Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2947/10 (R. G.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2947/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2947/10, rješavajući apelaciju Radivoja Gavrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Gavrića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004438 08 Gž od 28. maja 2010. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004438 01 P od 6. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radivoje Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tutnjevca, podnio je 12. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 004438 08 Gž od 28. maja 2010. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 004438 01 P od 6. novembra 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. januara 2012. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 004438 01 P od 6. novembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 80 0 P 004438 08 Gž od 28. maja 2010. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se Luki Goluboviću (u daljnjem tekstu: tuženi) naloži da prestane sa uznemiravanjem apelanta u vlasništvu i korišćenju svojine kč br. 2051, 2049 i 2048 k.o. Tutnjevac, da iz svoje parcele kč br. 2222 k.o. Tutnjevac ispušta vodu, te zatrpava kanal koji se nalazi između parcele tuženog i puta označenog kao kč br. 2825 k.o. Tutnjevac, te da mu se naloži da zatrpani kanal očisti i ukloni zemlju i druge prepreke sa puta i kanala u širini od 40 cm i dubini od 40 cm, a sve u roku od 15 dana kao i da apelantu naknadi troškove spora a sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 540,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom mjera izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka utvrđeno da nakon što je formiran novi regionalni put Bijeljina-Koraj više niko ne održava stari regionalni put, niti čisti kanal što je samo po sebi vremenom djelimično dovelo i do zatrpavanja kanala. Istaknuto je treba imati u vidu da između pomenutih parcela tuženog i predmetnog puta i kanala označenog kao katastarska parcela 2825 postoji veliki visinski nagib tako da se usljed erozije vremenom i taj kanal zatrpava što proizlazi naročito iz izjava svjedoka C.S. i V.T. a dijelom i iz izjava ostalih svjedoka. Dalje je navedeno da je sud neposrednim zapažanjem na licu mjesta utvrdio da postoji pomenuta visinska razlika, a vještak poljoprivredne struke S.M. je u svom nalazu procijenio da taj visinski nagib iznosi 10% iznad navedenog puta.
4. Iz navedenog po mišljenju Osnovnog suda proizlazi da je predmetni kanal koji je sastavni dio katastarske parcele 2825 u najvećem dijelu zatrpan u periodu od 1985. godine pa u narednih nekoliko godina kada su izvođeni radovi na proširivanju i asfaltiranju regionalnog puta koji vodi prema Koraju, a dijelom i zbog neodržavanja stare trase regionalnog puta koji je vodio u pravcu Koraja, kao i zbog erozije.
5. Po ocjeni Osnovnog suda apelant nije sa sigurnošću dokazao svoje tužbene navode da je tuženi angažovanjem Ž.K. 2. oktobra 2000. godine i 2. decembra 2000. godine zatrpao pomenuti kanal. Istaknuto je da na osnovu provedenih dokaza proizlazi da je do navedenih datuma, koje apelant pominje kao datume zatrpavanja kanala, taj kanal u znatnoj mjeri već bio zatrpan.
6. Navedeno je da iz nalaza vještaka poljoprivredne struke proizlazi da se zatrpavanjem pomenutog kanala čini šteta apelantu zbog toga što se voda usljed većih padavina umjesto kanalom kojim je do tada tekla sada sliva u njegove parcele. Međutim, budući da nema pouzdanih dokaza na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je pomenuti kanal zatrpao tuženi nalaz pomenitog vještaka po mišljenju suda nije od značaja za rješenje predmetnog spora.
7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud dovoljno i pravilno utvrdio sve bitne činjenice koje su od značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava, te da je pravilno primjenio materijalno pravo. Također, po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud nije učinio neku povredu postupka da bi se moglo smatrati da je prvostepena presuda nepravilna i nezakonita. Istaknuto je da je prvostepeni sud presudu donio na osnovu pravilne ocjene provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, a razlozi navedene presude su dovoljni, jasni i pravno valjani.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da sudovi nisu uzeli kao dokaze ili nisu obrazložili zašto nisu povjerovali iskazima vještaka i svjedoka. Smatra da iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da se pored parcele tuženog ne nalazi kanal za odvod vode, a da je obaveza tuženog da iskopa i održava kanal. Također navodi da je tužbenim zahtjevom traženo i da se tuženom zabrani ometanje korišćenja i nanošenja štete na parceli apelanta, vodom sa parcele tuženog, kao i da treba imati u vidu i obavezu tuženog da iskopa i održava kanal za vodu pored svoje parcele koja graniči sa nekategorisanim javnim putem, kao što je predmetni put, ali da sudovi nisu odlučili u tom dijelu tužbenog zahtjeva.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
13. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić