Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2676/10 (JU OŠ „Hasan Kikić Olovo)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2676/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2676/10, rješavajući apelaciju JU OŠ „Hasan Kikić“ Olovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ „Hasan Kikić“ Olovo, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001152 od 1. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 784 od 30. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Visokom-Odjeljenje u Olovu broj 041-1-P-06-000 223 od 29. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ „Hasan Kikić Olovo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova kojeg zastupa Naim Kopić podnio je 12. jula 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001152 od 1. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 784 od 30. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Visokom-Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-1-P-06-
000 223 od 29. juna 2007. godine,
2. Presudom Općinskog suda broj 041-1-P-06-000 223 od 29. juna 2007. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 784 od 30. januara 2009. godine, obavezan je apelant da Mehi Spahiću (u daljnjem tekstu. tužitelj) za period od 30. maja 2003. godine do 31. marta 2007. godine na ime manje isplaćene plaće, naknade za ishranu, kao i na ime regresa isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. maja 2006. godine pa do isplate kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.084,00 KM. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim tužitelj je odbijen. Tužbeni zahtjev u odnosu na Zeničko-dobojski Kanton (u daljnjem tekstu: drugotuženi) odbijen je zbog nedostatka pasivne legitimacije. Protivtužbeni zahtjev tuženih je odbijen kao neosnovan.
3. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj zaposlenik apelanta na radnom mjestu nastavnika razredne nastave i da su mu za sporni period isplaćivane plaće i naknade u skladu sa mjerilima Zaključka Vlade Zeničko-dobojskog kantona od 11. decembra 2002. godine tj. u manjim iznosima u odnosu na one koje su propisane odredbama čl. 30, 31, 32, 34, 35, 37. i 38. Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 53/00, u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Ove činjenice, kako je dalje naveo prvostepeni sud, tužitelj je dokazao izvođenjem dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke na čiji nalaz parnične stranke nisu imale primjedbe.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i to član 69. stav 2. i član 115. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) kao i relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora koje je pojedinačno citirao. Vezano za žalbene navode da pojedinačni ugovor o radu ne podliježe hijerarhiji pravnih propisa i da ni u Granskom kolektivnom ugovoru nije navedeno da ugovorne strane mogu slobodno dogovarati sadržaj ugovora o radu, Kantonalni sud je istakao da prilikom utvrđivanja prava i obaveza zaposlenika treba ukazati na odredbe člana 12. Zakona o radu prema kojima se Granskim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ne mogu utvrditi manja prava od prava utvrđenih zakonom ali nema smetnje da se utvrde povoljnija prava za zaposlenike od prava utvrđenih zakonom ako nije drugačije predviđeno.
5. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-09-001152 od 1. juna 2010. godine reviziju odbio.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je odluka Vlade Federacije BiH od 16. juna 2005. godine kojom je jednostrano otkazan Granski kolektivni ugovor bez pravne važnosti za koji zaključak su dali potpune i pravilne razloge pa je neosnovano pozivanje na odredbu člana 358. Zakon o obligacionim odnosima. Pravilan je stav nižestepenih sudova da Granski kolektivni ugovor djeluje kao zakon odnosno kao pravna norma koja garantuje minimum prava ispod kojih se ne može ići prilikom obračuna i isplate plaće i drugih prava iz radnog odnosa, potpisan je od strane ovlaštenog predstavnika apelanta objavljen u Službenom glasniku“ a stupio je na pravnu snagu 1. januara 2001. godine od kada se mora primjenjivati kao mjerodavno pravo. Vrhovni sud je dalje istakao da je neosnovan prigovor da nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH2 broj 54/05) nema mjesta primjeni odredaba Granskog kolektivnog ugovora jer je to suprotno načelu produženog trajanja kolektivnog ugovora i načelu povoljnosti.
7. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te ujedno predlaže Ustavnom sudu da predmetne apelacije usvoji.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. S obzirom da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava garantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelacionim navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja se u suštini svodi na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da zadatak ovog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrano u predmetu broj AP 2387/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2387/08 od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Također je Ustavni sud u citiranoj odluci u odnosu na navode apelanta o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio kako ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim imajući u vidu, prije svega, zaštitni objekt člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te činjenicu da je apelant javna ustanova, slijedom čega Ustavni sud ne vidi nikakvu mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 2387/08.
13. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić