Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3590/10 (F. V.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3590/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-3590/10, rješavajući apelaciju Fatime Voloder, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Voloder podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001524 09 od 14. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 001524 05 P od 6. maja 2009.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Voloder (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija KEBO&GUZIN iz Mostara, podnijela je 20. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 001524 09 Rev od 17. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 001524 09 od 14. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 001524 05 P od 6. maja 2009. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 07 58 P 001524 05 P od 6. maja 2009. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 001524 09 od 14. oktobra 2009. godine, obavezao Grad Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati označeni novčani iznos na ime razlike isplaćenog i pripadajućeg regresa za period od 2002. do 2007. godine, dok je kao neosnovan odbijen dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati označeni novčani iznos na ime razlika isplaćene i pripadajuće plate za period od 25. avgusta 2004. godine do 1. januara 2007. godine.

3. Apelantica je u tužbi tvrdila joj pripada pravo na platu shodno Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i Pravilniku o platama i naknadama koje je donio tuženi i koji su stupili na snagu, te da joj ovo pravo pripada od konstituisanja jedinstvene uprave tuženog, tj. od 16. marta 2004. godine.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda ukazano je da je apelantica, shodno članu 18. Odluke Visokog predstavnika o provođenju reorganizacije Grada Mostara, kao i ostali zaposlenici uprave bivših gradskih opština, postala zaposlenik uprave tuženog, počev od 16. marta 2004. godine, i to pod uslovima i u statusu u kojem se zatekla na dan ukidanja bivše opštine, sve dok se ne donese konačna odluka u pogledu njenog statusa i budućeg zaposlenja. Nadalje, ukazano je da je članom 19. navedene Odluke propisano da će tuženi donijeti Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, a članom 20. da će se nakon donošenja ovog Pravilnika sva postojeća radna mjesta kod tuženog popunjavati putem objavljivanja internih oglasa. Najzad, ukazano je da je članom 21. navedene Odluke regulisano da se svi zaposleni kod tuženog mogu prijavljivati na interne oglase, te da će ugovori o radu onih koji budu primljeni biti i produženi, te da će u ovim ugovorima u radu biti iskazani uslovi ugovora koji odgovaraju novom opisu poslova i radnih zadataka.

5. Kantonalni sud je nadalje istakao da je tuženi u predviđenim rokovima donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji kao i Pravilnik o platama i ostalim naknadama ali da nije izvršio postupak prijema i raspoređivanja radnika iako je raspisan interni oglas. Na temelju navedenog, zaključeno je da „prelazni period“ shodno članu 18. Odluke Visokog predstavnika još uvijek traje za sve zaposlene kod tuženog kao i za apelanticu, s obzirom da niko nije zaključio ugovor o radu u smislu člana 21. navedene Odluke, u kojem trebaju biti iskazani uslovi zaposlenja prema novousvojenom Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji. Shodno navedenom, po ocijeni Kantonalnog suda, ovaj Pravilnik, iako je stupio na snagu, još uvijek je neprimjenjiv, s obzirom da je uslovljen prijemom - postavljenjem na novo radno mjesto, zbog čega se ne može primjenjivati ni u pogledu plata namještenika koji su, kao i apelantica, zadržali svoj raniji posao.

6. Najzad, Kantonalni sud je ukazao da je tuženi donošenjem zaključka od 18. maja 2007. godine i Odluke o privremenom usklađivanju koeficijenata za obračun plate od 28. juna 2007. godine privremeno izvršio usklađivanje koeficijenata za obračun plata namještenika do njihovog konačnog raspoređivanja. Shodno ovim aktima, pravo na isplatu imaju namještenici koji zbog neizvršenog raspoređivanja imaju neujednačene koeficijente za obračun plate, te imaju manju platu od one koju bi imali da su raspoređeni prema Pravilniku o platama. Međutim, ni zaključak ni Odluka nemaju retroaktivno dejstvo i mogu se primjenjivati tek počev od 2007. godine. Na temelju navedenog zaključeno je da je neosnovan apelantičin navod da je donošenjem ovih akta tuženi indirektno priznao njen tužbeni zahtjev, te da se ovi dokumenti ne mogu smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima.

7. Apelantica je protiv presude kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu.

8. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda podnijela apelaciju Ustavnom sudu 30. oktobra 2009. godine. Rješavajući o navedenoj apelaciji Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 3412/09 od 21. jula 2010. godine, kojom je predmetnu apelaciju odbacio jer je preuranjena, budući da do donošenja navedene odluke Ustavnog suda apelantica nije, u skladu sa obavezom iz člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, obavijestila Ustavni sud da je taj postupak okončan.

9. Iz dokumentacije uz sadašnju apelaciju proizlazi da je Vrhovni sud rješenjem broj 58 0 P 001524 09 Rev od 17. juna 2010. godine apelantičinu reviziju protiv drugostepene presude odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je ukazano da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju, a da pobijani dio odbijajuće pravosnažne presude ne prelazi iznos iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, što je uslov dopustivosti revizije.

10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljenjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, po navodima apelantice, ogleda se u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U suštini apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena jer je u postupku koji je vodila pred redovnim sudovima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica smatra da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da se Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i Pravilnik o platama mogu primjenjivati tek kada bude izvršen prijem na osnovu raspisanih internih oglasa. Nadalje, apelantica smatra da zbog propusta tuženog da primijeni navedene propise, koji su stupili na snagu, i da dovrši proces raspoređivanja radnika, trpi štetu koja se ogleda u manje isplaćenoj plati koja bi joj pripadala prema važećem Pravilniku o platama. S obzirom da su za isti posao njene kolege koji su dolazili iz drugih bivših opština plaćani drugačije apelantica smatra i da je i diskriminisana. Po njenom mišljenju činjenica da zaposleni dolaze iz različitih bivših opština je irelevantna jer su svi uposlenici iste gradske uprave (tuženog) a na snazi je bio Pravilnik o platama koji je tuženi donio. Apelantica smatra da osnovanost njenog tužbenog zahtjeva, kao i same apelacije, potvrđuje i činjenica da je tuženi donio zaključak, a zatim i Odluku o načinu usklađivanja plata, sa ciljem privremenog usklađivanja plata do konačnog raspoređivanja kod tuženog, odnosno otklanjanja razlike u platama, na što je upravo i ukazivala u postupku pred redovnim sudovima. Najzad, apelantica je istakla da je u izjavljenoj reviziji tražila da se predmet uzme u rad shodno članu 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, jer je smatrala da bi odlučivanje bilo od značaja za primjenu prava ali da Vrhovni sud ovaj zahtjev nije uvažio.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom broj AP 3412/09 od 21. jula 2010. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelantica osporavala presudu Kantonalnog suda, broj 58 0 P 001524 09 od 14. oktobra 2009. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelantice. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 001524 09 Rev od 17. juna 2010. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 001524 09 od 14. oktobra 2009. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantici 22. oktobra 2010. godine, a apelacija podnesena 30. oktobra 2009. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen uvjet blagovremenosti predmetne apelacije.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi s prethodnim stavom Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud primjećuje da je tuženi, kao poslodavac, preuzeo sve radnike bivših opština, a time i ugovore o radu koje su ovi radnici imali zaključene sa ranijim poslodavcem. Na taj način, svi zaposleni pristali su na uslove rada koji su bili iskazani u tim ugovorima, uključujući i visinu plate, sve dok se ne donese odluka o njihovom statusu. U tom smislu, činjenica da su plate za ista radna mjesta u različitim bivšim opštinama bile različite i da su kao takve zadržane, ne može biti osnova za tvrdnju o postojanju diskriminacije kako apelantica smatra. Također, iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu apelantica tražila isplatu neisplaćenog regresa i razliku između isplaćene i, po njenom mišljenju, pripadajuće plate, a ne i utvrđivanje odgovornosti tuženog zbog činjenice da nije okončao postupak izbora po raspisanom internom oglasu i naknadu štete koju uslijed ovog propusta trpi.

15. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3590/10 (F. V.) | Sudska praksa | Aktio