Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2640/10 (R. A. iz Prijedora, D. O. iz Prijedora, D. M. iz Prijedora, M. T. iz Prijedora i drugi)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2640/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine , u predmetu broj AP 2640/10, rješavajući apelacije Rade Aleksića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Rade Aleksića, Dragice Obradović, Duška Mrđe, Milenka Topića, Zorana Pecalja, Milene Obradović, Drage Uzelca, Zorane Đukić, Gordane Torbica, Vinka Dukića, Gojka Radivojca, Mladena Jurišića, Rajka Šalabalije, Vere Došen i Dušana Grujčića podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske i presuda Okružnog suda u Banja Luci broj 118-

0-Rev-08-000 592 od 18. maja 2010. godine, broj 118-0-Rev-08-000 931 od 28. aprila 2010. godine, broj 118-0-Rev-08-001 231 od 31. marta 2010. godine i broj 77 0 P 002972 11 Gž od 5. augusta 2011. godine, broj 118-0-Rev-08-001 012 od 18. maja 2010. godine, broj 118-

0-Rev-08-000 846 od 25. maja 2010. godine, broj 118-0-Rev-08-000 667 od 20. maja 2010. godine, broj 118-0-Rev-08-000 908 od 18. maja 2010. godine, broj 118-0-Rev-08-001 081 od 24. juna 2010. godine, broj 118-0-Rev-08-000 569 od 20. maja 2010. godine i broj 77 0 Rs 024004 12 Rsž od 6. aprila 2012. godine, broj 118-0-Rev-09-000 042 od 24. juna 2010. godine, broj 118 0 Rs 000364 08 Rev od 16. augusta 2010. godine, broj 118 0 Rs 000382 08 Rev od 16. augusta 2010. godine, broj 77 0 P 010977 10 Gz od 30. augusta 2010. godine, broj 118 0 Rs 000 537 08 Rev od 22. oktobra 2010. godine, te broj 77 0 P 002735 11 Gž od 31. januara 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Rade Aleksić iz Prijedora, Dragica Obradović iz Prijedora, Duško Mrđa iz Prijedora, Milenko Topić iz Prijedora, Zoran Pecalj iz Prijedora, Milena Obradović iz Ljubije, Drago Uzelac iz Prijedora, Zorana Đukić iz Prijedora, Gordana Torbica iz Prijedora, Vinko Dukić iz Prijedora, Gojko Radivojac iz Prijedora, Mladen Jurišić iz Prijedora (zastupan po zakonskom nasljedniku Goranu Jurišiću), Rajko Šalabalija iz Prijedora, Vera Došen iz Prijedora i Dušan Grujčić iz Prijedora (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banja Luke, podnijeli su u periodu od 29. juna 2010. godine do 2. aprila 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presuda Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), navedenih u izreci ove odluke. Pojedini apelanti su izvršili dopune već podnesenih apelacija.

2. Apelant Duško Mrđa je podnio apelacije br. AP 2918/10 i AP 3815/11, koje apelacije su spojene u AP 2918/10, dok je apelantica Gordana Torbica podnijela apelacije br. AP 3336/10 i AP 2088/12, a koje apelacije su spojene u AP 3336/10, jer se radi o identičnim pravnim stvarima.

3. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 2640/10, AP 2642/10, AP 2918/10, AP 3082/10, AP 3084/10, AP 3097/10, AP 3098/10, AP 3335/10, AP 3336/10, AP 3470/10, AP 4003/10, AP 4376/10, AP 4633/10, AP 80/11 i AP 1235/12. Dakle, ukupno je podnesena 15 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na gotovo isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2640/10.

4. Svi apelanti su u periodu prije zasnivanja radnog odnosa kod d.o.o. „Novi rudnici Ljubija“ Prijedor, kasnije „Mittal rudnici Prijedor“ d.o.o. Prijedor, te konačno, „ArcelorMittal“ Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi), bili zaposlenici, dok su pojedini apelanti nasljednici preminulih zaposlenika, Rudnika željezne rude „Ljubija“ Prijedor. Dana 30. aprila 2004. godine između Rudnika željezne rude „Ljubija“ AD Prijedor i LNM „Holding“ NV sa sjedištem u Pensraat 105, Curaco, Holandski Antili, zaključen je Ugovor o osnivanju tuženog (u daljnjem tekstu: Ugovor). Predmetnim Ugovorom tuženi se, između ostalog, obavezao da će preuzeti sve zaposlenike Rudnika željezne rude „Ljubija“ AD Prijedor i za sve njih izmiriti pripadajuća prava i obaveze sa stanjem na dan 31. decembar 2003. godine prema specifikaciji iz priloga broj 7. tog Ugovora i usvojiti poslovni plan u kojem će definisati ukupan broj zaposlenih, kao i Program socijalnog zbrinjavanja preostalog broja preuzetih radnika u skladu sa relevantnim zakonskim i podzakonskim propisima. Sporazumom o regulisanju međusobnih prava i obaveza zaključenim također dana 30. aprila 2004. godine između Rudnika željezne rude „Ljubija“ AD Prijedor i LNM „Holding“ NV sa sjedištem u Pensraat 105, Curaco, Holandski Antili (u daljnjem tekstu: Sporazum), a koji je sastavni dio Ugovora, tačnije članom 5. Sporazuma, predviđena je, kao prioritetna aktivnost tuženog, namirenje dospjelih obaveza prema radnicima, i to do i ne preko iznosa sadržanih u prilogu broj 7.3. Ugovora u odnosu na period prije 31. decembra 2003. godine i do i ne preko iznosa od 11.050.682,00 KM u odnosu na period nakon 1. januara 2004. godine. Tokom 2004. i 2005. godine apelantima je prestao radni odnos kod tuženog iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga na osnovu odluka o otkazu ugovora o radu.

5. Apelanti su protiv tuženog podnijeli tužbe, radi isplate manje isplaćenih iznosa po osnovu plaća, odnosno isplate novčanih potraživanja u određenim vremenskim periodima, sve pobliže precizirano u izrekama prvostepenih presuda. Također, apelanti su tražili da se ponište odluke tuženog o otkazima njihovih ugovora o radu i rješenja o prestanku radnog odnosa, da se vrate na rad, zatim, da se tuženi obaveže da im isplati neisplaćene plaće, regres, ogrijev i zimnicu za određene vremenske periode pobliže precizirane u izrekama prvostepenih presuda, kao i naknadu za Dan rudara, kao i da za njih uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje, dok su pojedini apelanti tražili da im se isplati i borački dodatak. Isto tako, pojedini apelanati su tražili i da se utvrdi da su pravno valjani ugovori o radu na neodređeno vrijeme zaključeni između tuženog i tih apelanata, odnosno, da se utvrdi ništavost određenih odredbi Sporazuma, kao i da se utvrdi da su pojedini apelanti bili izloženi neposrednoj diskriminaciji i psihičkom zlostavljanju od strane tuženog u određenom vremenskim periodima.

6. Odlučujući o tužbama apelanata, Osnovni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presude broj RS-49/05 od 20. novembra 2007. godine, RS-30/05 od 14. decembra 2006. godine, broj RS-24/05 od 26. februara 2007. godine, odnosno broj 77 0 P 0 P 002972 08 P od 23. decembra 2010. godine, broj RS-27/05 od 10. aprila 2007. godine i broj RS-27/05 od 30. aprila 2008. godine, broj RS-112/05 od 26. februara 2008. godine, broj RS-47/05 od 20. novembra 2007. godine, broj RS-

196/05 od 15. juna 2007. godine, broj RS-40/05 od 13. decembra 2006. godine, broj RS-162/05 od 12. marta 2007. godine, odnosno broj 77 0 Rs 024004 10 Rs od 23. decembra 2011. godine, broj RS-

187/05 od 5. maja 2008. godine, broj RS-18/05 od 11. maja 2007. godine, broj RS-69/05 od 13. jula 2007. godine, broj 77 0 P 010977 09 P od 11. februara 2010. godine, broj RS-81/05 od 28. januara 2008. godine, te broj 77 0 P 0 P 002735 10 P 2 od 26. septembra 2011. godine, sa različitim odlučenjima, kojima je djelimično usvajao tužbene zahtjeve apelanata, dok je u preostalim dijelovima tužbene zahtjeve odbacivao odnosno odbijao.

7. U obrazloženjima presuda Osnovni sud je, između ostalog, istakao da su u pogledu zahtjeva pojedinih apelanata kojim su tražili da se utvrdi pravna valjanost ugovora o radu zaključenih na neodređeno vrijeme između tuženog i tih apelanata, tužbe odbačene, zato što je sud istakao da smatra da ako se isti rezultat može postići tužbom za osudu na činidbu, tužba za utvrđenje nije dopuštena, jer pravni interes na tužbu za utvrđenje po pravilu ne postoji u onom slučaju kada se ostvarenje pravne zaštite može postići kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom, a što znači da tužba za utvrđenje ima supsidijarni karakter u odnosu na kondemnatornu ili konstitutivnu tužbu. Naime, prvostepeni sud je naveo da je to iz razloga što se kondemnatornom odnosno konstitutivnom presudom tužitelju pruža puna zaštita prava koje se u odnosu na presuđeni zahtjev pojavljuje kao prejudicijelno, te nema osnova da mu se dozvoli da putem suda još i utvrđuje ono što se već može i mora utvrditi prilikom pružanja potpunije pravne zaštite, tj. osudom na činidbu ili preinačenjem pravnog odnosa, pa su zbog toga tužbe u ovom dijelu odbačene. Isto tako, sud je podsjetio na to ko je zaključio Sporazum, te konstatovao da on predstavlja sastavni dio Ugovora i da se na razloge poništenja ugovora (kakav karakter ima i predmetni Sporazum) može pozivati ona ugovorna strana u odnosu na koju je rušljivost ustanovljena. Prema tome, sud je istakao da kako apelanti nisu učestvovali u zaključivanju Sporazuma, samim tim nisu ni aktivno legitimisani za njegovo pobijanje.

8. Također, Osnovni sud je u pojedinim predmetima konstatovao da su tužbe apelanata u dijelu kojim su tražili isplatu novčanih potraživanja za određene vremenske periode neblagovremene, dok su tužbeni zahtjevi pojedinih apelanata u odnosu na potraživanja za određene vremenske periode neosnovani zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, odnosno zbog toga što ti apelanti nisu radili u periodima za koje traže isplatu potraživanja. U tim predmetima, prvostepeni sud je naveo da su apelanti za povredu svojih prava saznali kada im nisu isplaćena potraživanja, koja dospijevaju mjesečno, odnosno godišnje, te su zbog toga tužbe u tim dijelovima neblagovremene, a sve pobliže precizirano u izrekama presuda. Što se tiče neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata, sud je istakao da su pravo na platu i regres, pravo radnika na osnovu rada i ostvarenih rezultata rada, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), pa kako pojedini apelanti nisu radili u određenim vremenskim periodima, već su imali status neangažovanih radnika koji su se nalazili na internoj berzi rada, predmetna prava im za te periode i ne pripadaju. Isto tako, prvostepeni sud je u pogledu nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog naveo da kako pojedini apelanti u određenim vremenskim periodima nisu bili radnici tuženog, već Rudnika željezne rude „Ljubija“ AD Prijedor, to onda tuženi nije bio u obavezi da im za te periode isplaćuje predmetna potraživanja, a ni Ugovorom, odnosno Sporazumom, tuženi nije preuzeo dug Rudnika željezne rude „Ljubija“ AD Prijedor prema radnicima, koji je nastao nakon 31. decembra 2003. godine. Osim toga, prvostepeni sud je konstatovao da su zahtjevi za uplatu doprinosa za pojedine apelante nadležnom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja odbijeni kao neosnovani iz razloga što je u toku postupaka utvrđeno da je tuženi sve obaveze po osnovu penzionog i invalidskog osiguranja za sporne periode izmirio u decembru 2005. godine, a što proizlazi iz Zapisnika o usaglašavanju obaveza tuženog po osnovu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i uplatnica na ime doprinosa.

9. Odlučujući o žalbama tuženog i apelanata protiv prvostepenih presuda, Okružni sud je, u zavisnosti od presuđenja prvostepenog suda, donio presude broj 011-0-Ž-08-000 021 od 26. februara 2008. godine, broj 011-0-Ž-08-000 100 od 26. juna 2008. godine, broj 011-0-Ž-07-000 216 od 26. juna 2008. godine, odnosno broj 77 0 P 002972 11 Gž od 5. augusta 2011. godine, broj 011-0-Ž-07-

000 270 od 30. juna 2008. godine, broj 011-0-Ž-08-000 227 od 11. jula 2008. godine, broj 011-0-Ž-

08-000 019 od 18. marta 2008. godine, broj 011-0-Ž-07-000 415 od 26. juna 2008. godine, broj 011-0-

Ž-07-000 099 od 20. maja 2008. godine, broj 011-0-Ž-07-000 251 od 14. marta 2008. godine, odnosno broj 77 0 Rs 024004 12 Rsž od 6. aprila 2012. godine, broj 011-0-Ž-08-000 353 od 14. novembra 2008. godine, broj 011-0-Ž-07-000 349 od 30. novembra 2007. godine, broj 011-0-Ž-07-

000 493 od 19. marta 2008. godine, broj 77 0 P 010977 10 Gz od 30. augusta 2010. godine, broj 011-0-

Ž-08-000 149 od 30. juna 2009. godine i broj 77 0 P 002735 11 Gž od 31. januara 2012. godine, od kojih su neke navedene i u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepene presude, odnosno u cijelosti ili djelimično uvažavao žalbe tuženog ili apelanata, te ukidao odnosno preinačavao prvostepene presude.

10. Okružni sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, naveo da su prvostepene presude u pojedinim predmetima pravilne u dijelu kojima su tužbe apelanata odbačene kao neblagovremene, kao i u dijelu kojima su tužbeni zahtjevi odbijeni zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, te je u prilog tome istakao da preuzimanjem obaveze navedenim Ugovorom, nije stvoren pravni kontinuitet poslodavca u smislu člana 33. ZOR, već se radilo o preuzimanju ugovorne obaveze do određenog datuma u određenom iznosu, čime je prestao da postoji materijalno pravni odnos iz kojeg bi apelanti crpili određeno pravo kojem bi odgovarala obaveza tuženog, a što su elementi koji određuju pasivnu legitimaciju. Isto tako, drugostepeni sud je u pojedinim odlukama konstatovao da se navedenim Ugovorom tuženi obavezao izmiriti obaveze prema zaposlenima nastale do 31. decembra 2003. godine, te da ta obaveza nije „naturalna obligacija“ koju tuženi može, ali ne mora ispuniti, već ugovorna obaveza preuzeta shodno ZOO koju je dužan ispuniti na način i uz uslove predviđene tim zakonom, a koju je uglavnom i ispunio isplaćujući u ratama. U vezi s tim, sud je istakao da pravilnost obračunate i isplaćene visine preuzetih obaveza sud ne može preispitivati, s obzirom da se radi o potraživanjima koja se odnose na period do 31. decembra 2003. godine, te su obuhvaćena periodom neblagovremenosti, shodno članu 105. ZOR, tj. članu 118. ZOR, pa shodno tome nisu osnovani žalbeni navodi u odnosu na ovaj dio presuda, a što znači da je prvostepeni sud pravilno odredio predmet raspravljanja i ograničio se na odlučivanje o dijelu tužbenih zahtjeva koji se odnose na periode nakon zasnivanja radnog odnosa apelanata kod tuženog.

11. Također, drugostepeni sud je u pojedinim odlukama istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve pojedinih apelanata u dijelu kojima su, između ostalog, tražili da se ponište kao nezakonite odluke tuženog o otkazu ugovora o radu, ističući da je prvostepeni sud postupao u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, dok, s druge strane, ti apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje. Osim toga, Okružni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi kojima se pojedine presude pobijaju zbog odbijanja tužbenog zahtjeva za isplatu regresa, zimnice, ogrijeva i naknade za Dan rudara. Naime, drugostepeni sud je istakao da su tužbeni zahtjevi u tom dijelu odbijeni kao neosnovani, s obzirom da je pravo na regres vezano za godišnji odmor, a nesporno je da apelanti u spornom periodu nisu koristili godišnji odmor, niti su dokazali da je tuženi u tom periodu drugim zaposlenicima isplaćivao regres, zimnicu i ogrijev, pa stoga ni tim apelantima ne pripada naknada po navedenim osnovama. Također, sud je konstatovao da je neosnovano i potraživanje naknade za Dan rudara, jer apelanti nisu dokazali da je i drugim zaposlenicima isplaćena ta naknada.

12. Odlučujući o revizijama koje su apelanti i tuženi izjavili protiv drugostepenih presuda Vrhovni sud je, u zavisnosti od presuđenja drugostepenog suda, donio presude navedene u izreci ove odluke, kojima je revizije u većini predmeta odbio, dok je u pojedinim predmetima revizije djelimično odbacio, odnosno u cijelosti ili djelimično usvojio.

13. U pojedinim predmetima Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni navodi apelanata da je predmet sporova ispunjenje ugovora u korist trećeg lica, jer se tuženi navedenim Ugovorom obavezao izmiriti obaveze prema radnicima sa stanjem na dan 31. decembar 2003. godine, te da predmetno potraživanje nije zastarjelo u smislu odredaba člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog toga što je tuženi već ispunio jedan dio svojih obaveza po osnovu pomenutog Ugovora. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da navedeni Ugovor u jednom dijelu ima karakteristike ugovora o preuzimanju duga iz člana 446. stav 1. ZOO, kojeg su apelanti, kao povjeritelji, prihvatili, jer su od tuženog, kao preuzimatelja duga, primili isplate izvršene na osnovu tog ugovora (član 446. stav 3. ZOO). Shodno tome, navedeno je da preuzimatelj duga može prema povjeritelju istaći prigovore navedene u članu 450. stav 1. ZOO, a što u konkretnim slučajevima podrazumijeva i prigovor neblagovremenosti tužbe. Također, ukazano je na to da kako se u konkretnim slučajevima radi o potraživanjima iz radnog odnosa, sud i po službenoj dužnosti pazi da li je tužba podnesena u zakonskom roku, bez obzira da li je tuženi istakao prigovor neblagovremenosti tužbe ili ne. U vezi s tim, istaknuto je da je odredbama člana 1. stav 1. ZOR propisano šta se sve reguliše tim zakonom, pa, shodno tome, kad je predmet spora zaštita prava po osnovu radnog odnosa, tada je ZOR kao lex specialis mjerodavan propis za rješavanje spora, a ne ZOO, te su zbog toga neosnovani revizioni navodi da predmetno potraživanje nije zastarjelo. Naime, rok propisan u članu

105. ZOR, tj. članu 118. ZOR, nije zastarni već prekluzivni rok materijalnog prava, pa u slučaju kada je u zakonu određen rok u kome treba da se podigne tužba, tada se ne primjenjuju pravila o zastarjelosti (član 370. ZOO), te stoga kod prekluzije nema mjesta ni primjeni instituta prekida i zastoja zastarjelosti.

14. Nadalje, Vrhovni sud je u pojedinim odlukama naveo da je relevantnim odredbama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske propisano da je borački dodatak novčano primanje koje borci ostvaruju po osnovu dužine angažovanja u ratu, te da o tom pravu boraca u prvom stepenu rješavaju općinski odnosno gradski organi uprave nadležni za poslove boračko-invalidske zaštite. Shodno tome, sud je istakao da je pravilan stav nižestepenih sudova kojom su tužbe odbacili u dijelovima koji su se odnosili na isplatu boračkog dodatka, jer se pravo na taj dodatak ostvaruje u upravnom postupku, a radi zaštite prava po tom osnovu se može pokrenuti i upravni spor. Isto tako, Vrhovni sud je u pojedinim odlukama ukazao na to da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjeve apelanata za isplatom regresa, zimnice, ogrijeva i naknade za Dan rudara. Konačno, Vrhovni sud je, imajući u vidu razloge na temelju kojih su nižestepeni sudovi donijeli pobijane odluke, konstatovao da su neosnovani navodi apelanata da su nižestepenim odlukama povrijeđena njihova prava zagarantovana čl. 6., 13., 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencije).

15. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni prava. Apelanti, između stalog, detaljno obrazlažu tok postupaka i iscrpno analiziraju osporene presude, citirajući relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, Zakona o doprinosima, Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, Zakona o parničnom postupku, ZOO, ZOR, Općeg kolektivnog ugovora, Kolektivnog ugovora o radu u metalskoj industriji i rudarsrvu Republike Srpske, Ugovora, Sporazuma, ističući da su im povrijeđena navedena prava, a sve sa ciljem nezakonitog bogaćenja tuženog na njihovu štetu. Nadalje, apelanti osporavaju iznose koji su im isplaćeni na osnovu potraživanja, tvrdeći da nema računice od strane tuženog ili neovisnog stručnjaka ekonomske struke kojom je dokazano da je tuženi isplativši apelantima određene novčane iznose, pobliže precizirane u izrekama presuda, prekoračio ugovoreni iznos od 11.050.682,00 KM na ime zastarjele obaveze po osnovu neisplaćenih potraživanja radnika. Na kraju, imajući u vidu sve navedeno, apelanti predlažu da Ustavni sud ukine osporene presude.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Također, apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti osim paušalnih navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

21. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su apelant imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje su i koristili. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelanti bili zadovoljni, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da ovaj član ne pruža suštinsku garanciju nekog prava pojedinca, pa se na taj član ne može ni pozivati kao na neko zaštićeno pravo, zbog čega ove navode Ustavni sud neće posebno ni razmatrati, tim prije što se suštinski ti navodi odnose na već analizirane navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2640/10 (R. A. iz Prijedora, D. O. iz… | Sudska praksa | Aktio