje iskaznice za vozače koji takav prevoz obavljaju u isključivoj je nadležnosti Ministarstva komunikacija i transporta BiH. U konkretnom slučaju vozač Brano Perić koji je upravljao vozilom apelanata nije posjedovao iskaznicu za obavljanje međunarodnog drumskog prevoza izdatu od nadležnog organa. Navodi apelanata da posjeduju legitimaciju za vozača motornog vozila Branu Perića izdatu od Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske od 10. augusta 2009. godine sa važnošću od pet godina ne mogu isključiti postojanje prekršaja niti prekršajnu odgovornost apelanata jer se ista ne odnosi na obavljanje međunarodnog prevoza.

5. Činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda o počinjenom prekršaju i prekršajnoj odgovornosti apelanata u cijelosti je prihvatio Okružni sud dodajući da vozačka iskaznica na koju se apelanti u žalbi pozivaju izdata je od strane Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske koji nije nadležan da izdaje licence i vozačke iskaznice za obavljanje međunarodnog i međuentitetskog drumskog prevoza. Izdavanje navedenih dokumenata je u isključivoj nadležnosti Ministarstva komunikacija i transporta BiH a takvu iskaznicu vozač apelanata nije imao.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su istakli da je za pravno lice izdata licenca C Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske od 22 aprila 2008. godine sa rokom važenja do 8. aprila 2011. godine te licenca i „iskaznica“ vozača Brane Perića od 8 aprila 2011 godine koja ima sve elemente predviđene Pravilnikom (identitet i mjesto zaposlenja). Apelanti su također naveli da Ministarstvo saobraćaja i veza Republike Srpske koristi termin „legitimacija“ a ne „iskaznica“ te je spomenuta legitimacija vozača u stvari iskaznica koja se spominje u Pravilniku. Dakle, dok pravno lice ima licencu entitetskog ministarstva važi mu i iskaznica (legitimacija) za vozača pa smatraju da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Apelanti su također naveli da im je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer „imaju neravnopravan tretman u odnosu na prevoznike i ovlaštena lica prevoznika o čijim prekršajima je odlučivao Okružni sud u Banja Luci“ te su kao dokaz priložili rješenje Okružnog suda u Banja Luci broj 011-

0-Pžp-09-000 487 od 18. juna 2009. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj“ optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj“ optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelanti osporavaju rješenja redovnih sudova ukazujući apelacijom da su rješenja donesena kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja i pogrešne primjene prava što je dovelo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

11. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Također, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrijebljena sredstva naspram željenog cilja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).

14. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravom smatraju da postoji kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je ustanovio da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud je također ustanovio da ukazivanje apelanata na različitu praksu redovnih sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su oni diskriminirani u postupku s obzirom na to da apelanti nisu ponudile nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1095/09 od 23. februara 2012. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić