Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2852/10 (P. K.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2852/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2852/10, rješavajući apelaciju P. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 001145 10 Kž od 22. aprila 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 001145 09 K od 8. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. P. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupaju Mirko Dabić i Simo Tošić, advokati iz Banjaluke, podnio je 7. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11-0-K-001145 10 Kž od 22. aprila 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11-0-K-001145 09 K od 8. oktobra 2009. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo prekinuto izdržavanje kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Ustavni sud je odlukom broj AP-2852/10 od 20. aprila 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Okružnog suda broj 11-0-K-001145 09 K od 8. oktobra 2009. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 148. stav 1. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), u sticaju sa krivičnim djelom tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. KZ RS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i 10 mjeseci za krivično djelo ubistvo u pokušaju i na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca za krivično djelo tjelesne povrede odnosno na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. avgusta do 4. avgusta 2008. godine. Apelantu je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta. Oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak, a apelant je na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) obavezan da plati troškove krivičnog postupka i paušala.

4. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud na osnovu detaljne analize svih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, nesporno utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Istaknuto je da je sud odbacio tezu odbrane da je apelant postupao u nužnoj odbrani jer oštećeni ni jednog trenutka nisu napali apelanta već je on njih napao i to nožem, pa povrede koje je kritične prilike zadobio apelant su nastale u trenucima kada su se oštećeni branili od njegovog napada. Navedeno je da snaga zamaha koji je koristio apelant po mišljenju suda ide u prilog navedenoj činjenici jer da je apelant bio izudaran, kako sam tvrdi, ne bi mogao nanijeti tako teške povrede. Nadalje po mišljenju suda da oštećeni nisu imali bilo kakvu namjeru da napadnu apelanta, kao i da ga nisu napali, govore činjenice da su htjeli zvati policiju, te da su htjeli napasti apelanta to su mogli uraditi i na mjestu saobraćajne nezgode. Nasuprot tome apelant nije mogao da napadne njih na tom mjestu udesa jer ih je bilo puno. Zato je po mišljenju suda aepelant, svjestan da ima nož u džepu, iskoristio momenat kada je pozvao kod svoje kuće samo jednog od njih, pri tome dobro znajući da je ulaz u njegovu kuću nevidljiv sa ulice i da je u mraku najprije nasrnuo nožem na oštećenog D.K., a zatim i na oštećenog D.K. koji je pošao za svojim bratom par minuta kasnije. Također je navedeno da je vještak dodatno saslušan po odluci suda, te da je on veoma precizno objasnio koje povrede je apelant zadobio prilikom kritičnog događaja, a što je potvrđeno i uvidom u njegov pismeni nalaz povodom događaja od 4. avgusta 2008. godine.

5. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelant i okružni tužilac iz Banjaluke, koje je Vrhovni sud presudom broj 11-0-K-001145 10 Kž od 22. aprila 2010. godine odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio.

6. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da dokazi provedeni na glavnom pretresu, koji su pravilno ocjenjeni od strane prvostepenog suda, predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak prvostepene presude u pogledu svih činjenica od odlučnog značaja uključujući i činjenice u pogledu okolnosti pod kojima je djelo počinjeno.

7. Dalje je istaknuto da nije sporno da je apelant kritičnog događaja nožem dužine sječiva 8 centimetara oštećenom D.K. zadao ukupno 8 udaraca, kojom prilikom je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu opasnu po život u vidu ubodne rane u desnom slabinskom predjelu, sa prodorom u trbušnu duplju i oštećenjem jetre i desnog bubrega, te više ubodnih i reznih rana u predjelu trbušnog zida, slabinskom predjelu, predjelu grudnog koša i gornjih ekstremiteta i da je medicinska intervencija, koja je bila blagovremena i adekvatna spriječila smrtnu posljedicu. Istaknuto je da nije sporno ni za drugostepeni sud da takve radnje apelanta imaju obilježja krivičnog djela ubistva u pokušaju, te da stoga ne stoje navodi odbrane da se radi o drugom krivičnom djelu odnosno krivičnom djelu teške tjelesne povrede.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da drugostepena presuda ne zadovoljava kriterij „obrazložene odluke“. Ističe da se apelant ispravno pozvao na nužnu odbranu ali da to pitanje nižestepeni sudovi nisu ni približno raspravili, te da su zaključci nižestepenih sudova proizvoljni. Po mišljenju apelanta sam način ocjene i upotrebe izvedenih dokaza od strane nižestepenih sudova dovodi u pitanje pravo na pravično suđenje kroz kriterij „obrazložene odluke“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-

20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nalazi da je odluka redovnih sudova o apelantovoj krivično-pravnoj odgovornosti zasnovana na svim dokazima koji su provedeni u predmetnom postupku. Apelant je učestvovao u predmetnom postupku i tokom cijelog postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, kao i da svoje argumente suprostavi argumentima tužilaštva. U odnosu na navode apelanta da obrazloženje drugostepene presude nije zadovoljavajuće Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Naime, konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2852/10 (P. K.) | Sudska praksa | Aktio