Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2637/10 (D. A.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2637/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2637/10, rješavajući apelaciju Dževada Alagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Alagića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 000447 10 Gž 2 od 15. aprila 2010. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 P 000447 08 P od 26. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Alagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vrbanjaca, opština Kotor Varoš, koga zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 000447 10 Gž 2 od 15. aprila 2010. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 000447 08 P od 26. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 000447 08 P od 26. oktobra 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo svojine na dijelu parcele označene kao k.č. br. 960 zv. „Kremenjača“ u naravi njiva III klase površine 320 m2, kuća i zgrada 16 m koja je u p.l. br. 357 k.o. Vrbanjci upisana na imenu Nure Jukan (u daljnjem tekstu: tužena), te da je tužena dužna priznati i trpjeti da apelant na osnovu predmetne presude ishodi upis prava u odgovarajućim javnim knjigama kao i da se tužena obaveže da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje navedenu parcelu. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.620,00 KM.

3. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 73 0 P 000447 10 Gž 2 od 15. aprila 2010. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbe u iznosu od 300,00 KM. Tužena je odbijena asa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 300,00 KM.

4. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravila ali ne iz razloga koje je dao prvostepeni sud. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republiek Srpkse“ broj 38/03) kojom je propisano da se pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

5. Okružni sud je naveo da je jedan od načina prenosa svojine polaganje isprava kod nadležnog suda tamo gdje su uništene zemljišne knjige. Istaknuto je da su odlučne činjenice za odlučivanje u ovom predmetu: da li je apelant stekao pravo svojine na spornom dijelu na osnovu ugovora o poklonu odnosno da li je njegov otac imao pravo vlasništva na spornom dijelu i da li mu je to pravo prenio pravnim poslom, te predao u posjed. Navedeno je da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, koja je prihvatio i drugostepeni sud, proizlazi da je tužena u posjedu predmetne parcele na kojoj se nalazi sporni dio i da se na tom spornom dijelu nalazi šaht tužene kao i da je upisana u katastarske knjige kao posjednik cjelokupne parcele označene sa k.č. br. 960 zv. „Kremenjača“ u površini od 345 m2.

6. Istaknuto je da apelant nije dokazao da je na osnovu ugovora o poklonu preuzeo u posjed i upisao se u zemljišne knjige kao vlasnik spornog dijela parcele odnosno da je na drugi način stekao pravo vlasništva predmetne parcele. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda budući da apelant u smislu člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev zasnovana je na pravilnoj primjeni odredbe člana 33. i 37. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima.

7. Okružni sud je naveo da propust prvostepenog suda da u obrazloženju prvostepene presude navede odredbe materijalnog prava na osnovu kojeg je donio presudu u predmetnoj pravnoj stavri predstavlja povredu odredbe člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku, a što nije bilo od uticaja na pravilnost i zakonitost presude budući da apelant izvedenim dokazima nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ukazuje na nedovoljno obrazloženje presude Okružnog suda. Ističe da je sud dužan da u obrazloženju presude jasno navede materijalne propise koje je primjenio u konkretnom slučaju. Smatra da Okružni sud nije odlučio o njegovoj žalbi jer je razloge prvostepene presude proglasio nepravilnim i dao svoje razloge za navodnu pravilnost prvostepene presude.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da je Okružni sud potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev dajući pri tome jasne i precizne razloge u kojima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. U vezi sa apelantovim navodima da je obrazloženje drugostepene odluke nedovoljno, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se dâ odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Okružni sud je odgovorio na apelantove žalbene prigovore i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2637/10 (D. A.) | Sudska praksa | Aktio