Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4299/10 (M. M.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4299/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 4299/10, rješavajući apelaciju Mire Maleš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Maleš podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 002693 10 Uvp od 8. septembra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Maleš (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kostajnice, podnijela je 4. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 002693 10 Uvp od 8. septembra 2010. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Opštine Kostajnica (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03-562-72/08 od 20. avgusta 2008. godine izmijenjen je iznos porodične invalidnine koji je utvrđen rješenjem istog organa broj 02-562-36/05 od 18. avgusta 2005. godine kojim je apelantici priznat status člana porodice poginulog borca supruga Pere Maleša i pravo na porodičnu invalidninu 40% od osnovice, na način da mjesečni iznos porodične invalidnine za jednog korisnika iznosi 60% od osnovice, počev od 1. maja 2008. godine pa nadalje dok postoje zakonom propisani uslovi.
3. Rješavajući po službenoj dužnosti u postupku revizije, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo rješenje broj 16-03/2-12-562-158/09 od 30. decembra 2009. godine, kojim su ukinuta rješenja Odjeljenja od 18. avgusta 2005. godine i 20. avgusta 2008. godine, te apelantici utvrđen prestanak statusa porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu po osnovu smrti supruga Pere Maleša sa 1. januarom 2010. godine, zbog nepostojanja zakonom propisanih uslova za priznavanje statusa i prava.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je osnovno pitanje u predmetnoj upravnoj stvari utvrđenje čijenjenice da li je smrt apelanticinog supruga nastupila kao posljedica bolesti zadobijene za vrijeme vršenja vojne dužnosti u Oružanim snagama Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) i da li je ona nastupila u roku od pet godina od dana nastanka oštećenja organizma, odnosno da li postoji uzročno-posljedična veza između vršenja vojne dužnosti u ratu, nastanka bolesti i smrtnog ishoda. S tim u vezi, drugostepeni organ je istakao da se naprijed navedeno može utvrditi samo na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija. S obzirom da je Drugostepena ljekarska komisija u svom nalazu i mišljenju broj 390/09 od 6. oktobra 2009. godine, a na osnovu relevantne dokumentacije u spisu predmeta, utvrdila da Pero Maleš nije zadobio bolest (usljed koje je preminuo) za vrijeme vršenja vojne dužnosti u ratu, proističe prema mišljenju Ministarstva da njegova bolest (maligna bolest pluća) nije nastala pod okolnostima iz člana 2. stav 1. tačka 2. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske, zbog čega nije ispunjen jedan od kumulativnih uslova iz člana 14. stav 1. navedenog Zakona. Slijedom toga je zaključeno da se apelantici ne može priznati status porodice poginulog borca, niti prava po tom osnovu jer smrt njenog supruga nije nastupila kao posljedica bolesti zadobijene pod okolnostima vršenja vojne dužnosti u ratu u svojstvu pripadnika VRS, niti sa vršenjem vojne dužnosti. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja primjenom odredbe člana 96. st. 1. i 2. navedenog Zakona.
5. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002693 10 U od 23. aprila 2010. godine uvažena je tužba apelantice i pobijano rješenje Ministarstva od 30. decembra 2009. godine poništeno.
6. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari Drugostepena ljekarska komisija u svom nalazu i mišljenju od 6. oktobra 2009. godine nije na dovoljan i potpun način obrazložila na osnovu čega je izvela zaključak da smrt apelanticinog supruga nije u vezi sa njegovim učešćem u VRS, bez obzira što je imenovani kratko vrijeme proveo u VRS, kao i da nije uopšte utvrđivala u kojim i kakvim uslovima se imenovani nalazio u VRS, odnosno da li su ti uslovi mogli biti od utjecaja na smrtni ishod imenovanog kao pripadnika VRS. U tom smislu, sud je zaključio da navedeni nalaz i mišljenje ljekarske komisije, na osnovu kojeg je doneseno pobijano rješenje, nije dat u skladu sa Pravilnikom o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po osnovu Zakona o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca („Službeni glasnik RS“ broj 22/93; u daljnjem tekstu: Pravilnik). Slijedom navedenog je odlučeno kao u dispozitivu presude, te istaknuta da je tuženi u ponovnom postupku u obavezi postupiti po odredbi člana 5. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS), te umjesto poništenog rješenja donijeti novi upravni akt u kojem će otkloniti naprijed navedene nedostatke sa primjedbama iz ove presude, dajući o tome potpuno i jasno detaljno obrazloženje.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 002693 10 Uvp od 8. septembra 2010. godine uvažen je zahtjev Ministarstva za vanredno preispitivanje, te presuda Okružnog suda od 23. aprila 2010. godine preinačena na način da je tužba apelantice odbijena kao neosnovana.
8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da se, prema anamnestičkim podacima datim u Otpusnom pismu Kliničkog centra Beograd (koje je sastavni dio nalaza i mišljenja Drugostepene ljekarske komisije od 6. oktobra 2009. godine), simptomi plućne bolesti apelanticinog supruga javljaju već u junu 1995. godine, a da je isti mobilisan u VRS 10. jula 1995. godine te da je njegova smrt nastupila 27. novembra 1995. godine. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da, vodeći računa o uzroku smrti apelanticinog supruga, a za koji savremena medicinska struka u pravilu nema odgovora u pogledu mehanizma i vremena nastanka, se ono smatra oboljenjem nepoznate etiologije u smislu odredbe člana 10. st. 1. i 3. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta. U takvoj činjeničnoj situaciji, po ocjeni Vrhovnog suda, valjan je zaključak Drugostepene ljekarske komisije da je oboljenje u konkretnom slučaju nastalo prije angažmana apelanticinog supruga u VRS, te da ono i potom smrt ne stoje u uzročno-posljedičnoj vezi sa vršenjem vojne dužnosti za koji zaključak postoji valjan osnov u medicinskoj dokumentaciji iz spisa predmeta. Slijedom toga, a suprotno stanovištu iz pobijane presude Okružnog suda, Vrhovni sud je zaključio da je navedeni nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije valjano dat sa aspekta sadržaja odredbe člana 10. stav 2. Pravilnika. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da čak i da je vrlo kratki vremenski period, koji je apelanticin suprug efektivno proveo u VRS, utjecao na razvoj malignog oboljenja, ta okolnost ne može biti od utjecaja na rješenje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
9. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešnog tumačenja i primjene materijalnog prava od strane Vrhovnog suda iz osporene odluke u pogledu utvrđenja statusa apelanticinog umrlog supruga, te prava koja pripadaju apelantici po osnovu tog utvrđenja. Apelantica je istakla da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno utvrđivati uzročno-posljedičnu vezu između oboljenja njenog umrlog supruga te njegove smrti, s obzirom da je odlučujuće u predmetnoj upravnoj stvari činjenica da je on umro kao pripadnik VRS.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava odluku Vrhovnog suda zbog načina na koji je taj sud utvrdio činjenično stanje, te tumačio i primijenio materijalno pravo u predmetnoj upravnoj stvari. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić