Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2776/10 (M. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Radni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2776/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2776/10, rješavajući apelaciju Mirsada Kurtagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Kurtagića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-002294 od 27. aprila 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Kurtagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 7. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-002294 od 27. aprila 2010. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 065-0-p-06-000361 od 13. juna 2007. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev, poništio kao nezakonitu Odluku Više medicinske škole (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 41-63/98 od 16. aprila 1998. godine o prestanku radnog odnosa apelantu, te tuženom naložio da apelantu isplati na ime neisplaćenih plata označene novčane iznose i poveže radni staž od 1. juna 1998. godine do 2. aprila 2006. godine.
3. Općinski sud je obrazložio da je tuženi, pozivajući se na član 75. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, 16. aprila 1998. godine donio Odluku o prestanku radnog odnosa apelantu, broj 41-63/98 kojom je utvrdio da apelantu radni odnos prestaje 31. maja 1998. godine. Zatim je konstatovano da je apelant juna 1993. godine otputovao iz Sarajeva na osnovu odobrenja broj 793/93 i odobrenja dekana, da je dekan apelantu odobrio „status čekanja na radno mjesto“ do 1. maja 1998. godine, te najzad da se apelant nije javio na posao do 31. maja 1998. godine niti je obavijestio dekana o svojoj namjeri povratka, pa da je, shodno članu 127. Pravilnika o radnim odnosima i članu 75. Zakona o pravima iz radnog odnosa, donijeta odluka kao u dispozitivu.
4. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je apelant 7. juna 1993. godine izmješten na liječenje u SAD do daljnjeg, da je sa ovom činjenicom bio upoznat tuženi, te da je apelant dokazao da je u toku ratnih dejstava pretrpio ozlijede koje su prouzrokovale invalidnost u procentu od 100%. Na temelju uvida u osporenu odluku tuženog utvrđeno je da je apelantu radni odnos prestao 31. maja 1998. godine. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je članom 87. stav 2. Zakona o radu regulisano da se zbog gubitka radne sposobnosti može dati otkaz samo kada poslodavac ne može zaposliti zaposlenika na druge poslove ili ga ne može obučiti za rad na drugim poslovima. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da apelantova invalidnost ne može uticati na njegovu radnu sposobnost, pa da tuženi, koji je bio upoznat sa apelantovim teškim ranjavanjem, apelantu nije mogao dati otkaz za vrijeme njegovog liječenja.
5. Kantonalni sud je presudom, broj 009-0-Gž-07-002294 od 27. aprila 2010. godine, uvažio žalbu tuženog, te preinačio presudu prvostepenog suda na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbijen. U obrazloženju osporene presude je konstatovano da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom da je sporna odluka donijeta u vrijeme kada se primjenjivao Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90), pa da se njena zakonitost može cijeniti samo u odnosu na taj zakon. Nadalje, ukazano je da iz osporene odluke tuženog proizilazi da je apelantu radni odnos prestao zbog nejavljanja na posao u periodu od 1. maja do 31. maja 1998. godine, što podrazumijeva da je apelant nakon 1. maja 1998. godine neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno, što prema članu 75. stav 2. tačka 3. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa predstavlja zakonski razlog za prestanak radnog odnosa. U skladu sa citiranom odredbom, za pravilnu primjenu prava odlučnu činjenicu predstavlja utvrđenje da li je apelant bio nesposoban za rad u spornom periodu, te da li se radi o opravdanom izostanku s posla. S tim u vezi je ukazano da je među strankama bilo nesporno da se apelant nalazio na liječenju do 7. jula 1997. godine, kada se iz SAD vratio u BiH, ali da apelant nije ponudio niti jedan dokaz da se u spornom periodu (od 1. maja 1998. godine do 31. maja 1998. godine) nalazio na bolovanju, niti je ponudio bilo kakve dokaze na okolnost svog zdravstvenog stanja i sposobnosti za rad nakon 7. jula 1997. godine. Na temelju navedenog zaključeno je da apelant nije ponudio niti jedna dokaz da je u spornom periodu (od 1. maja do 31. maja 1998. godine) izostao s posla zbog privremene spriječenosti za rad i potrebe liječenja, pa da je apelantov izostanak s posla bio neopravdan.
6. Najzad, Kantonalni sud je ukazao i da je nesporno da je apelant bio zaposlenik tuženog na dan 31. decembar 1991. godine, pa da je, u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona imao mogućnost da stekne status zaposlenika na čekanju posla, pismenim ili neposrednim obraćanjem tuženom radi uspostavljanja ravnopravnog statusa, uz uslov da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, ali da apelant ovu mogućnost nije iskoristio. Slijedom navedenog, apelantu je radni odnos prestao 31. maja 1998. godine na osnovu osporene odluke tuženog, čiju zakonitost apelant ponuđenim dokazima nije osporio.
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, po apelantovom mišljenju, ogleda se u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U prilog ovih navoda apelant je istakao da je Kantonalni sud zanemario činjenicu da je osporena odluka tuženog donijeta 16. aprila 1998. godine, a da je njome utvrđeno da mu radni odnos prestaje 31. maja 1998. godine, na temelju čega zaključuje da je tuženi bio „vidovit“ i već 16. aprila „znao“ da se apelant neće javiti na posao pet radnih dana uzastopno u maju. Apelant ukazuje da je u osporenoj odluci tuženog utvrđeno da mu je odobren status radnika na čekanju posla do 1. maja 1998. godine iako tuženi nikad nije donio odluku kojom mu je utvrđen status radnika na čekanju posla, niti je o tome ponudio dokaz u postupku pred redovnim sudovima. Također, apelant ukazuje i da iz osporene odluke proizilazi da ga tuženi nije tretirao ni kao uposlenika na bolovanju, pa da je proizvoljan zaključak Kantonalnog suda da apelant nije dokazao da je bio na bolovanju. Ovo tim prije što je tuženom nesporno bilo poznato da je apelant na liječenju u SAD, pa da, po njegovom mišljenju, nije ni postojala obaveza da dostavlja dokaze o svom zdravstvenom stanju, jer mu bolovanje nije bilo ni otvoreno a i sam tuženi je u postupku tvrdio da je apelant bio na čekanju posla. Nadalje, apelant smatra da se nije mogao primijeniti ni član 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa jer iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je tokom 1998. godine u više navrata dolazio kod tuženog i tražio rješavanje svog radnopravnog statusa. Shodno navedenom, apelant tvrdi da je obavijestio tuženog o povratku s liječenja i tražio rješenje svog ravnopravnog statusa, zbog čega se, po njegovom mišljenju, ne može raditi o neopravdanom izostanku s posla u smislu navedene odredbe.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, apelant je u postupku pred redovnim sudovima osporavao odluku o prestanku radnog odnosa koja je donijeta na temelju člana 75. stav 1. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Navedenom odredbom je regulisano da radni odnos prestaje ako radnik neopravdano izostane s posla pet radnih dana uzastopno. Apelant u toku postupka nije dokazao da je u spornom periodu (tj. od 1. maja do 31. maja 1998. godine) bio nesposoban za rad, odnosno da se radilo o opravdanom izostanku s posla. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da i sam apelant tvrdi da nije imao status radnika na čekanju posla, kao i da nije bio na bolovanju. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da tvrdnja apelanta da Kantonalni sud nije cijenio i činjenicu da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa donijeta u aprilu a da je njom utvrđen neopravdani izostanak s posla u periodu koji se odnosi na mjesec maj 1998. godine, ne dovodi u pitanje zaključak Kantonalnog suda da je apelantu radni odnos prestao zakonito. Naime, sam datum donošenja odluke, u okolnostima konkretnog slučaja, kada apelant nije dokazao da je izostao s posla opravdano, nije mogao biti od uticaja za ocjenu postojanja ili nepostojanja zakonskog razloga za prestanak radnog odnosa iz člana 75. stav 1. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Nadalje, Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić