Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2942/10 (M. Š.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2942/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2942/10, rješavajući apelaciju Mirjane Šikuljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Šikuljak podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 Pr 001338 10 Pžp od 10. juna 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-Pr-09-001434 od 23. marta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Šikuljak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srednjeg Šepka, koju zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnijela je 12. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 Pr 001338 10 Pžp od 10. juna 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-Pr-09-001434 od 23. marta 2010. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 080-0-Pr-09-001434 od 23. marta 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 12 0 Pr 001338 10 Pžp od 10. juna 2010. godine, DOO „Podlugovi“ Zvornik, kao pravno lice (u daljnjem tekstu: prvookrivljeni) i apelantica, kao odgovorno lice oglašeni su odgovornim zbog prekršaja iz člana 56. stav 2. Zakona o fiskalnim kasama, kažnjivog po članu 90. st. 1. i 2. navedenog zakona, pa je apelantica kažnjenja novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM.
3. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da su prvookrivljeni kao pravno lice i aplenatica kao odgovorno lice u pravnom licu podnijeli Osnovnom sudu zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnim nalozima od 29. juna 2009. godine na ime prvookrivljenog i apelantice od strane Poreske uprave RS-Područni centar Zvornik zbog prekršaja iz člana 56. stav 2. Zakona o fiskalnim kasama.
4. Istaknuto je da su prvookrivljeni i apelantica na usmenom i javnom pretresu održanom pred prvostepenim sudom 15. marta 2010. godine priznali činjenje prekršaja koji im se stavlja na teret. Prema tome budući da su okrivljeni prihvatili odgovornost za prekršaj koji im se stavlja na teret Osnovni sud je naveo da obrazloženje presude u smislu člana 48. Zakona o prekršajima ne sadrži obrazloženje u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje činjeničnog stanja.
5. U pogledu odluke o vrsti i visini sankcije Osnovni sud je naveo da je cijenio sve okolnosti pod kojima je prekrašj učinjen uzevši u obzir oba okrivljena, okolnosti da su okrivljeni priznali učinjeni prekršaj, njihovo držanje pred sudom, a naročito njihovu tešku materijalnu situaciju, te činjenicu da do tada nisu kažnjavani. Osnovni sud je ukazao da je u odnosu na apelanticu cijenio činjenicu da je upravo njenom radnjom kao odgovornog lica u pravnom licu došlo do činjenja predmetnog prekršaja.
6. Iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da je apelantica podnijela žalbu zbog odluke o vrsti i visini prekršajne sankcije. Cijeneći navedene žalbene navode Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o vrsti i visini prekršajne sankcije cijenio sve okolnosti propisane članom 10. stav 2. Zakona o prekršajima.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i odredbe iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ukazuje da se u izreci prvostepenog rješenja navodi da je apelantica oglašena odgovornom za prekršaj iz člana 5. stav 1. Zakona o fiskalnim kasama, a u obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da joj je prekršajnim nalozima stavljen na teret prekršaj iz člana 56. stav 2. Zakona o fiskalnim kasama. Ističe da se radi o dvije različite prekršajne radnje i dva različita prekršaja, te da ne zna koji joj se prekršaj stavlja na teret. Prema tome, po mišljenju apelantice i izricanje novčane kazne u iznosu od 500,00 KM, nakon postupka provedenog sa navedenim nedostacima, dovodi po povrede prava na pravično suđenje.
8. U svom odgovoru na apelaciju od 6. decembra 2011. godine Okružni sud je naveo da je uvidom u prvostepeno rješenje primjetio da je u izreci rješenja počinjena greška u pisanju člana prekršaja koji su počinili okrivljeni (u izreci rješenja je naveden član 5. stav 1 umjesto člana 56. stav 2. Zakona o fiskalnim kasama). Istaknuto je da je u uvodu rješenja i u obrazloženju rješenja pravilno naveden prekršaj koji su okrivljeni počinili iz člana 56. stav 2. Zakona o fiskalnim kasama, te da je očigledno je da se radi o tehničkoj grešci u izreci rješenja počinjenoj prilikom kucanja. Ukazano je da se i na usmenom pretresu raspravljalo o prekršaju iz člana 56. stav 2. Zakona o fiskalnim kasama, te da navedene navode apelantica kao ni njen branilac nisu isticali u žalbi (žalba je izjavljena samo zbog odluke o vrsti i visini prekršajne sankcije).
9. U svom odgovoru na apelaciju od 9. decembra 2011. godine i Općinski sud navodi da se radi o očiglednoj grešci u pisanju budući da iz zapisnika sa usmenog pretresa održanog 15. marta 2010. godine, zaglavlja prvostepenog rješenja i prvog pasusa obrazloženja rješenja, jasno proizlazi da se radi o prekršaju iz člana 56. stav 2. Zakona o fiskalnim kasama. Dalje je ukazao da apelantica u svojoj žalbi navedeno nije spominjala već je prigovarala da sud nije na odgovarajući način dao značaj olakšavajućim okolnostima prilikom donošenja odluke o vrsti i visini kazne. Također je istaknuto da je nakon pravosnažno okončanog postupka apelantici na njen zahtjev odobreno plaćanje novčane kazne u tri rate.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je evidentno da je apelantica u predmetnom prekršajnom postupku oglašena odgovornom za prekršaj iz člana 56. stav 2. Zakona o fiskalnim kasama, te da je apelantica na usmenom i javnom pretresu održanom 15. marta 2010. godine priznala činjenje navedenog prekršaja. Također, Ustavni sud primjećuje da navodi apelantice u pogledu prekršaja koji joj se stavlja na teret nije bio dio njenih žalbenih navoda budući da je žalbu podnijela samo zbog odluke o vrsti i visini prekršajne sankcije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu vrste i visine sankcije koja je izrečena apelantici, te u navedenom Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić