Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4300/10 (M. Š.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4300/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 4300/10, rješavajući apelaciju Mire Šuvaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Šuvaka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10- 000 108 od 12. avgusta 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-K-09-000 013-p od 29. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miro Šuvak (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u Kazneno-popravnom zavodu u Bijeljini (od 7. decembra 2012. godine) i kojeg zastupa Čedomir Ostojić, advokat iz Brčkog, podnio je 4. oktobra 2010. godine, putem Kazneno-popravnog zavoda Banja Luka, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 108 od 12. avgusta 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci-Posebno odjeljenje za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-09-000 013-p od 29. marta 2010. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-09-000 013-p od 29. marta 2010. godine apelant kao optuženi je, zajedno sa optuženom M.I., oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela Organizovani kriminal iz člana 383. a) stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), u vezi sa krivičnim djelom Prevara iz člana 239. stav 3. KZ-a i krivičnim djelom Falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. istog Zakona, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 15. aprila 2009. godine. Od apelanta kao optuženog je oduzeta imovinska korist u iznosu od 310.000,00 KM, dok su optuženi obavezani da solidarno plate troškove krivičnog postupka. Presudom su oštećeni upućeni da imovinsko-pravni zahtjev ostvaruju u parničnom postupku u smislu odredbe člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP)
3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon što je ocijenio sve dokaze pojedinačno i u uzajamnoj povezanosti, utvrdio da je apelant kao pripadnik zločinačkog udruženja, formiranog u 2008. godini radi vršenja krivičnih djela falsifikovanja isprave i prevare sa ciljem pribavljanja imovinske koristi članovima zločinačkog udruženja na štetu javnih preduzeća Republike Srpske, vršeći prijenos novčanih sredstava (710.000,00 KM) sa računa ovih preduzeća posredstvom banaka u Republici Srpskoj na račune pripadnika zločinačkog udruženja, učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret optužnicom Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci-Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala-Specialnog tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) broj KT-ST-15/09 od 13. oktobra 2009. godine. Dalje je utvrđeno da su zločinačkom udruženju, pored optuženih, pripadali G.M., Z.B., R.F. i najmanje jedno za sada nepoznato lice, svi povezani radi vršenja trajnog vršenja krivičnih djela, te da je svaki pripadnik imao svoj udio u izvršenju krivičnih djela, pri čemu je apelant imao ulogu da otvara račune u bankama, na koje bi bila prenesena novčana sredstva sa računa javnih preduzeća, zatim vrši predaju falsifikovane dokumentacije na osnovu koje bi se to izvršilo, te podiže novac na način detaljno opisan u obrazloženju presude. U tom smislu je sud zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela Organizovani kriminal iz člana 383. a) KZ-a u vezi sa krivičnim djelom Falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. KZ-a i krivičnim djelom Prevara iz člana 239. stav 3. u vezi sa stavom 1. istog člana Zakona, te utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja tog krivičnog djela bio uračunljiv. Potom je u obrazloženju presude navedeno da u odnosu na apelanta nije bilo nijedne činjenice niti okolnosti koja bi dovela u pitanje njegovu mogućnost da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima. Znači, po ocjeni suda, optuženi su navedeno krivično djelo učinili sa direktnim umišljajem, jer su bili svjesni da je više lica uključeno u realizaciju kriminalnih radnji, da su svi imali svoje uloge, da na taj način ostvaruju imovinsku korist i da se to djelo, kao protuzakonito, treba sakriti i negirati, kao i da su htjeli izvršenje istog. Odlučujući o krivičnoj sankciji, sud je prvenstveno imao u vidu granicu propisane kazne za krivično djelo iz člana 383. a) stav 2. KZ-a, a to je kazna zatvora od najmanje pet godina, te okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne, shodno odredbi člana 37. KZ-a. U tom smislu je navedeno da, u pogledu krivičnopravne sankcije na strani apelanta, sud nije našao postojanje otežavajućih okolnosti, dok je od olakšavajućih okolnosti cijenio činjenicu da je apelant porodičan čovjek i da nije ranije osuđivan. Dalje je navedeno da na strani apelanta sud nije našao postojanje osobito olakšavajućih okolnosti, koje je istakao apelantov branilac u završnoj riječi - da je apelant priznao pripremne radnje u izvršenju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, jer po ocjeni suda iz stanja spisa predmeta proizlazi upravo suprotno, odnosno da je apelant kao optuženi na početku glavnog pretresa energično tvrdio da nije počinio navedena krivična djela a što je tvrdio i u izjavi koju je dao kao svjedok. Slijedom navedenog, sud je zaključio da izrečena krivična sankcija apelantu odgovara stepenu njegove krivične odgovornosti, odnosno da se njome postiže svrha kažnjavanja kako sa aspekta specijalne, tako i sa aspekta generalne prevencije.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 108 od 12. avgusta 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba Specijalnog tužilaštva u odnosu na optuženu M.I., te su odbijene žalbe apelanta i njegovog branioca i branioca optužene M.I., dok je uvažena žalba Specijalnog tužilaštva u odnosu na apelanta i preinačena prvostepena presuda Okružnog suda od 29. marta 2010. godine u odluci o kazni tako što se apelant osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 15. aprila 2009. godine pa nadalje. Presudom je, dalje, odlučeno da u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmjenjena.
5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da, suprotno stanovištu žalbi branilaca optuženih, analizom pobijane presude Vrhovni sud nalazi da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženih, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava, radi čega su neprihvatljivi prigovori žalbi zasnovani na tvrdnji da je obrazloženje presude zahvaćeno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka j. ZKP-a u obliku nerazumljivosti, proturječnosti i nedostatku razloga o odlučnim činjenicama. Dalje je navedeno da je pobijana prvostepena presuda dala razloge o svim odlučnim činjenicama, te da je pravilno ocijenila iskaze u postupku saslušanih svjedoka upravo na način kako to propisuje odredbe člana 295. i člana 304. stav 7. ZKP-a i dala pravilnu ocjenu tih iskaza, zbog čega se suprotne tvrdnje žalbe ne mogu prihvatiti kao osnovane. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, pobijana presuda je, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka i dovodeći ih u vezu sa nalazima vještaka i drugim provedenim dokazima, izvela pravilan zaključak da su optuženi na način pobliže opisan u izreci te presude izvršili krivično djelo za koje su oglašeni krivim, jasno obrazlažući pojedinačne radnje za svakog od optuženih ponaosob. Pobijana prvostepena presuda, po ocjeni drugostepenog suda, posebno cijeni sadržaj provedenih dokaza u pogledu postojanja elemenata krivičnog djela Organizovani kriminal iz člana 383. a) stav 2. KZ-a u odnosu na optužene. S tim u vezi, prema mišljenju drugostepenog suda, činjenični zaključak prvostepenog suda u pogledu postojanja navedenog krivičnog djela je rezultat pravilne analize svih provedenih dokaza, zbog čega se ne mogu prihvatiti prigovori žalbe optuženih da je takav zaključak prvostepenog suda neosnovan, odnosno prigovor branioca apelanta da postupanje ovog optuženog treba kvalifikovati kao krivično djelo Pranje novca iz člana 280. stav 3. KZ-a.
6. Ispitujući prvostepenu presudu u odluci o krivičnoj sankciji (žalbeni prigovor Specijalnog tužioca da kazne nisu adekvatne, odnosno prigovor branioca optuženih da su kazne preoštre), Vrhovni sud je istakao da osnovano žalba Specijalnog tužioca, u odnosu na apelanta, ukazuje da prvostepeni sud u njegovom slučaju nije dovoljno cijenio njegovu ulogu u izvršenju krivičnog djela, kao i njegovu težinu, s obzirom da je izvršenjem krivičnog djela od strane apelanta prisvojeno preko 700.000,00 KM, zatim stepen njegove krivične odgovornosti izražen kroz direktni umišljaj i držanje apelanta u toku krivičnog postupka. S obzirom na osnovanost žalbenih prigovora Specijalnog tužioca, Vrhovni sud je, u okviru opštih pravila o odmjeravanju kazne (član 37. stav 1. KZ-a), a u okviru zakonom propisane kazne za počinjeno djelo (kazna zatvora od najmanje pet godina) te na osnovu pravilno utvrđenih okolnosti od strane prvostepenog suda koje su od značaja za visinu kazne, apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Izrečena kazna zatvora, po ocjeni drugostepenog suda, predstavlja dovoljnu i potrebnu mjeru kazne kojom se može ostvariti opšta svrha kažnjavanja propisana odredbom člana 28. KZ-a kako u segmentu vaspitnog utjecaja prema apelantu da ubuduće ne čini krivična djela, tako i u preventivnom djelovanju prema drugima da ne čine krivična djela. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 327. i člana 328. stav 1. ZKP-a.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog načina na koji je u predmetnom krivičnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant je istakao da je pogrešan zaključak sudova da je apelant bio član zločinačkog udruženja, odnosno da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom djelu Organizovani kriminal iz člana 383. a) stav 2. KZ-a u vezi sa krivičnim djelima Falsifikovanje isprave i Prevara iz člana 377. stav 2. i člana 239. stav 3 u vezi sa stavom 1. istog Zakona. Prema mišljenju apelanta, u njegovom slučaju bi se moglo jedino raditi o krivičnom djelu Pranje novca iz člana 280. KZ-a. Apelant je, također, osporio i odluku o krivičnoj sankciji, navodeći da je bilo osnova da mu se izrekne kazna zatvora u znatno kraćem trajanju. Pored prava na pravično suđenje, apelant je naveo i povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima da mu je u predmetnom krivičnom postupku, okončanom presudom Vrhovnog suda od 12. avgusta 2010. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešno primijenjenog materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud u svojim presudama za svoje zaključke da je apelant počinio predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret dali detaljna i jasna obrazloženja a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, uvažavajući žalbeni prigovor Specijalnog tužioca i preinačujući odluku o krivičnoj sankciji, jasno obrazložio iz kojih razloga je osudio, odnosno povećao apelantu kaznu zatvora u trajanju sa pet na šest godina zatvora. Ustavni sud, potom, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U odnosu na apelantove navode koji se tiču navodne povrede prava iz člana II/3.d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u apelaciji u čemu se ogleda povreda navedenih prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se ovi navodi, također, dovode u vezu sa načinom na koji su sudovi u predmetnom krivičnom postupku utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Stoga, u svjetlu zaključaka u pogledu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra, također, očigledno (prima facie) neosnovanim i ove apelantove navode.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić