Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2745/10 (R. D.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2745/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juni 2013. godine, u predmetu broj AP-2745/10, rješavajući apelaciju Redže Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redže Delića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 000502 10 Kž od 14. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 000502 07 K od 14. januara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Redžo Delić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Ibrahimpašić, advokat iz Bihaća, podnio je, 5. jula 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 000502 10 Kž od 14. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 K 000502 07 K od 14. januara 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda broj 17 0 K 000502 07 K od 14. januara 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2745/10 od 12. maja 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda broj 17 0 K 000502 07 K od 14. januara 2010. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 17 0 K 000502 10 Kž od 14. aprila 2010. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 3. a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine dok je oštećeni J.P. sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. Apelantu je na osnovu člana 78. KZ FBiH oduzet kao predmet izvršenja krivičnog djela metalni krstatsti ključ dimenzija 38x38 cm. Na osnovu odredbe člana 202. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 204,40 KM i plati paušal u iznosu od 50,00 KM.
4. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je Općinski sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo na osnovu iskaza svjedoka J.P., M.M., S.A., N.H. i B.R. koje su dali na glavnom pretresu, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i medicinske dokumentacije za oštećenog, te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Istaknuto je da je navedene dokaze Općinski sud cijenio i prihvatio objektivnim.
5. Po mišljenju Općinskog suda neutemeljena je apelantova odbrana kada poriče izvršenje krivičnog djela. S tim u vezi je navedeno da odbrana apelanta nema uporište u provedenim dokazima. Općinski sud je našao da su apelantova odbrana i apelantov iskaz u suprotnosti sa dokazima koje je sud prihvatio kao objektivne, a u određenoj mjeri su u suprotnosti i sami sa sobom. Istaknuto je da navodi odbrane da je kriminalistički inspektor O.V. zaposlen u PU Bihać, koji je provodio istražne radnje u srodstvu sa oštećenim J.P., mada se ne navodi konkretno stepen srodstva, po ocjeni Općinskog suda nisu od značaja za predmetni slučaj budući da su svi svjedoci saslušani neposredno na glavnom pretresu i sud je svoju presudu zasnovao na iskazima svjedoka koje su dali na glavnom pretresu, a ne zasniva presudu na iskazima svjedoka datim u istrazi. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud odlučio da ne saslušava svjedoka O.V. na prijedlog odbrane budući da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno provedenim dokazima i da bi se saslušanjem ovog svjedoka samo bespotrebno odugovlačio krivični postupak.
6. Općinski sud je naveo da je cijenio apelantove radnje i došao do zaključka da je apelant u kritično vrijeme postupao svjesno i voljno na način da je po izlasku iz ugostiteljskog lokala „Palma“ otišao do svog automobila i iz istog uzeo metalni krstasti ključ i čekao da oštećeni J.P. i M.M. izađu iz ugostiteljskog objekta, te kada je vidio da su izašli i da je J.P. pošao prema automobilu vlasništvo M.M. radi odlaska kući, držeći metalni ključ u ruci, prišao J.P. i nasrnuo na njega u namjeri da ga udari sa krstastim metalnim ključem. Po mišljenju Općinskog suda apelant je ispoljio upornost i odlučnost jer je i pored nastojanja većeg broja lica da ga u tome spriječe u trenutku kad se oslobodio lica koja su ga sprečavala, metalnim krstaskim ključem udario J.P. u desni sljepočni tjemeni dio glave i nanio mu tešku i po život opasnu tjelesnu povredu. Istaknuto je da navedeno upućuje na zaključak da je apelant postupao bezobzirno i u namjeri da oštećenog teško tjelesno povrijedi znajući da je metalni krstatsti ključ dimenzija 38 cm x 38 cm podoban da oštećenom nanese tešku tjelesnu i po život opasnu povredu. Na osnovu navedenog Općinski sud je zaključio da je apelant krivično djelo počinio sa umišljajem kao oblikom vinosti.
7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na dokazima provedenim na glavnom pretresu tako da su apelantovi žalbeni prigovori u pogledu navodnog uticaja službene osobe MUP-a na tok i kreiranje krivičnog postupka ne stoje. Istaknuto je da su na glavnom pretresu provedeni dokazi u prisutnosti apelanta, njegovog branioca i kantonalnog tužioca, te da su svjedoci direktno ispitivani od strane kantonalnog tužioca, kao i unakrsno od strane apelanta i njegovog branioca. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu tako provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje i dao valjane razloge. Stoga je po mišljenju Kantonalnog suda neprihvatljiv prigovor apelanta da je krivični postupak kreiran tokom istrage od strane policijskog službenika jer se prvostepena presuda ne poziva na bilo koji dokaz proveden u istrazi a da nije proveden na glavnom pretresu. Pri tome je istaknuto da su svi provedeni dokazi, provedeni u prisustvu apelanta, njegovog branioca, kantonalnog tužioca kojom prilikom službena osoba MUP nije mogla ni u kom slučaju imati bilo kakvog uticaja na tok izvođenja dokaza.
8. Također, po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno utvrdio na kojem mjestu je došlo do fizičkog sukoba između apelanta, oštećenog i drugih koji su apelanta sprečavali. Stoga je Kantonalni sud našao da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je činjenično stanje nedovoljno utvrđeno usljed odbijanja prijedloga da se izvrši rekonstrukcija na licu mjesta. Istaknuto je da je pravilno Kantonalni sud utvrdio položaj automobila M.M., položaj apelantovog automobila, mjesto sprečavanja apelanta a zatim i mjesto gdje je apelant zadao udarac oštećenom. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno utvrdio vrstu povrede koju je zadobio oštećeni i pravilno utvrdio da je oštećeni povredu zadobio udarcem tupotvrdog predmeta u konkretnom slučaju krstastog ključa.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i odredbe iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Žali se na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ističe da je u toku postupka netačno utvrđena činjenica na kojem se mjestu odvijao inkriminirani sukob što je od bitnog značaja za rasvjetljavanje svih okolnosti predmetnog inkriminisanog događaja. Navodi da je predložio dokaz rekonstrukcije kako bi se sa sigurnošću utvrdila lokacija događaja i položaj svih sudionika u sukobu, ali da je njegov prijedlog na glavnom pretresu odbijen pri čemu sud o tome u presudi nije dao razloge za odbijanje čime je došlo do kršenja člana 305. u vezi sa članom 312. ZKP FBiH i apelantovog prava na odbranu. Po mišljenju apelanta ukoliko bi se prihvatilo da se inkriminirani događaj odigrao onako kako ga je predstavila odbrana, a to je da je na sredini dvorišta došlo do fizičkog sukoba više osoba i da je apelant u takvoj situaciji u strahu za život i zdravlje instiktivno udario oštećenog, došlo bi se do zaključka da je apelant krivično djelo izvršio iz nehata. Ističe da je navedeno isticao u žalbi ali da je drugostepeni sud prešao preko toga iako je bio dužan da odgovori argumentovano na svaki žalbeni razlog. Također navodi da su sudovi ignorisali činjenice da je istragu vodilo službeno lice koje je moralo biti izuzeto.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nalazi da je odluka redovnih sudova o apelantovoj krivično-pravnoj odgovornosti zasnovana na svim dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu. Apelant je učestvovao u predmetnom postupku i tokom cijelog postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, kao i da svoje argumente suprostavi argumentima tužilaštva. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci dao obrazloženje u pogledu apelantovih žalbenih navoda o odbijanju njegovog prijedloga da se izvrši rekonstrukcija na licu mjesta, te zaključio da usljed toga činjenično stanje nije nedovoljno utvrđeno. Prema tome, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U pogledu ostalih navoda apelanta koji se odnose na povredu odredbi Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud konstatuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda nije dostavio dokaze ili ukazao na činjenice na osnovu kojih bi navedene povrede prava na koje se poziva učinio vjerovatnim ili mogućim. Stoga Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić