Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2612/10 (M. B.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 106
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 387
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 387
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 387
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2612/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2612/10, rješavajući apelaciju Mare Baković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Baković podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000713 10 Gž od 12. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj 068-2-P-
07-000 264 od 15. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mara Baković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada koju zastupa Nada Dalipagić advokatica iz Mostara podnijela je 29. juna 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 P 000713 10 Gž od 12. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 264 od 15. februara 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-07-000 264 od 15. februara 2010. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 10 0 P n000713 10 Gž od 12. maja 2010. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj „Mabijo-Ljubas“ d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati naknadu plaće za period od 1. septembra do 31. decembra 2000. godine u iznosu od 2.272,14 KM i za period od 1. januara do 31. maja 2001. godine iznos od 2.623,76 KM sa zakonskim zateznim kamatama te da izvrši uplatu doprinosa na ime mirovinskog osiguranja i naknadi troškove postupka.
3. Među strankama je nesporno, kako je to naveo Općinski sud, da je apelantica bila u radnom odnosu kod pravnog prednika tuženog UTP „Delminium“ d.o.o. Tomislavgrad, da joj je prestao radni odnos 31. maja 2001. godine na osnovu sporazuma kao i da je u procesu privatizacije Ivan Ljubas kupio navedeno preduzeće nakon čega je izvršena preregistracija tako da posluje pod imenom tuženog. Općinski sud je dalje naveo da je među strankama sporno da li je apelantica tužbu podnijela u zakonskom roku. Općinski sud je citirao odredbu člana 106. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) kojom je propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja te istakao da je navedeni rok prekluzivan i njegovim istekom se ne može uspješno ostvarivati povrijeđeno pravo iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo sud, potraživanje se odnosi na period od 1. septembra do 31. decembra 2000 godine te od 1. januara do 31. maja 2001. godine a tužba je podnesena 31. januara 2006. godine pa je očito da je nastupila zastara potraživanja propisana članom 106. Zakona o radu. Navodi apelantice da je isticanjem dugovanja zaposlenicima u početnoj bilanci tuženi priznao obavezu prema zaposlenicima pa da je time prekinuto zastarijevanje u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", br. 29/03 i 42/11, u daljnjem tekstu: ZOO) se ne može smatrati priznanjem duga i prekidom zastare potraživanja u smislu ZOO jer početna bilanca stanja nema nikakvog uticaja na prekid zastare potraživanja. Obzirom da je tužbeni zahtjev za naknadu plaća neosnovan to je i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa za utuženi period i na navedeni iznos neisplaćene plaće također neosnovan.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelantice da se u konkretnom slučaju rok zastare ima računati od dana kada je u postupku privatizacije kupljen odnosno prodan državni dio kapitala u pravnom predniku tuženog UTP „Delminium“ a to je od dana sklapanja kupoprodajnog ugovora tj. od 5. februara 2003. godine. Naime, prilikom privatizacije pravnog prednika tuženog sačinjena je početna bilanca stanja a to je zbir podataka koji se odnose na obaveze i potraživanja (aktiva i pasiva) i ista se ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO niti početnom bilancom dolazi do prekida zastarijevanja potraživanja. Priznanje duga, kako je pojasnio Kantonalni sud, može biti neposredno ili posredno ali mora biti tako učinjeno da se time jasno očituje volja dužnika da prizna upravo određeni dug a u konkretnom slučaju takvog priznanja nema. Iz sačinjene početne bilance nije navedeno potraživanje apelantice tj. dug tuženog, niti je navedeno njeno ime i prezime niti iznos u pratećoj dokumentaciji a u kupoprodajnom ugovoru su navedene obaveze kupca tj. tuženog a nije navedeno potraživanje apelantice pa je Kantonalni sud zaključio da je neosnovan žalbeni prigovor apelantice da je sačinjena početna bilanca stanja u stvari priznanje duga.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primijeni materijalnog prava. Istakla je da je odbijena sa tužbenim zahtjevom kao zastarjelim pri čemu se na konkretan slučaj trebao primijeniti član 387. ZOO koji jesno propisuje da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug. Navodi da je „tuženikov prednik uvrstio sa potraživanjima neisplaćenih plaća u popis obaveza–bilancu koju mora izmiriti a tuženi kao kupac u procesu privatizacije prihvatio je bilancu preduzeća i time priznao dug te je došlo do prekida zastare“. Također je navela da joj je povrijeđeno pravo na rad i zaradu po osnovu rada.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Vezano za navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U vezi sa ovim pitanjima, Ustavni sud primjećuje da je apelantica podnijela tužbeni zahtjev 31. januara 2006. godine za isplatu neisplaćenih plaća za period od 1. septembra do 31. decembra 2000 godine u iznosu od 2.272,14 KM i za period od 1. januara do 31. maja 2001. godine iznos od 2.623,76 KM. Tužena je iznijela prigovor apsolutne zastare potraživanja o kojem je redovni sud morao odlučiti te je zaključio da je prigovor osnovan, i da je potraživanje apelantice, u smislu člana
106. Zakona o radu, zastarjelo. Ovakav zaključak redovni sudovi su izveli s obzirom na činjenicu da se radi o potraživanju iz radnog odnosa, da je tužba sudu podnesena 31. januara 2006. godine i da je odredbom člana 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, potvrđujući pravilnost odlučenja prvostepenog suda o primjeni materijalnog prava, a na okolnost žalbenog navoda koji se odnosio na prekid zastare obrazložio da je prilikom privatizacije pravnog prednika tuženog sačinjena početna bilanca stanja (aktiva i pasiva) i da se ista ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387 ZOO niti početnom bilancom dolazi do prekida zastarijevanja potraživanja. Kantonalni sud je također obrazložio da priznanje duga može biti neposredno ili posredno ali mora biti tako učinjeno da se time jasno očituje volja dužnika da prizna upravo određeni dug a u konkretnom slučaju takvog priznanja nema. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.
10. U vezi navoda o povredi prava na rad i zaradu po osnovu rada Ustavni sud napominje da je ovo pravo garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji se tiču prava na pravično suđenje i prava na imovinu što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u ispitivanje navoda apelacije o kršenju prava iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji su također, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić