Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2946/10 („Impro“ ad Prijedor)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2946/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2946/10, rješavajući apelaciju „Impro“ ad Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Impro“ ad Prijedor podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 009379 10 Gž od 19. maja 2010. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 009379 08 P od 15. januara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

„Impro“ ad Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Svetozar P. Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 009379 10 Gž od 19. maja 2010. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 009379 08 P od 15. januara 2010. godine.

1. Osnovni sud je presudom broj 77 0 P 009379 08 P od 15. januara 2010. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 77 0 009379 10 Gž od 19. maja 2010. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Koste Stojnića (u daljnjem tekstu: tužitelj), te su slijedom toga kao nezakonite poništene odluke apelanta od 22. februara 2008. godine i od 21. marta 2008. godine kojima je tužitelju prestao radni odnos kod apelanta. Apelant je obavezan da tužitelju na ime naknade plata isplati iznose koji su bliže navedeni u presudi. Dalje je apelant obavezan da u korist tužitelja izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje od nezaposlenosti i dječije zaštite za period od 22. februara 2008. godine do 30. novembra 2009. godine. Apelant je obavezan da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.674,75 KM.

2. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da iz činjenice da su odluke apelanta kojima je tuženom utvrđen prestanak radnog odnosa zbog teže povrede radne dužnosti donesene 22. februara 2008. godine odnosno 21. marta 2008. godine, a da je tužba podnesena 13. novembra 2008. godine proizlazi da je tužiteljeva tužba blagovremena.

3. Osnovni sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku utvrdio da je disciplinski postupak protiv tužitelja proveden u suprotnosti sa odredbama Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika apelanta. Nevedno iz razloga što je rasprava pred disciplinskom komisijom održana 19. februara 2008. godine, a poziv za raspravu je sačinjen 12. februara 2008. godine čime je postupljeno protivno odredbi člana 22. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika apelanta jer je rasprava održana prije isteka roka od osam dana od dana zakazivanja pogotovo što apelant ničim nije dokazao kada je radniku uručen poziv za raspravu, kao što nije dokazao da je poziv za raspravu sačinjen u skladu sa odredbom člana 23. navedenog Pravilnika. Nadalje, o vijećanju i glasanju članova komisije nije sačinjen poseban zaspisnik nego je odluka članova komisije konstatovana na zapisniku sa rasprave pred disciplinskom komisijom koji ne sadrži podatke koje su okolnosti uzete u obzir prilikom odlučivanja i koji su dokazi poslužili kao osnov za donošenje odluke, što je suprotno odredbi člana 27. navedenog Pravilnika. Također je utvrđeno da je odluka disciplinske komisije donesena 19. februara 2008. godine, a direktor apelanta odluku o prestanku radnog odnosa donosi već 22. februara 2008. godine odnosno prije isteka roka od 8 dana od dana donošenja odluke disciplinske komisije i to pod pretpostavkom da je odluka disciplinske komisije tužitelju i uručena 19. februara 2008. godine jer apelant nije dokazao kada je tužitelj primio odluku disciplinske komisije. Iz navedenog po mišljenju Osnovnog suda proizlazi da je tužitelju bilo onemogućeno da protiv odluke disciplinske komisije podnese prigovor Upravnom odboru apelanta koji je bio dužan da odluči o prigovoru uz obavezu da pribavi i mišljenje sindikata, isto razmotri i da o istom zauzme stav. Sve navedeno po mišljenju Osnovnog suda predstavlja razlog zbog čega je odluka apelanta od 22. februara 2008. godine nezakonita.

4. Dalje je navedeno da iz stanja disciplinskog spisa sud nije mogao utvrditi da je radnjom tužitelja počinjenja teža povreda radne obaveze koja mu se stavlja na teret niti da je tužitelj kriv za počinjenu težu povredu radne obaveze. Istaknuto je da apelant nije dokazao da je tužitelj učinio težu povredu radne obaveze koja mu se stavlja na teret, a što je apelant bio obavezan na osnovu člana 128. stav 3. Zakona o radu kojom odredbom je propisano da je u slučaju spora pred nadležnim sudom poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

5. Osnovni sud je utvrdio da je apelant odluku o otkazu ugovora o radu donio nakon isteka roka propisanog odredbom člana 115. stav 3. Zakona o radu odnosno nakon što je nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka iz čega proizlazi da je odluka apelanta nezakonita.

6. Također je utvrđeno da u izreci rješenja kojim je tužitelju prestao radni odnos nije naveden način, mjesto i vrijeme kada je povreda izvršena niti je tužitelj oglašen krivim za tu povredu iako obrazloženje rješenja sadrži činjenični opis povrede. Pored toga povreda radne obaveze postaje razlog za otkaz samo ako je učinjenja krivicom radnika. Istaknuto je da se krivica radnika ne pretpostavlja već se utvrđuje, a iskaz o krivici mora da bude sadržan u odluci o prestanku radnog odnosa zbog teže povrede radne obaveze. U konkretnom slučaju odluke o prestanku radnog odnosa ne sadrže iskaz o krivici tužitelja. Stoga kako je tužitelju radni odnos prestao zbog nezakonitog postupanja apelanta to je sud obavezao apelanta na reintegraciju odnosno na vraćanje tužitelja na rad jer je pravna posljedica poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i reintegracija radnika u smislu odredbe člana 130. Zakona o radu.

7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz iskaza svjedoka O.Z. proizlazi da je tužitelju radni odnos prestao zbog nepoštivanja higijene u prostorijama tuženog, što kada je u pitanju proizvodnja hrane predstavalja najtežu povredu radne obaveze. Istaknuto je da iz iskaza svjedoka S.P. proizlazi da su svi radnici upoznati sa pravilima higijene i da ta pravila postoje na zidovima prostorija. Međutim, svjedok O.Z. je u svom iskazu istakla da je tužitelj bio dugogodišnji radnik kod apelanta (od 1974. godine) uz to odgovoran radnik kada su u pitanju njegove radne obaveze, te vrlo vrijedan i savjestan radnik koji može raditi na svim radnim mjestima koja se tiču proizvodnje i prerade u klaonici. Također je istaknuto da teža povreda u vezi sa higijenom od strane apelanta uopšte nije dokazana bez obzira što je apelant ukazivao na sadržaj iskaza saslušanih svjedoka, a posebno svjedoka M.M. Nadalje svjedoci O.Z. i S.P. uopšte nisu bili očevici navedenog ponašanja tužitelja dok svjedok M.M. nije ni saslušana u prvostepenom postupku pa se njen iskaz koji je dala u disciplinskom postupku nije mogao prihvatiti kao dovoljan za utvrđenje činjenice postojanja teže povrede radne obaveze. Istaknuto je da je svjedok S.P. samo potvrdio da su radnici bili upoznati sa pravilima higijene na radnom mjestu putem plakata na zidovima što nema uticaja na utvrđivanje odgovornosti tužitelja za radnje koje su mu stavljene na teret. Po mišljenju Okružnog suda iz provedenih dokaza u prvostepenom postupku proizlazi da je zaključak prvostepenog suda pravilan i da je osporena tačnost činjenica na kojima su zasnovane odluke apelanta koje se u predmetnom sporu pobijaju. Istaknuto je da nije dokazano da je tužitelj počinio težu povredu radne obaveze koja mu se stavlja na teret, te da je u smuislu odredbe člana 128. stav 3. Zakona o radu poslodavac bio dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je apelant dokazao navode iz odgovora na tužbu, a što su svojim izjavama potvrdili svjedoci O.Z. i S.P, kao i priložena dokumentacija u spisu. Smatra da apelant kao poslodavac ima puno pravo i zakonski legitimitet da štiti i unapređuje radnu disciplinu, kao i da štiti i unapređuje proces proizvodnje koji vodi, organizuje i za koji je odgovoran. Dalje, smatra da od radnika koji nepoštuju propisana pravila i procedure ima pravo da se zaštiti na zakonom propisan način izričući nedisciplinovanim radnicima disciplinske sankcije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-

20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

13. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi apelantovih navoda o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda o povredi ovih prava, nije obrazložio u čemu nalazi povredu ovih prava, niti je ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2946/10 („Impro“ ad Prijedor) | Sudska praksa | Aktio