Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3212/10 (T. M.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Protek roka
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Pravo na rad
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3212/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 3212/10, rješavajući apelaciju Tome Miloševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4., te člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tome Miloševića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-02/10 od 8. juna 2010. godine, Gž-78/09 od 2. novembra 2009. godine i P- 355/08 od 10. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tome Miloševića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-106/06 od 18. avgusta 2008. godine i P-164/05 od 24. oktobra 2006. godine, te rješenja broj I-53/10 od 5. maja 2010. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomo Milošević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je 28. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-02/10 od 8. juna 2010. godine, Gž-78/09 od 2. novembra 2009. godine i P-355/08 od 10. aprila 2009. godine, te protiv presuda Suda BiH br. Gž-106/06 od 18. avgusta 2008. godine i P-164/05 od 24. oktobra 2006. godine, te rješenja Suda BiH broj I-53/10 od 5. maja 2010. godine. Apelant je 11. avgusta 2011. godine dopunio apelaciju. Činjenice u odnosu na postupak P-355/08

2. Presudom Suda BiH broj P-355/08 od 10. aprila 2009. godine poništeno je rješenje Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01-34-2448-632 od 24. marta 2005. godine (kojim je određeno da apelant ima status zaposlenika na čekanju u trajanju od šest mjeseci u periodu od 1. januara do 30. juna 2005. godine, te da mu, ukoliko u tom periodu ne bude preuzet od drugog poslodavca, prestaje radni odnos 15. jula 2005. godine) i tužena obavezana na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.995,00 KM, dok je apelant odbijen sa zahtjevom za vraćanje na rad i raspored na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili druge odgovarajuće poslove, te isplatu zaostale zarade za period od 1. januara 2005. godine do 1. decembra 2008. godine u iznosu od 22.147,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je osporeno rješenje tužene od 24. marta 2005. godine doneseno nakon rješenja tužene broj 34-6694- 1/05 od 24. februara 2005. godine (kojim je odbijen apelantov prigovor na Odluku tužene o izboru kandidata po raspisanim internim oglasima), a koje je poništeno presudom Suda BiH od 24. oktobra 2006. godine. U tom smislu je sud zaključio da je i osporeno rješenje od 24. marta 2005. godine nezakonito, s obzirom da ta dva rješenja čine pravno jedinstvo, i ne može pravno egzistirati, niti proizvoditi pravna dejstva. Dalje je navedeno da poništenje navedenih rješenja tužene ne predstavlja ujedno i odluku o raspoređivanju apelanta na neko od radnih mjesta na koje je on aplicirao, već samo vraća situaciju u stanje prije njihovih donošenja. Slijedom toga je i neosnovan apelantov zahtjev da mu tužena isplati naknadu štete iz osnova izgubljene dobiti, regresa za godišnji odmor, kao i doprinosa iz penzijskog i zdravstvenog osiguranja, imajući u vidu da apelant nije zasnovao radni odnos kod tužene a predmetna potraživanja su akcesorne prirode i ostvaruju se dok traje radni odnos.

3. Drugostepenom presudom Suda BiH broj Gž-78/09 od 2. novembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda od 10. aprila 2009. godine u odbijajućem dijelu, dok je djelimično usvojena žalba tužene i prvostepena presuda, u odnosu na troškove postupka, preinačena tako što je tužena obavezana na plaćanje istih u iznosu od 1.320,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud za svoju odluku naveo jasne, potpune i pravilne razloge kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnih i procesnih propisa, izuzev u pogledu odluke o troškovima postupka zaključivši da prvostepeni sud nije vodio računa o troškovima koji su stvarno bili potrebni radi vođenja predmetne parnice i o svim okolnostima konkretnog slučaja, te imajući u vidu postignuti uspjeh stranaka u postupku.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude Suda BiH od 2. novembra 2009. godine, Sud BiH je donio presudu broj Rev-02/10 od 8. juna 2010. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da drugostepena presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka, te da je drugostepeni sud, u smislu odredbi čl. 176. i 188. ZPP-a, cijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tog pravnog lijeka. Također je, po ocjeni revizionog suda, i bez osnova apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Činjenice u odnosu na postupak P-164/05

5. Presudom Suda BiH broj P-164/05 od 24. oktobra 2006. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i poništeno je rješenje tužene od 24. februara 2005. godine (stav 1. izreke presude). Istovremeno, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da ga vrati u radni odnos i rasporedi na poslove na kojima je radio (stav 2. izreke presude), dok je odbačena kao neblagovremena apelantova [preinačena] tužba od 12. jula 2006. godine kojom je tražio poništenje rješenja tužene od 24. marta 2005. godine (stav 3. izreke). Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 4. izreke).

6. Odlučujući o žalbama tužene i apelanta protiv prvostepene odluke, Sud BiH je presudom broj Gž-106/06 od 16. juna 2008. godine odbio žalbu tužene kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u st. 1. i 2. izreke presude, dok je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odlučeno u st. 3. i 4. izreke presude, te predmet vratio u tom dijelu na ponovni postupak.

Činjenice u odnosu na postupak I-53/10

7. Rješenjem Suda BiH broj I-53/10 od 5. maja 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za izvršenje pravosnažnih presuda br. P-164/05 od 24. oktobra 2006. godine i P- 355/08 od 10. aprila 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da tužena nije obavezana izrekama navedenih presuda na donošenje novih umjesto poništenih rješenja, a da sud, na osnovu člana 18. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 18/03), određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave i u onom obimu koji je obuhvaćen izrekom izvršne isprave.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i pravo na rad iz člana 6. stav 1. i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 25. iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih vrlo opširnih navoda odnosi se na njegovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i načinom primjene materijalnog prava. Apelant, naročito, ističe da su sudovi, osim poništenja rješenja tužene, bili u obavezi usvojiti i ostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na povratak na rad, isplatu izgubljene zarade i regresa, uplatu doprinosa i drugih nakanda koje mu pripadaju iz radnog odnosa. U tom smislu, apelant smatra da je primjena odredbi člana 80. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine bila jedino relevantna za odlučivanje u konkretnom slučaju, te da je ovakvim postupanjem apelant stavljen u diskriminatorski položaj u odnosu na ostale kandidate. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio Ustavnom sudu da održi javnu raspravu i da ga pozove da prisustvuje, te da obaveže tuženu da ga vrati u radni odnos i rasporedi na poslove na kojima je radio prije donošenja poništenih rješenja tužene, kao i da obaveže tuženu da mu isplati iznos od 80.039,69 KM na ime potraživanja iz radnog odnosa koja bi ostvario da je radio.

9. U dopuni apelacije od 11. avgusta 2011. godine, apelant je tražio od Ustavnog suda da, u smislu odredbe člana 42. st. 1. i 2. Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, obaveže tuženu na isplatu novčane naknade u slučaju smrti užeg člana porodice, navodeći da mu je majka preminula 16. maja 2010. godine. Također, apelant je tražio da se tužena obaveže na isplatu naknada iz radnog odnosa za period od 1. januara do 30. septembra 2010. godine, ističući da u tom periodu nije bio uposlen. Na kraju je naveo i da mu pripada pravo na novčanu naknadu po osnovu jubilarnih nagrada za neprekidan rad, s obzirom da je na radu proveo više od 35 godina u carinskoj službi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. i Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1., 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

[...] 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...] (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

a) Dopustivost prima facie

11. Apelant je osporio presudu Suda BiH broj Rev-02/10 od 8. juna 2010. godine, presudu istog suda broj Gž-78/09 od 2. novembra 2009. godine i presudu istog suda P-355/08 od 10. aprila 2009. godine, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Naime, Ustavni sud zapaža da je slično činjenično i isto pravno pitanje razmatrao već u svojoj odluci broj AP-26/10 od 16. januara 2013. godine (st. 17., 18. i 19.) u kojoj je odbacio kao prima facie neosnovane navode apelacije, koji su identični navodima na koje se poziva i predmetna apelacija. S obzirom da se razlozi navedeni u odluci AP-26/10 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanta, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

b) Dopustivost u odnosu na odluke iz postupka P-164/05 i na rješenje broj I-53/10

14. Apelant je osporio i presudu Suda BiH broj Gž-106/06 od 18. avgusta 2008. godine, kojom je potvrđena presuda istog suda broj P-164/05 od 24. oktobra 2006. godine, te rješenje tog suda broj I-53/10 od 5. maja 2010. godine.

15. S obzirom na to da je apelantu osporena odluka Suda BiH broj Gž-106/06 od 18. avgusta 2008. godine, kako je sam naveo, uručena 19. juna 2008. godine, a da je protiv te odluke apelaciju podnio 28. jula 2010. godine, proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.

16. Također, apelantu je rješenje Suda BiH broj I-53/10 od 5. maja 2010. godine uručeno 8. maja 2010. godine, a apelant je ovo rješenje osporio apelacijom od 28. jula 2010. godine, što znači da je i u odnosu na ovo rješenje apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga je Ustavni sud i u odnosu na ovo osporeno rješenje zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.

17. U pogledu navoda iz dopune apelacije od 11. avgusta 2011. godine, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se predmetni navodi tiču potraživanja iz radnog odnosa koja nisu bila predmetom raspravljanja u postupcima pred Sudom BiH u predmetima br. P-164/05 i P-355/08, te da apelant nije ukazivao na njih u prvobitno podnesenoj apelaciji od 28. jula 2010. godine. Shodno navedenom, Ustavni sud neće ispitivati apelantove navode iznesene u dopuni apelacije, zbog proteka roka iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3212/10 (T. M.) | Sudska praksa | Aktio