Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2738/10 (S. V.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2738/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2738/10, rješavajući apelaciju Sulejmana Veizagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Veizagića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 000716 10 Gž 2 od 14. aprila 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 000716 07 P od 30. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sulejman Veizagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mrkonjić Grada, koga zastupa Mirjana Savić, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 2. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 000716 10 Gž 2 od 14. aprila 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 000716 07 P od 30. novembra 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 75 0 P 000716 07 P od 30. novembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 75 0 P 000716 10 Gž 2 od 14. aprila 2010. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je Nezić Kasim (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelanta u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu nekretnina, bliže označene u presudi, na način što je 16. avgusta 2007. godine bespravno ušao u posjed apelanta u površini 11 m2, sagradivši betonsko coklo širine 15 cm, u dužini od 21,30 m, sa željeznom ogradom, te na taj način sporni dio prisvojio svojoj susjednoj parceli, bliže označenoj u presudi, i onemogućio apelanta u nesmetanom korištenju njegovih nekretnina. Apelant je također tražio da se tuženi obaveže da odmah, a najkasnije u roku od 8 dana, poruši betonski coklo i ukloni željeznu ogradu, te ogradu pomjeri unutar svog posjeda u širini od 50 cm, a u dužini od 21,30 m, te uspostavi pređašnje posjedovno stanje na predmetnim nekretninama i apelantu preda u posjed sporni dio od 11 m2 pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da mu se zabrani daljnje uznemiravanje državine apelanta pod prijetnjom novčane kazne kao i da apelantu naknadi parnične troškove, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti rješenja, pod prijetnjom izvršenja. Apelant je obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.980,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti rješenja.
3. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su u predmetnom postupku redovni sudovi ispitivali samo dvije faktičke činjenice koje su relevantne i to posljednje stanje posjeda i smetanje tog faktičkog stanja od strane neke druge osobe. U dokaznom postupku saslušanjem svjedoka B.M. i V.S. utvrđeno je da je između kuća apelanta i tuženog bila drvena ograda, a duž ograde nekoliko stabala šljiva, međutim, navedeni svjedoci se zbog proteka vremena nisu mogli izjasniti da li je nova ograda postavljena na mjestu gdje je ranije postojala stara ograda i da li je tuženi ušao u posjed apelanta. Na navedene okolnosti se izjasnio svjedok predložen od strane tuženog S.E. koga je angažovao tuženi za postavljanje ograde sa betonskim temeljem iz čije izjave proizlazi da je željeznu ogradu sa betonskim coklom postavljao prema kotama označenim od strane geometra, koje još uvijek postoje vidljive na licu mjesta označene drvenim kočićima i jednim dijelom armature, žice na početku i na kraju ograde. Iz izjave navedenog svjedoka proizlazi da je novu ogradu postavljao na mjestu gdje je bila ranija ograda, a prilikom postavljanja nove ograde postojao je nekakav otpad, odnosno šut od ranije ograde, a na kraju ograde su bile tri šljive koje je on posjekao motorkom i njihovi panjevi se nalaze ispod betonskog cokla ubetonirane, jer je najdeblje stablo bilo promjera 20 cm. Kako apelant izvedenim dokazima nije osporio izjavu ovog svjedoka, koja se u bitnom podudara sa drugim izvedenim dokazima, po mišljenju redovnih sudova nije bilo razloga da se ne prihvati ovakva izjavu kao pouzdana i ničim ne dovedena u sumnju. Navedeno jer iz izjave navedenog svjedoka proizlazi da je tuženi postavio temelje nove ograde na mjestu na kome je postojala ranija ograda, a prema pokazanoj međi od strane vještaka geometra. Prema tome, zaključeno je da apelant u smislu člana 78. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) izvedenim dokazima nije dokazao da je tuženi ušao u posjed njegove parcele na način što je zauzeo površinu njegove parcele od 11m 2 izgradivši betonski temelj sa ogradom.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Po mišljenju apelanta vještaci geometri prilikom obavljanja uviđaja i sačinjavanja nalaza nisu postupili u skladu sa strukom. Navodi da sud nije dozvolio da se ponovo izađe na lice mjesta mada je to apelant ponudio na svoj trošak u prisustvu stranaka kako bi se provjerili navodi vještaka geometra.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić