Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2703/10 (J. B.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2703/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2703/10, rješavajući apelaciju Joze Bazine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Bazine podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 007875 07 Gž od 26. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 007875 03 P od 15. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jozo Bazina (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, koga zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 2. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 007875 07 Gž od 26. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 007875 03 P od 15. juna 2007. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1832/09 od 13. maja 2010. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju koja je podnesena 9. juna 2009. godine a kojom je apelant osporavao presudu Kantonalnog suda broj 58 0 P 007875 07 Gž od 26. marta 2009. godine zbog toga što je protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant izjavio reviziju o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 007875 09 Rev od 20. aprila 2010. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena u smislu člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku FBiH jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi zakonom propisani limit za dozvoljenost revizije od 10.000,00 KM. Također, Vrhovni sud je našao da apelantova revizija nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 007875 03 P od 15. juna 2007. godine obavezana je Federacija BiH (u daljnejm tekstu: tužena) da na ime neisplaćenih plaća za prvi i drugi mjesec 2001. godine isplati apelantu iznos od 533,00 KM mjesečno, a za period od 1. marta 2001. godine do 15. juna 2001. godine, na ime naknade plaće ukupan iznos od 839,00 KM, te da za drugi, treći, četvrti i peti mjesec 2002. godine isplati apelantu iznose od po 39,00 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom na sve pojedinačne iznose počev od 26. maja 2003. godine pa do isplate u roku od 15 dana. Apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove postupka u visini od 560,00 KM u roku od 15 dana.

4. Općinski sud je dopunskom presudom broj 07 58 P 007875 03 P od 8. septembra 2008. godine obavezao tuženu da apelantu na ime neisplaćenih plaća za peti mejsec 2000. godine isplati iznos od 42,20 KM, te za 11. i 12. mjesec 2000. godine iznos od 42,20 KM, a što ukupno iznosi 116,60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na sve pojedinačne iznose počev od 26. maja 2003. godine pa do isplate u roku od 15 dana. Preko dosuđenog iznosa, a za iznos od 168,80 KM, apelant je odbijen.

5. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 58 0 P 007875 07 Gž od 26. marta 2009. godine odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u cjelosti.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je u predmetnoj pravnoj stvari apelant tužbom, koju je podnio 26. maja 2003. godine, tražio da mu tužena isplati neisplaćene plaće od 1. decembra 1999. godine do 15. juna 2001. godine. Apelant je na pripremnom ročištu od 26. avgusta 2005. godine povećao tužbeni zahtjev i tražio da mu se isplati plaća od 1. jula 2001. godine do 31. maja 2004. godine. Dopunskom presudom od 8. septembra 2008. godine prvostepeni sud je riješio o apelantovom zahtjevu za isplatu plaća do 12. mjeseca 2000. godine pa mu je za peti, 11. i 12. mjesec 2000. godine dosudio iznose od po 42,20 KM jer je vještak finansijske struke utvrdila iznose manje isplaćenih plaća od po 42,20 KM mjesečno.

7. Po mišljenju Okružnog suda pravilno je prvostepeni sud zaključio da se u konkretnom slučaju treba primjeniti Privremeni pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika FMO (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik). Navedeno zbog toga što je taj pravilnik donesen na osnovu člana 28. stav 2. Zakona o odbrani FBiH prema kojem ministar odbrane u saglasnosti sa zamjenikom ministra odbrane donosi propise za koje je opunomoćen. Privremeni pravilnik su potpisali ministar odbrane i zamjenik ministra dok je Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba i namještenika na službi u HVO (u daljnjem tekstu: Pravilnik HVO) potpisao samo ministar odbrane. Prema tome, utvrđeno je da se Pravilnik HVO ne može primjeniti jer nije donesen u skladu sa navedenom zakonskom odredbom iz čega proizlazi da je ispravan zaključak prvostepenog suda da se za konkretan slučaj treba primjeniti Privremeni pravilnik. Konstatovano je da je u članu 1. Pravilnika HVO propisano da se navedenim pravilnikom utvrđuju plaće i druga novčana primanja djelatnih osoba u HVO što znači da su sredstva za plaće u visini propisanoj tim pravilnikom za pripadnike HVO zavisila od priliva sredstava doniranih iz Republike Hrvatske. Zbog toga je utvrđeno da nije osnovan prigovor apelanta da mu pripada pravo naknade razlike neisplaćenih plaća po Pravilniku HVO jer ta sredstva ne mogu biti isplaćivana iz budžetskih sredstava Federacije BiH (presuda Vrhovnog suda broj Rev-978/05 od 13. juna 2006. godine). Zbog toga je po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud pravilno apelantu dosudio neisplaćene plaće i razliku plaća prema Privremenom pravilniku, a na osnovu obračuna vještaka finasijske struke.

8. Okružni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelanta u vezi pitanja njegovog radno-pravnog statusa u periodu od 1. marta do 15. juna 2001. godine. S tim u vezi je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o razdoblju u kojem apelant traži neisplaćene plaće za koje su vezana događanja oko proglašenja „Samouprave HR HB“ a općepoznata je činjenica (koju po članu 125. stav

4. Zakona o parničnom postuku ne treba dokazivati) da je u tom razdoblju došlo do istupanja pripadnika HVO iz sastava oružanih snaga FBiH. Istaknuto je da je apelant bio pripadnik postrojbi HVO-a pa je radi ostavrivanja prava za plaću za ovo razdoblje morao dokazati da je radio kod organa tužene odnosno u oružanim snagama FBiH, a što nije dokazao u predmetnom postupku.

9. Istaknuto je da tužena, uvažavajući cjelokupnu situaciju oko Samouprave HR HB kao „političko pitanje“, nije apelantu otkazala ugovor o radu niti je u spis priložila bilo kakav dokaz o statusu apelanta u tom razdoblju. Zbog toga radni odnos apelantu nije prestao pa mu pripada određena naknada u skladu sa odredbom člana 164. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Ukazano je da je odredbom člana 168. stav 4. navedenog zakona propisano da se taj zakon primjenjuje i na pripadnike oružanih snaga Federacije, ako Federalnim zakonom i drugim federalnim propisom nije drugačije određeno. Nadalje, prema odredbi člana 164. stav 2. pomenutog zakona propisano je da se na pitanje plaća i drugih primanja i naknada na osnovu rada, a koja nisu uređena tim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Prema tome, apelantu primjenom odredbi čl. 68., 69. i 72. Zakona o radu za sporno razdoblje pripada pravo na naknadu plaća u visini najniže plaće predviđene članom 5. stav 2. Općeg Kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 19/00) tj. 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Po mišljenju Okružnog suda apelant nema pravo na isplatu pune plaće jer nije pružio dokaze da je u tom razdoblju radio kod organa tužene, a niti je sa tuženom zaključio sporazum po kojem bi mu se to pravo priznalo (presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-00129 od 15. februara 2007. godine).

10. U odnosu na visinu dosuđenih iznosa Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, koji je utvrdio visinu neisplaćenih plaća i razlika neisplaćenih plaća apelanta prema Privremenom pravilniku, te naknade koje apelantu pripadaju. Okružni sud je konstatovao da i taj sud prihvata u cjelosti nalaz finansijskog vještaka kao stručan i objektivan.

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da se proizvoljnost u primjeni materijalnog prava posebno odnosi na utvrđenje vezano za primjenu postojećih pravilnika u Vojsci FBiH odnosno Pravilnika koji se isključivo odnosio na pripadnike HVO-a i Pravilnika FMO koji se primjenjivao u odnosu na bošnjačku komponentu Vojske FBiH i to u spornom periodu 1998-

2001. godine. Navodi da činjenica da moguće donacije Republike Hrvatske nisu doznačene nije odlučno budući da je isključivo obaveza FBiH da skrbi o pravima pripadnika Vojske FBiH u skladu sa Zakonom o izvršenju proračuna. Smatra da nije sporno da je postojanje „samouprave“ notorna činjenica ali da ne može biti općepoznata činjenica da je apelant u spornom periodu izostao s posla. Također, apelant ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza i Zakona o njegovim izmjenama („Službene novine FBiH“ broj 35/06) kojim je u članu 4. propisano otpisivanje kamata za opće obaveze. Po mišljenju apelanta sud nije mogao primjeniti odredbe navedenog zakona na ukupan dosuđeni iznos budući da navedeni zakon tretira samo priznati unutrašnji dug. Smatra da se za preostali dio duga trebala primjeniti odredba člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 1832/09 od 13. maja 2010. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao presudu Kantonalnog suda broj 58 0 P 007875 07 Gž od 26. marta 2009. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 007875 09 Rev od 20. aprila 2010. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 007875 07 Gž od 26. marta 2009. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelantu 10. aprila 2009. godine, a apelacija podnesena 9. juna 2009. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.

14. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić