Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3671/10 (N. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3671/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-3671/10, rješavajući apelaciju Nenada Kapora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Kapora podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 438 od 17. juna 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 253 od 4. febraura 2009. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 014-0-Gž-07-000 253 od 4. febraura 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Kapor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 26. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 438 od 17. juna 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 253 od 4. febraura 2009. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 014-0-Gž-07-000 253 od 4. febraura 2009. godine.
2. Osnovni sud u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom broj 014-0- Gž-07-000 253 od 4. febraura 2009. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 253 od 4. febraura 2009. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se poništi kao nezakonito rješenje AD „Boksit“ Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu broj I- A-1-2020/02 od 14. avgusta 2002. godine; da se naloži tuženom da ga vrati i rasporedi na poslove direktora sektora tehnički rukovodilac proizvodnje u Sektoru boksit ili tehnički rukovodilac proizvodnje u Sektoru boksit, počev od 15. oktobra 2002. godine, kao dana nezakonitog prestanka radnog odnosa, te da mu isplati naknade na ime izgubljenih plata i drugih primanja, zaostale plate od 1. jula 2002. godine do 15. oktobra 2002. godine, zaostale naknade na ime zimnice i ogreva za 1998., 1999., 2000., i 2001. godinu, regres za korištenja godišnjeg odmora za 1998., 1999., i 2000. godinu, kao i da mu isplati iznos od 46.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nanošenja duševnog bola i straha, te troškove postupka i troškove vještačenja, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Takođe, predmetnom presudom apelant je odbijen i u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da za njega uplati Fondu PIO zaostale naknade na ime doprinosa, te kojim je tražio od suda da se izjasni o validnosti dokumenata pobliže navedenih u izreci prvostepene presude i da traži od nadležnog tužilaštva da pokrene postupak utvrđivanja odgovornosti protiv direktora tuženog i predsjednika sindikalne organizacije.
3. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da se apelantov primarni tužbeni zahtjev odnosio na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa tuženog broj I-A-1-2020/02 od 14. avgusta 2002. godine koje je u njegovom slučaju predstavljalo prvostepenu odluku. Protiv ovog rješenja apelant je izjavio prigovor o kojem je tuženi odlučio rješenjem broj I-A-1-6/02 od 16. septembra 2002. godine, a koje apelant nije osporio u tužbenom zahtjevu. Pozivajući se na stav Vrhovnog suda u predmetu broj Rev-307/01 da prvostepena i drugostepena odluka kao u konkretnom slučaju predstavljaju pravno jedinstvo, Osnovni sud je, dopisom od 7. avgusta 2006. godine, te 29. septembra 2006. godine pozvao apelanta da uredi tužbu, ali on to nije učinio. Shodno navedenom, zaključeno je da je apelantov tužbeni zahtjev neuredan, pa je odbijen.
4. Apelant je protiv presude Okružnog suda izjavio reviziju i podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-865/09 od 14. oktobra 2009. godine apelaciju odbacio kao preuranjenu jer nije bio okončan postupak o reviziji.
5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-09-000 438 od 17. juna 2010. godine apelantovu reviziju, izjavljenu protiv presude Okružnog suda, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da, u skladu sa članom 105. stav 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZoR) radnik može podnijeti tužbu sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa kada smatra da mu je poslodavac ta prava povrijedio. Ostvarivanje ovog prava nije uslovljeno prethodnim obraćenjem radnika poslodavcu za internu zaštitu, odnosno ova mogućnost stoji kao dispozicija na strani radnika. Međutim, kada radnik iskoristi ovu zakonom propisnu mogućnost i obrati se poslodavcu sa zahtjevom za internu zaštitu, a poslodavac po zahtjevu odluči, onda prvostepena i drugostepena odluka poslodavca čine pravno jedinstvo i predmet tužbenog zahtjeva u sporu o zakonitosti moraju biti obje odluke poslodavca, odnosno da se njihova zakonitost ne može cijeniti odvojeno, niti se može cijeniti zakonitost samo jedne od njih, nego obje odluke zajedno. Nadalje, ukazano je da je poništenje prvostepenog rješenja tuženog bilo apelantov primarni tužbeni zahtjev, pa kako je apelant odbijen u ovom dijelu, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da nemaju osnova ni ostali dijelovi apelantovog tužbenog zahtjeva jer je njihova osnovanost zavisila od ishoda spora o primarnom tužbenom zahtjevu. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da nisu cijenjeni njegovi navodi iz žalbe od 2. aprila 2007. godine, odgovora na žalbu od 29. decembra 2005. godine, te iz podneska od 30. avgusta 2006. godine, 28. septembra 2006. godine i 9. oktobra 2006. godine, kao i da se, s obzirom na fazu postupka, nije moglo tražiti uređenje tužbe u smislu člana 53. ZPP, u vezi sa čl. 66. i 67. istog zakona. U vezi s tim je ukazano da, u skladu sa čl. 79. i
98. ZPP sud u toku cijelog postupka utvrđuje postojanje procesnih pretpostavki za dalje postupanje po tužbi, s tim da nakon prethodnog ispitivanja tužbe, više nije ovlašten da tužbu odbaci već, ako se ne otklone nedostatci iz tužbe na koje sud ukaže (čl. 336. i 334. u vezi sa članom 53. ZPP) tužbeni zahtjev nema osnova prema odredbama materijalnog prava. Najzad, neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi o nepravilnosti rješenja Okružnog suda broj Gž-52/04 od 27. septembra 2004. godine povodom njegove žalbe na presudu Osnovnog suda broj Rs-145/02 od 13. oktobra 2003. godine. S tim u vezi je ukazano da u ovom revizionom postupku predmet preispitivanja nisu bile navedene odluke nego zakonitost i pravilnost presude Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 253 od 4. februara 2009. godine.
6. Apelant je 26. avgusta 2010. godine podnio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda koja mu je uručena 8. jula 2010. godine, osporavajući ovu, te presude Osnovnog i Okružnog suda.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II. st. 2., 3., 4. i 6. Ustava Bosne i Hercegovine, st. 7., 8. i 9. iz Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine, „odjeljak o ljudskim pravima i slobodama stav 2. tačka e)“ te Aneks IV član 1. tač. 5. i 14. Najzad, apelant je istakao i da su povrijeđene odredbe Zakona o radu i Zakona o parničnom postupku. Apelantovi navodi o povredi navedenih prava u suštini se svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je opširno naveo hronologiju postupka koji je vodio pred redovnim sudovima, tvrdeći da je Okružni sud neosnovano i nezakonito rješenjem od 27. septembra 2004. godine ukinuo presudu Osnovnog suda od 13. oktobra 2003. godine. Apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da postoji pravno jedinstvo između odluka tuženog, te da je njegov tužbeni zahtjev bio uredan. Nadalje, apelant tvrdi da Vrhovni sud nije razmotrio činjenice i argumente koje je apelant iznio u reviziji, već je „slijepo“ prihvatio stavove prvostepenog i drugostepenog suda. Apelant tvrdi da je presuda Osnovnog suda iz 2005. godine pravilna i zakonita (udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu) pa da je presuda Osnovnog suda koja je predmet osporavanja ovom apelacijom kontradiktorna i kao takva neodrživa. Apelant nadalje tvrdi da je presuda Osnovnog suda iz 2005. godine ukinuta na temelju „izmišljenih“ žalbenih razloga tuženog, te da je tom prilikom Okružni sud u cjelini zanemario argumente iz njegovog odgovora na žalbu. Stoga, apelant traži i od Ustavnog suda da se najprije izjasni o navodima iz odgovora na žalbu tuženog od 29. decembra 2005. godine, te da ovi argumenti ukazuju da su presude koje osporava predmetnom apelacijom nezakonite i neosnovane. Apelant je istakoa da ostaje pri svim činjenicama i dokazima koje je iznio u apelaciji registrovanoj pod brojem AP- 865/09 (predmet osporavanje bile presude Okružnog i Osnovnog suda, apelacija odbačena kao preuranjena Odlukom o dopustivosti od 14. oktobra 2009. godine), te u apelaciji broj AP-2326/06 (utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka), da se sve apelacije spoje, te da se dopuni Odluka broj AP-2326/06 od 17. novembra 2008. godine i Ustavni sud odluči o meritumu predmeta.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda dato opširno obrazloženje zbog čega odluke tuženog predstavljaju pravno jedinstvo, te zbog čega su samo obje mogle biti predmet osporavanja u sudskom postupku, suprotno tvrdnji apelanta da je Vrhovni sud „slijepo“ poklonio vjeru stavu nižestepenih sudova, te da nije razmotrio njegove navode iz revizije. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
13. S obzirom da na identičnim navodima koji su razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na efektivni pravni lijek i koji su ocijenjeni neosnovanim, apelant temelji tvrdnje i o povredi niza odredbi iz Ustava Bosne i Hercegovine i zakonskih odredbi, Ustavni sud smatra da nema potrebe da te navode i u odnosu na ostale navode o povredi prava posebno ispituje.
14. Najzad, Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom VI/5. odluke Ustavnog suda konačne, pa da ne postoji mogućnost „dopune“ Odluke u predmetu AP-2362/06 od 17. novembra 2008. godine, te eventualnog spajanja apelacija o kojim su već donesene konačne odluke sa predmetnom apelacijom, kako to apelant zahtijeva.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić