Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4169/10 (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanovi JNA
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4169/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-4169/10, rješavajući apelaciju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine podnesene protiv:
- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000540 od 13. jula 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-
000734 od 19. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-005841 od 9. novembra 2007. godine;
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044185 09 Gz od 5. marta 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044185 05 P od 23. marta 2009. godine;
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 056715 11 Gž od 14. marta 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 056715 08 P od 5. juna 2009. godine;
- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 000210 09 Uvp od 24. februara 2012. godine;
- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 190493 12 Rev 2 od 16. oktobra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo-
Pravobraniteljstvo Federacije Bosne i Hercegovine, podnio je u periodu od 27. septembra 2010. godine do 12. decembra 2012. godine više apelacija Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tesktu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000540 od 13. jula 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-000734 od 19. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-07-
005841 od 9. novembra 2007. godine; presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 044185 09 Gz od 5. marta 2012. godine i presude Općinskog suda broj 65 0 P 044185 05 P od 23. marta 2009. godine; presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 056715 11 Gž od 14. marta 2012. godine i presude Općinskog suda broj 65 0 P 056715 08 P od 5. juna 2009. godine; presude Vrhovnog suda broj 03 0 U 000210 09 Uvp od 24. februara 2012. godine; presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 190493 12 Rev 2 od 16. oktobra 2012. godine.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4169/10. Spojene su sljedeće apelacije: AP-4169/10, AP-2054/12, AP-
2191/12; AP-2259/12 i AP-4376/12.
3. Apelant je 19. aprila 2013. godine, u predmetu AP-2259/12, podnio prijedlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Službe za stambene poslove i povratak Općine Tuzla broj 06-3-ČM-23-2044/98 od 25. marta 2013. godine do donošenja odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.
4. Činjenice iz predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. U navedenim apelacijama, u kojima se apelant pojavljuje kao tužena strana, tužitelji su podnijeli tužbe kojima su tražili da se utvrdi da su oni ili njihovi prednici zaključili pravno valjane ugovore sa SSNO, Vojnom ustanovim za upravljanje stambenim fondom JNA (u daljnjem tekstu: SSNO) o otkupu stanova i da im se dozvoli da se vrati u posjed tih stanova, kao i da se u zemljišnim knjigama upišu kao vlasnici stanova. Redovni sudovi su tokom dokaznog postupka utvrdili da su tužitelji otkupili predmetne stanove na osnovu valjanih i pravno obvezujućih ugovora, da su u cijelosti izmirili kupoprodajnu cijenu stana, kao i da nisu stekli drugo stanarsko ili ekvivalentno pravo iz istog stambenog fonda u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Na tako utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi su primjenom odredbe iz člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, potvrdili da su pravno valjani i obvezujući predmetni ugovori o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti.
6. Dalje, redovni sudovi su, u odnosu na dijelove tužbenih zahtjeva tužitelja kojima su tražili povrat predmetnih stanova u posjed i upis u Zemljišnoknjižnom uredu, Odjel KPU nadležnog suda, tužbene zahtjeve odbili primjenom odredbe člana 3.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima s obzirom da je tokom postupaka utvrđeno da su tužitelji ostali u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorija Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine, odnosno nakon 14. decembra 1995. godine, kao i da im nije odobren status izbjeglice ili raseljenog lica u nekoj od država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama, navedenim u izreci ove odluke Ustavnog suda, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U apelacijama je apelant detaljno opisao tok postupaka, i istakao da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i člana 3.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te je naveo da je „zbog proizvoljne primjene propisa od strane redovnih sudova uskraćen za fer i pravično suđenje i da zbog toga trpi štetu na imovini“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se, u suštini, temelje na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su donijeli osporene odluke. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje valjanosti ugovora o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti koje su apelanti zaključili sa SSNO, primjenom relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga u predmetu AP-2259/12 za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić