Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2628/10 (Federacija Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 237
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 89
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 377
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2628/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2628/10, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000522 od 4. maja 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Federalno Pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 1. jula 2010. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000522 od 4. maja 2010. godine. Apelant je 16. jula 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000522 od 4. maja 2010. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2628/10 od 29. juna 2011. godine kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-60/05 od 9. juna 2008. godine, obavezan je apelant da Mariji Đukić, Đuri Đukiću, mld. L.Đ. zastupanoj po majci i zakonskoj zastupnici Mariji Đukić, Ivici Đukiću i Iliji Đukiću (u daljnjem tekstu: tužitelji) zbog smrti bliskog srodnika mld. K. Đ. na ime nematerijalne i materijalne štete za pretrpljene duševne bolove isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. Istom presudom obavezan je apelant da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 2.634,20 KM. Tužitelji su odbijeni sa dijelom tužbenog zahtjeva da im se na dosuđene iznose plate zakonske zatezne kamate počev od 11. marta 2005. godine pa do 14. marta 2005. godine a tužitelji Marija i Đuro Đukić odbijeni su sa viškom postavljenog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa koji se odnosi za naknadu materijalne štete za troškove sahrane.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da među strankama nije sporno a što je i utvrđeno uvidom u presudu Vojnog suda Orašje broj K-414/94 od 11. januara 1995. godine koja je postala pravosnažna 27. januara 1995. godine da je 25. augusta 1994. godine u ugostiteljskom objektu «Soni» u Orašju, D. K. pripadnik 105 Modričke HVO brigade iz automatske puške iz neposredne blizine ispalio dva kratka rafala u mld. K. Đ. u predio grudnog koša u neposrednoj blizini srca kao i u glavu od kojih ozljeda je ista trenutno preminula za šta je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Također među strankama nije sporno da je pokojna mld. K. Đ. kćerka odnosno sestra tužitelj koji su u vrijeme pogibije živjeli s njom u zajedničkom domaćinstvu. Međutim, kako je dalje naveo Općinski sud, sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, da li je apelant pasivno legitimisan i da li je nastupila zastara potraživanja.
5. Po ocjeni Općinskog suda neosnovan je prigovor zastare potraživanja bez obzira što se štetni događaj desio 25. augusta 1994. godine a tužba podnesena 15. marta 2005. godine iz razloga što je šteta prouzrokovana krivičnim djelom i što je odredbom člana 377. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Općinski sud je zaključio da je neposredni štetnik D.K u vrijeme štetnog događaja bio vojna osoba ali da u to vrijeme nije bio na vojnoj dužnosti i obavljao vojnu djelatnost, tako da se štetna odgovornost apelanta ne može zasnivati na odredbi člana 89. stav 1 Zakona o službi u oružanim snagama Hrvatske Republike Herceg Bosne (Narodni list Hrvatske Republike Herceg Bosne broj 19/94). Zakonom o odbrani Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 15/96) propisano je da se vojska Federacije sastoji od postrojbi Armije BiH i HVO pa stoga Federacija odgovara za neizvršavanje obaveze iz osnova štete koju su prouzrokovali vojne osobe u vršenju vojne dužnosti.
6. Odgovornost apelanta Općinski sud je našao u činjenici da je ubistvo izvršeno upotrebom automatske puške kao opasne stvari čiji je imalac apelant (odnosno vojna brigada čiji je pripadnik bio D.K) pa je odgovornost apelanta utemeljena na odredbi člana 174. ZOO. Općinski sud je istakao da je apelant odgovoran za nastalu štetu iz razloga što je propustio da se na adekvatan način čuva opasna stvar tj. puška sa kojom je izvršeno ubistvo jer je opšte poznato da se mogla koristiti samo u zoni borbenih dejstava a nikako u ugostiteljskom objektu. Propust apelanta da na adekvatnom mjestu pohrani oružje bez mogućnosti stupanja u posjed D. K. u slobodno vrijeme, čini apelanta odgovornim za štetni događaj koji se zbio od opasne stvari a s obzirom da je imalac opasne stvari. Općinski sud je dalje naveo da apelant nije dokazao činjenicu, koju je isticao u toku postupka, da je puška pripadala D.K. pa je kao neosnovan odbijen i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Na kraju je Općinski sud istakao da je neosnovan prigovor apelanta o značajnom doprinosu nastanku štete tužitelja Marije i Đure Đukić koji su kao roditelji mld. Kate dozvolili da u vrijeme ratnih okolnosti radi u ugostiteljskom objektu u kojem se točio alkohol, jer je u vrijeme pogibije imala više od 17 godina a opće je poznato da u radni odnos mogu stupiti osobe starije od 15 godina.
7. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili tužitelji i apelant, Kantonalni sud u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 002-0-Gž-08-000032 od 13. januara 2009. godine, žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu a žalbu apelanta uvažio i presudu Općinskog suda broj P-60/05 od 9. juna 2008. godine preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Obavezani su tužitelji isplatiti apelantu troškove postupka u iznosu od 1.920,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud kao nespornim utvrdio činjenicu da je štetnik D.K. u vrijeme štetnog događaja bio vojna osoba ali da nije bio na vojnoj dužnosti i nije obavljao vojnu (opasnu) djelatnost već je štetni događaj nastupio u ugostiteljskom objektu. Odgovornost apelanta za nastalu štetu, Općinski sud je utvrdio na osnovu upotrebe opasne stvari čiji je imalac apelant koji je propustio da na adekvatan način čuva opasnu stvar tj pušku sa kojom je izvršeno ubistvo. Kantonalni sud je naveo da se pogrešna primjena materijalnog prava prvostepenog suda ogleda u tome što je članom 173. ZOO propisano da se za štetu nastalu u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću odgovara, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno protumačio i primijenio odredbu člana 89. stav 1. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB a kojom je propisano da za štetu koju vojna osoba u vezi sa obavljanjem vojne službe počini trećim licima odgovara Republika osim ako dokaže da je vojna osoba postupala suprotno pravilima službe.
9. Kantonalni sud je istakao da D.K. u vrijeme dok se nalazio u ugostiteljskom objektu nije obavljao vojnu dužnost, nije postupio suprotno pravilima službe i nije štetu počinio u vezi sa obavljanjem službe a automatska puška se može smatrati opasnom stvari samo ukoliko je šteta nastala direktno sa obavljanjem vojne djelatnosti. Do ubistva bliskog srodnika tužitelja a time i do nastanka štete nije došlo na način koji bi se mogao povezati sa obavljanjem vojne dužnosti i nema uzročne veze između imaoca opasne stvari (za koje tužioci nisu pouzdano dokazali da je i vlasništvo HVO brigade). Do štete je došlo u ugostiteljskom objektu koji po svojoj namjeni ne predstavlja vojni objekt niti je D.K. u trenutku činjenja krivičnog djela bio na vojnom zadatku te tužitelji imaju pravo direktno od njega potraživati naknadu štete jer je u cijelosti i kriv za nastalu štetu. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je zaključio da nema odgovornosti apelanta u smislu čl. 173. i 174. ZOO niti odgovornosti u smislu člana 89. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB. Obzirom da je žalba apelanta uvažena i prvostepena presuda preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva to je žalba tužitelja u cijelosti neosnovana pa je kao takva i odbijena.
10. Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili tužitelji, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-09-000522 od 4. maja 2010. godine, reviziju usvojio i presudu Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-08-000032 od 13. januara 2009. godine preinačio tako što je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu potvrdio dok je žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu preinačio i obavezao apelanta da tužiteljima Mariji i Đuri Đukiću na ime naknade troškova za podizanje nadgrobnog spomenika isplati iznos od 7.150,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. marta 2005. godine. Obavezan je apelant da tužiteljima na ime naknade troškova sastava žalbe i revizije isplati ukupan iznos od 1.478,00 KM.
11. Vrhovni sud je istakao da su tužitelji formalni suparničari pa se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude svakog od pojedinih suparničara. Ocjenjujući da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima Vrhovni sud je reviziju dozvolio u skladu sa odredbom člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH» broj 53/03, 73/05 i 16/06, u daljnjem tekstu: ZPP). U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da odredbe Zakona o službi u oružanim snagama, koje regulišu odgovornost apelanta za radnje vojne osobe u vezi sa obavljanjem službe, ne isključuju sve ostale zakonske osnove odgovornosti pa tako ni odgovornost apelanta kao imaoca opasne stvari kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, ocjenjujući odgovornost apelanta primjenom propisa o odgovornosti za štetu nastalu od opasne stvari sadržanim u odredbama čl. 174 do 177. ZOO. Vrhovni sud također naglašava da svojstvo opasne stvari automatska puška niti dobija niti gubi u zavisnosti od činjenice da li je ona upotrijebljena u vezi sa obavljanjem vojne djelatnosti kako to pogrešno smatra drugostepeni sud. Apelant tokom postupka nije u skladu sa čl. 7. i 123. ZPP dokazao da nije imalac automatske puške kao opasne stvari kojom je prouzrokovana šteta niti je tvrdio da je puška oduzeta na protiv pravan način da bi se njegova odgovornost mogla isključiti u smislu člana 175. ZOO. Pravilno je prvostepeni sud ocijenio da u konkretnom slučaju nije osnovan ni istaknuti prigovor djelomičnog doprinosa poginule nastanku štetnog događaja te je pravilno raspravio i prigovor zastarjelosti potraživanja istaknutog od strane apelanta. Na kraju je Vrhovni sud istakao da je odgovorna osoba dužna naknaditi troškove podizanja nadgrobnog spomenika i prije njegovog postavljanju obzirom da su tužitelji učinili vjerovatnim da će spomenik podići.
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski prigovor koji se odnosi na kršenje navedenih prava odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelant je istakao da je Vrhovni sud reviziju proglasio dopuštenom pravdajući svoj stav paušalnom konstatacijom da je dopuštena iz razloga primjene prava u drugim slučajevima pri čemu izostavlja da argumentovano obrazloži svoj stav. Apelant također smatra da se Vrhovni sud upustio u ulogu prvostepenog suda tako što je utvrđivao činjenice i vršio njihovu ocjenu a što je suprotno ZPP. Apelant je dalje istakao da su tužitelji bili ti koji su tvrdili da je predmetna automatska puška kojom je počinjeno ubistvo bila vlasništvo 105 Modričke HVO brigade, međutim ni jednim dokazom tu svoju tvrdnju nisu dokazali a na istima je bio teret dokazivanja u smislu čl.7. i 123 ZPP. Apelant smatra da nije pasivno legitimisan, da je krivičnom presudom D.K. proglašen krivim te je jedino on odgovoran za štetu koju trpe tužitelji. Za štetu izazvanu opasnom stvari «odgovornost se ne zasniva na krivici nego na stvorenom riziku» te po mišljenju apelanta «nastala šteta ne predstavlja realizaciju upravo onog rizika zbog kojeg bi se ta opasna stvar smatrala opasnom». Tužitelji su pretrpili štetu nevezano za vojnu dužnost D.K. koji je samim tim kriv za ubistvo mld K. Đ. i koji je jedinstveno pasivno legitimisan da tužiteljima nadoknadi štetu koju trpe.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije isključivo u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Razmatrajući apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Također, Ustavni sud ukazuje da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni.
18. Ustavni sud, u vezi sa apelacionim navodima da je presuda Vrhovnog suda „paušalna u pogledu primjene člana 237 stav 3 ZPP te da u tom pogledu nije dovoljno argumentovano obrazloženje“, smatra da u takvom postupanju Vrhovnog suda ne postoji nikakva arbitrarnost, budući da je sud sasvim jasno i nedvosmisleno naveo da postupa po izuzetku u smislu člana 237. stav 3. ZPP, nalazeći da je odlučivanje po reviziji značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Stoga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 2999/07 od 12. februara 2009. godine, tačka 12), zaključuje da je Vrhovni sud postupio u skladu sa važećim propisom, budući da se radi o diskrecionom pravu suda da odlučuje da li je odlučivanje značajno za primjenu prava u drugim slučajevima u čemu Ustavni sud nije pronašao nikakvu arbitrarnost.
19. Dalje, prema apelantovom mišljenju, činjenično stanje nije pravilno utvrđeno jer nije pasivno legitimisan obzirom da je krivičnom presudom D.K. proglašen krivim i odgovoran je za štetu, tužitelji nisu dokazali da je puška kojom je počinjeno ubistvo bila vlasništvo 105 Modričke HVO brigade te smatra da je presuda Vrhovnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U konkretnom slučaju, u vezi navoda apelanta, Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto je osnovan tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog srodnika. Naime redovni sud je obrazložio da je odgovornost apelanta utemeljena na propisima o odgovornosti za štetu nastalu od opasne stvari sadržanoj u odredbama čl. 174 do 177. ZOO jer je ubistvo bliske srodnice tužitelja izvršeno upotrebom automatske puške kao opasne stvari čiji je imalac apelant (odnosno vojna brigada čiji je pripadnik bio D.K). Također je redovni sud obrazložio da apelant nije u skladu sa čl. 7. i 123. ZPP dokazao da nije imalac automatske puške kao opasne stvari kojom je prouzrokovana šteta niti je tvrdio da je puška oduzeta na protiv pravan način da bi se njegova odgovornost mogla isključiti u smislu člana 175. ZOO. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić