Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2875/10 (“R-COMERC” d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2875/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2875/10, rješavajući apelaciju „R-
COMERC“ d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “R-COMERC” d.o.o. Bihać podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 007345 09 Rev od 13. maja 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. “R-COMERC” d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Salih Hodžić i Edin Hergić, advokati iz Bihaća, podnio je 9. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 007345 09 Rev od 13. maja 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 007345 07 Ps od 10. jula 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 007345 09 Pž od 11. septembra 2009. godine, Šefik Sinanović, vlasnik SUR „Camel“ Sanski Most (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu isplati dug od 9.832,54 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 5. septembra 2002. godine pa do konačne isplate i naknadi mu parnične troškove od 1.853,52 KM sve u roku od 30 dana računajući od dana prijema presude.
3. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tuženi. Vrhovni sud je presudom broj 17 0 Ps 007345 09 Rev od 13. maja 2010. godine reviziju tuženog uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je odbijen u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta.
4. U obrazloženju revizione presude se navodi da iako u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) cenzus od 10.000,00 KM za dopustivost revizije nije ispunjen Vrhovni sud je reviziju u konkretnom slučaju dopustio u smislu odredbe člana 237. stav
3. ZPP-a jer je odluka po reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
5. Istaknuto je da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant na osnovu narudžbenice i izjave tuženog isporučio robu tuženom i ispostavio mu račun, pa je ukupan iznos duga po računu iznosio 14.832,54 KM. Tuženi je u ratama djelimično platio dug i to 30. avgusta 2002. godine i 4. oktobra 2002. godine, te je ostala razlika od 9.832,54 KM koji iznos apelant potražuje. Navedeno je da je apelant tužbu podnio 26. aprila 2007. godine.
6. Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi usvojili prigovor zastarjelosti potraživanja temeljem člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obrazlažući da se prigovor tuženog o primjeni trogodišnjeg roka iz člana 374. ZOO odnosi na međusobna potraživanja društveno pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, te da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev apelanta usmjeren za isporučenu robu tuženom fizičkom licu, kao vlasniku obrtničke radnje zbog čega se na njega ne može primjeniti navedena odredba.
7. Po mišljenju Vrhovnog suda navedeni stav nižestepenih sudova nije pravilan jer se upravo na konkretan slučaj treba primjeniti odredba člana 374. stav 1. ZOO. Navedeno iz razloga jer se rok zastare od tri godine prema zauzetom stavu Vrhovnog suda u Biletenu broj 2/2008 odnosi na međusobna potraživanja svih pravnih lica koja proizlaze iz ugovora o prometu robe i usluga bez obzira na strukturu kapitala. Navedeno po shvatanju Vrhovnog suda znači da se potraživanja odnose i na pravna lica u privatnom ili mješovitom vlasništvu, te da navedeni trogodišnji rok proizlazi i iz pravnog stava izraženog u odluci Ustavnog suda BiH broj AP-619/04 od 27. maja 2005. godine kao i odlukama Vrhovnog suda broj Rev-1509/07 od 16. oktobra 2008. godine i Rev-362/07 od 15. jula 2008. godine. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda istaknuti prigovor zastarjelosti tuženog je osnovan.
8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da se stavovi Ustavnog suda i Vrhovnog suda ne mogu primjeniti na konkretan slučaj jer tuženi nema svojstvo pravnog lica već je fizičko lice, imalac samostalne radnje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić