Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2552/10 (Č. V.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2552/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2552/10, rješavajući apelaciju Čede Vujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) , donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čede Vujića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 000781 09 Uvp od 7. juna 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 000 781 08 U od 23. aprila 2009. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina, Odjeljenje za rješavanje o pravu iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci broj 1190132667 od 13. novembra 2008. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banjaluka broj 1190132667 od 27. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Čedo Vujić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sitneša, opština Srbac, podnio je 24. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj11 0 U 000781 09 Uvp od 7. juna 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000 781 08 U od 23. aprila 2009. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina, Odjeljenje za rješavanje o pravu iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Fond PIO RS-Bijeljina) broj 1190132667 od 13. novembra 2008. godine i rješenja Fonda PIO RS, Filijala Banjaluka broj 1190132667 od 27. marta 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. jula 2011. godine.
2. Rješenjem Fonda PIO RS, Filijala Banjaluka broj 1190132667 od 27. marta 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Fonda PIO RS-Bijeljina broj 1190132667 od 13. novembra 2008. godine, odbijen je zahtjev apelanta za priznavanje prava na starosnu penziju jer ne ispunjava zakonom utvrđene uslove za ostvarivanje traženog prava.
3. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud presudom broj 11 0 U 000 781 08 U od 23. aprila 2009. godine odbio.
4. U obrazloženju presude se navodi da je presudom Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 088 od 27. septembra 2007. godine poništeno rješenje Fonda PIO RS-Bijeljina broj 1190132667 od 26. aprila 2005. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Fonda PIO RS, Filijala Banjaluka od 23. septembra 2004. godine, kojim se apelantu ne priznaje pravo na starosnu penziju zbog neispunjavanja zakonom utvrđenih uslova za ostvarivanje traženog prava.
5. Rješavajući u postupku izvršenja navedene presude Fond PIO RS-Bijeljina je rješenjem broj 1190132667 od 23. novembra 2004. godine uvažio apelantovu žalbu i poništio rješenje Fonda PIO RS, Filijala Banjaluka od 23. septembra 2004. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Istaknuto je da je u ponovnom postupku Fond PIO RS, Filijala Banjaluka donio rješenje od 27. marta 2008. godine kojim je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju odbijen budući da je utvrđeno da apelant ima 7 godina, 11 mjeseci i 18 dana staža osiguranja, zbog čega nisu ispunjeni uslovi u smislu člana 46. odnosno 109. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
6. Okružni sud je naveo da iz radne knjižice apelanta proizlazi da se apelant u periodu od 5. aprila 1961. godine do 25. decembra 1974. godine sa prekidima nalazio u radnom odnosu kod AIPK Bosanska Krajina Banjaluka OOUR Poljoprivredno dobro „Motajica“ Srbac što jasno proizlazi i iz uvjerenja navedenog poslodavca od 24. avgusta 1981. godine. S tim u vezi, kako je radna knjižica apelanta izdata 31. decembra 1980 godine, a sporni radni staž se odnosi na period od 5. aprila 1961. godine do 25. decembra 1974. godine, to je po mišljenju suda nesporno da je pomenuti radni staž apelanta upisan u radnu knjižicu naknadno. Istaknuto je da u spisu nema dokaza o tome da je taj sporni radni staž, u vremenu od 5. aprila 1961. godine do 25. decembra 1974. godine sa prekidima, upisan u radnu knjižicu apelanta na osnovu rješenja nadležne službe za penzijsko i invalidsko osiguranje što je u konkretnom slučaju bila obaveza jer je upisan naknadno. Također u spisu ne postoje dokazi koji upućuju na činjenicu da je takvo rješenje i doneseno. Navedeno je da iz uvjerenja Ministarstva odbrane, Odsjek Srbac od 28. avgusta 1998. godine proizlazi da je apelant služio vojni rok u periodu od 24. marta 1963. godine do 26. juna 1963. godine, koje vrijeme je upisano u radnoj knjižici apelanta kao da je bio u radnom odnosu. Dalje je navedeno da iz uvjerenja Federalnog zavoda za PIO Mostar od 18. marta 2002. godine o podacima registrovanim u matičnoj evidenciji proizlazi da upis rada u radnu knjižicu apelanta u vremenu od 5. aprila 1961. godine do 25. decembra 1974. godine sa prekidima nije registrovan u matičnoj evidenciji osiguranika, a da je registrovan samo period od 1. januara 1983. godine do 18. decembra 1990. godine. Iz navedenog po mišljenju Okružnog suda ukazuje na kontradiktornost podataka sadržanih u pomenutim dokazima.
7. Stoga navedeno po ocjeni Okružnog suda ukazuje na opravdanu sumnju Fonda PIO, Filijala Banjaluka u valjanost dokaza koje je apelant priložio uz zahthev pa samim tim i u ispravnost podataka sadržanih u radnoj knjižici apelanta. Prema tome i pored činjenice da radna knjižica u smislu odredbe člana 145. stav 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) predstavlja javnu ispravu kojom se dokazuje staž osiguranja i drugi vidovi penzijskog staža radnika po mišljenju Okružnog suda prvostepeni organ je ispravno postupio kada je u cilju potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja izvršio uvid u knjigu zaposlenih radnika PD „Motajica“ Srbac i dopisom od 6. marta 2002. godine od Fonda zdravstvenog osiguranja RS zatražio prepis kartona apelanta o osiguranju.
8. Istaknuto je da iz službene zabilješke od 26. marta 2003. godine ovlaštenog radnika matične evidencije Fonda PIO, Filijala Banjaluka proizlazi da apelant u navedenim spornim periodima nije evidentiran kao zaposleni radnik u pomenutoj radnoj organizaciji, a da u Fondu zdravstvenog osiguranja, Poslovnica Srbac u kompjuterskoj datoteci nema podataka o osiguranju za apelanta iako su svi „stari“ lični kartoni osiguranika-radnika uneseni u datoteku. Stoga kako upis spornog radnog staža u radnu knjižicu apelanta (od 5. aprila 1961. godine do 25. decembra 1974. godine sa prekidima) nije registrovan u matičnoj evidenciji osiguranika, te kako nedostaje i pravosnažno rješenje o utvrđivanju tog spornog radnog staža apelanta u staž osiguranja to je po ocjeni Okružnog suda pravilan zaključak Fonda PIO RS-Bijeljina da se u smislu odredbe člana 42. Zakona o PIO navedeni period radnog staža apelanta ne može uračunati u ukupan penzijski staž. Okružni sud je naveo da čak i kada bi se podaci iz radne knjižice uzeli kao vjerodostojni u spisu nema nikakvih dokaza o tome da je za taj period plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, a što je shodno odredbi člana 41 Zakona o PIO bio uslov da bi se isti računao u staž osiguranja.
9. Istaknuto je da je Fond PIO RS u svemu postupio po primjedbama i pravnim shvatanjima izraženim u presudi Okružnog suda od 27. septembra 2007. godine. I po ocjeni Okružnog suda nesporno proizlazi da je Fond PIO RS-Bijeljina pravilno postupio kada apelantu sporni period nije uračunao u ukupan penzijski staž, te imajući u vidu da apelant ima 7 godina, 11 mjeseci i 18 dana staža osiguranja, utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za priznavanje prava apelanta na starosnu penziju u smislu člana 75. Zakona o PIO.
10. Protiv presude Okružnog suda apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Vrhovni sud presudom broj 11 0 U 000781 09 Uvp od 7. juna 2010. godine odbio kao neosnovan.
11. U obrazloženju presude se navodi da iz spisa predmeta proizlazi da je u iscrpno provedenom postupku utvrđeno da ukupni penzijski staž apelanta iznosi 7 godina, 11 mjeseci i 18 dana. Istaknuto je da navedeno činjenično stanje ne može biti predmet osporavanja u predmetnoj fazi upravnog spora imajući u vidu odredbe člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je konstatovano da apelant ne ispunjava ni minimalne uslove za sticanje prava na starosnu penziju iz člana 75. st. 1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kako su to pravilno utvrdili i Okružni sud i Fond PIO RS.
12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini smatra da je materijalno pravo proizvoljno primjenjeno. Ističe da je zakonska obaveza poslodavca bila da uplaćuje doprinose za apelanta, te ukoliko to nije uradio poslodavac onda je to bila obaveza Vlade RS.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud, kao i upravni organi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić