Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2898/12 (S. B. iz Kiseljaka, E. B. iz Konjica, A. I. iz Kaknja, F. E. iz Sarajeva, A. D. iz Prače, O. H. iz Jablanice, Z. K. iz Konjica i A. R. iz Konjica)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2898/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2898/12, rješavajući apelacije Seada Bašića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Seada Bašića, Ediba Bolobana, Akifa Isakovića, Fadila Eskića, Asima Drakovca, Omera Halebića, Zijada Kovačevića i Amela Ramića podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 101662 11 Rsž od 15. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 112952 11 Rsž od 16. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 103057 11 Rsž od 15. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 109738 11 Rsž od 5. oktobra 2012. godine, broj 65 0 Rs 115723 12 Rsž od 20. septembra 2012. godine, broj 65 0 Rs 113169 12 Rsž od 10. oktobra 2012. godine, broj 65 0 Rs 122798 12 Rsž od 20. septembra 2012. godine i broj 65 0 Rs 129146 12 Rsž od 3. oktobra 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Bašić iz Kiseljaka, Edib Boloban iz Konjica, Akif Isaković iz Kaknja, Fadil Eskić iz Sarajeva, Asim Drakovac iz Prače, Omer Halebić iz Jablanice, Zijad Kovačević iz Konjica i Amel Ramić iz Konjica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 2. augusta 2012. godine do 29. januara 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 2898/12, AP 2899/12, AP 2900/12, AP 4505/12, AP 4507/12, AP 4509/12, AP 4514/12 i AP 371/13. Dakle, ukupno je podneseno osam apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na gotovo isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2898/12.

3. Svi apelanti su u periodima na koji su se odnosile njihove tužbe bili, dok su pojedini apelanti još uvijek, zaposlenici tužene „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena). Tužbe su podnijeli protiv tužene, radi isplate razlike plaća, naknade za godišnji odmor i naknade za odvojeni život od porodice, za određene vremenske periode. Pojedini apelanti su tražili i isplatu naknade za minuli rad, noćni rad, prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom i državnim praznikom, kao i isplatu naknade za otežane uslove rada i isplatu naknade za terenski dodatak, te isplatu otpremnine i uplatu obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za određene vremenske periode pobliže precizirane u izrekama prvostepenih presuda, tražeći i zakonske zatezne kamate i naknadu na ime troškova parničnih postupaka.

4. Apelanti su svoje tužbene zahtjeve temeljili na relevantnim odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor).

5. Odlučujući o tužbama apelanata, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presude broj 65 0 P 101662 09 P od 11. februara 2011. godine, broj 65 0 P 0 112952 09 P od 25. oktobra 2010. godine, broj 65-0-P-103057-09-P od 6. maja 2011. godine, broj 65 0 P 109738 09 P od 23. maja 2011. godine, broj 65 0 P 115723 09 P od 15. novembra 2011. godine, broj 65 0 P 113169 09 P od 29. decembra 2011. godine, broj 65 0 Rs 122798 10 Rs od 24. oktobra 2011. godine i broj 65 0 Rs 129146 10 Rs od 21. novembra 2011. godine, kojima je u cijelosti ili djelimično usvajao tužbene zahtjeve apelanata, dok je u preostalim dijelovima tužbene zahtjeve odbijao.

6. U obrazloženjima pojedinih presuda Općinski sud je, između ostalog, istakao da je tužena zbog nedostatka posla rješenjima iz 2007., 2008. i 2009. godine, privremeno pojedine apelante raspoređivala u status neangažovanih zaposlenika. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je, nakon što je utvrdio visinu naknade plaće za vrijeme prekida rada iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, odnosno nakon što je utvrdio da tužena nije isplaćivala pojedinim apelantima osnovnu plaću na način kako je propisano podzakonskim i internim aktima tužene, primjenom relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora i relevantnih odredbi ZOR, udovoljio zahtjevima za isplatu razlike plaća do visine dosuđenih iznosa, dok je tužbene zahtjeve preko visine dosuđenih iznosa odbio kao neosnovane. Također, sud je konstatovao da je, utvrđujući da je tužena za vrijeme rada u inostranstvu apelantima osigurala smještaj i ishranu, primjenom odredbe iz člana 69. stav 3. Kolektivnog ugovora, odbio zahtjeve za isplatu naknade za odvojeni život od porodice, jer se prema navedenoj odredbi dnevnice, naknada za odvojeni život od porodice i terenski dodatak međusobno isključuju. S druge strane, sud je u pojedinim odlukama naveo da apelantima pripada i otpremnina, radi odlaska u starosnu penziju prema odredbi člana 62. Kolektivnog ugovora, koji reguliše da zaposlenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini tri prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Prema tome, kako je pojedinim apelantima dosuđena i razlika plaće i naknada plaće, a s obzirom na način obračuna doprinosa Fondovima PIO, prvostepeni sud je istakao da je tužena dužna uplatiti i doprinose na utvrđene razlike plaća i naknada.

7. Odlučujući o žalbama apelanata i tužene protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio presude, navedene u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepene presude, odnosno djelimično uvažavao žalbe apelanata ili tužene, te preinačavao prvostepene presude.

8. Kantonalni sud je u obrazloženjima pojedinih presuda, između ostalog, istakao da je tačno da odredba iz člana 69. Kolektivnog ugovora, za razliku od odredbe iz člana 36. Pravilnika o plaćama i naknadama plaća tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), ne propisuje da zaposlenik ima pravo na naknadu za odvojeni život od porodice ako mu poslodavac nije obezbijedio smještaj i ishranu. Međutim, sud je naveo da kako je svrha dnevnice, terenskog dodatka i naknade za odvojeni život od porodice pokrivanje troškova smještaja i ishrane koje zaposlenik ima za vrijeme službenog putovanja, rada na terenu ili rada van mjesta prebivališta njegove porodice, to je onda nesumnjivo da se u slučaju kada poslodavac osigura smještaj i ishranu zaposleniku, gubi svrha isplate naknade za odvojeni život od porodice. Pored toga, konstatovano je da za vrijeme rada zaposlenika u inostranstvu poslodavac i zaposlenik regulišu međusobna prava i obaveze posebnim ugovorom, kojim se na drugi način ugovaraju visina plaće, naknade, kao i druga pitanja od značaja za obavljanje poslova, kao što su primjena lokalnih propisa koji se odnose na radno vrijeme, zaštitu na radu i slično. Naime, takav ugovor isključuje primjenu ugovora o radu koji zaposlenik već ima zaključen za vrijeme rada u Bosni i Hercegovini. U konkretnim slučajevima, apelanti su sa tuženom zaključili ugovore o upućivanju na rad u inostranstvu, kojima je apelantima utvrđena visina plaće (3,60 EUR-a za jedan norma sat), a tužena se obavezala da će obezbijediti smještaj i ishranu, te je ugovoreno da će nakon povratka iz inostranstva apelanti svoja prava i obaveze ostvarivati u skladu sa zaključenim ugovorom o radu i biti raspoređeni na posao u skladu sa potrebama posla. Shodno navedenom, drugostepeni sud je istakao da kako su međusobna prava i obaveze apelanata i tužene za vrijeme rada apelanata u inostranstvu regulisana posebnim ugovorom o radu, to onda apelantima za te periode pripadaju samo ona prava koja su predviđena tim ugovorima, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjeve za isplatu naknade za odvojeni život od porodice.

9. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori pojedinih apelanata koji se odnose na potraživanje terenskog dodatka u situacijama kada im je na terenu bio obezbijeđen smještaj i ishrana. Naime, sud je istakao da je članom 25. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora propisano da zaposleniku koji je, zbog prirode poslova koje obavlja, upućen na rad na terenu van mjesta zaposlenja u trajanju dužem od 30 dana neprekidno, pripada pravo na terenski dodatak, dok je stavom 2. definisano da će se visina terenskog dodatka utvrditi kolektivnim ugovorima područja djelatnosti. Zatim, drugostepeni sud je ukazao na to da je članom 66. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora propisano da zaposlenik ima pravo na terenski dodatak kao naknadu za povećane troškove života za vrijeme rada van mjesta zaposlenja, koji ne može biti manji od 75% utvrđenog iznosa dnevnice, dok je stavom 3. propisano da kada poslodavac obezbijedi smještaj i ishranu, zaposlenik je dužan isti koristiti, i tada mu ne pripada terenski dodatak. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da član 25. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora predstavlja upućujuću normu, što znači da se prvenstveno mora imati u vidu odredba člana 66. Kolektivnog ugovora koja također propisuje pravo na terenski dodatak, ali u slučaju da je obezbijeđen smještaj i ishrana, otpada mogućnost naknade za terenski dodatak, s obzirom da je isti kompenziran osiguranjem ishrane i smještaja, a što je i priroda i svrha terenskog dodatka, dakle naknade povećanih životnih troškova za smještaj, ishranu ili druge troškove koje zbog rada van mjesta prebivališta ima zaposlenik, pa bi u slučaju da je zaposleniku kome je obezbijeđen smještaj i ishrana, te isplaćen i terenski dodatak došlo do dupliranja naknade za rad van mjesta prebivališta, a što bi bilo suprotno svrsi naknade koja se propisuje isključivo zbog povećanja troškova života.

10. Isto tako, drugostepeni sud je u pojedinim odlukama naveo da smatra osnovanim žalbeni prigovor da je prvostepeni sud nezakonito obavezao tuženu da pojedinim apelantima isplati naknadu za godišnji odmor za određene godine, s obzirom da ti apelanti nisu dokazali da su koristili godišnji odmor. Naime, sud je istakao da je pravo na novčanu naknadu za korištenje godišnjeg odmora akcesorne prirode i da njegovo ostvarenje zavisi od korištenja godišnjeg odmora u smislu odredbe člana 61. Kolektivnog ugovora. Također je ukazano na to da bi se isplata naknade za godišnji odmor trebala vršiti u vrijeme godišnjeg odmora odnosno neposredno pred njegov početak, kao i na to da u slučaju nekorištenja istog zaposlenik nema pravo na naknadu. U vezi s tim, sud je konstatovao da kako apelanti nisu ponudili dokaze da su koristili godišnji odmor, to onda u smislu odredbe člana 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nisu dokazali relevantnu činjenicu na kojoj zasnivaju svoje zahtjeve za naknadu za korištenje godišnjeg odmora. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je u skladu sa relevantnim odredbama ZPP, Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, te na osnovu Zakona o advokaturi i Zakona o izmjeni i dopuni navedenog zakona, odlučio o troškovima cjelokupnih postupaka, te apelantima u skladu sa njhovim uspjehom u parnicama, dosudio određene novčane iznose na ime troškova parničnih postupaka.

11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti, između stalog, detaljno obrazlažu tok postupaka i iscrpno analiziraju osporene presude citirajući relevantne odredbe ZOR, ZPP, Općeg kolektivnog ugovora, Kolektivnog ugovora, te Pravilnika, ističući da su im povrijeđena navedena prava. Nadalje, pojedini apelanti ukazuju na to da je, u istoj pravnoj situaciji, u pogledu troškova parničnog postupka, Kantonalni sud donio odluku koja je suprotna od odluka koje se pobijaju apelacijama tih apelanata. Konačno, apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji predmetne apelacije, utvrdi povrede njihovih ustavnih prava, ukine osporene odluke i predmete vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotrebe sredstava naspram željenog cilja koja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).

17. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravom smatraju da postoji povreda prava iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da iz apelacija proizlazi da se navodi o povredi ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U konkretnom slučaju Ustavni sud je ustanovio da ukazivanje pojedinih apelanata na različitu praksu Kantonalnog suda ne može biti dokaz da su oni diskriminirani u postupcima s obzirom na to da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da je Kantonalni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očito (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2898/12 (S. B. iz Kiseljaka, E. B. iz… | Sudska praksa | Aktio