Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4307/10 (M.A.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 229
- Zakon o radu · čl. 106
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4307/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 4307/10, rješavajući apelaciju M.A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.A. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 006806 08 Gz od 2.
septembra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, koga zastupa Mensud Burić, advokat iz Visokog, podnio je 5. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 006806 08 Gz od 2. septembra 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06- 006842 od 10. jula 2008. godine u pravnoj stvari apelanta protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate plaća i regresa, vsp. 2.462,30 KM, obavezana je tužena da isplati apelantu na ime neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine, te na ime neisplaćenih regresa za 1999., 2000, 2001. i 2002. godinu novčane iznose bliže precizirane u izreci presude, odnosno ukupan novčani iznos od 1598,30 KM, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od momenta podnošenja tužbe 25. decembra 2006. godine, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je na okolnosti navoda tužbe proveo postupak i nespornim utvrdio da je apelant bio zaposlenik tužene u Federalnom ministarstvu odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), u vremenu za koje se traži isplata predmetnih novčanih potraživanja. Dalje je navedeno da je neosnovan prigovor zastarjelosti utuženog potraživanja kojeg je istakla tužena u svom odgovoru na tužbu. Naime, Općinski sud je konstatovao da, prema članu
106. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, te da, pošto je tužba podnesena 25. decembra 2006. godine, a potraživanja se odnose na 1999., 2000, 2001. i 2002. godinu, to znači da je u većem dijelu protekao rok od tri godine određen citiranim članom ZOR-a. Međutim, Općinski sud je istakao da je 28. novembra 2004. godine stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno tužene („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/04, 49/05 i 35/06; u daljnjem tekstu: Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza), kojim je u članu 4. tačka 4. utvrđeno da unutrašnji dug Federacije Bosne i Hercegovine predstavljaju obaveze po osnovu neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije nastale u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, a što predstavlja opće obaveze koje čine unutrašnji dug Federacije Bosne i Hercegovine. Shodno tome, prvostepeni sud je konstatovao da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine utvrdio postojanje obaveze isplate plaća i naknada za period od 1996. do 2002. godine, što u konkretnom slučaju predstavlja priznanje obaveze. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se, prema članu 366. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti, te da zbog tog razloga ne postoji osnov za isticanje prigovora zastarjelosti utuženog potraživanja. Nakon ovakvo utvrđenog stanja i činjenice da je apelant bio zaposlenik tužene koja mu nije isplatila sporne plaće za februar i mart 2001. godine, Općinski sud je konstatovao da, prema odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, apelantu pripadaju plaće koje su predmet tužbenog zahtjeva.
4. Također, Općinski sud je istakao da apelantu pripada i pravo na isplatu regresa u skladu sa Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine Federacije BiH» broj 44/98; u daljnjem tekstu: Uredba). U vezi s navedenim, prvostepeni sud je naveo da je članom 11. Uredbe određeno da zaposlenicima i službenicima pripada pravo na regres za godišnji odmor u iznosu od 70 % prosječne mjesečne neto plaće po zaposlenom ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine u prethodnom mjesecu u odnosu na vrijeme korišćenja godišnjeg odmora, kao i da je članom 4. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe («Službene novine Federacije BiH» broj 49/00) određeno da zaposleniku i službeniku pripada regres u iznosu od 70 % plaće zaposlenika-službenika, odnosno najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika, odnosno zaposlenika, povoljnije. Shodno navedenom, Općinski sud je u cjelosti usvojio tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci presude.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 P 006806 08 Gz od 2. septembra 2010. godine žalba tužene je uvažena, presuda Općinskog suda broj 065-0-P-06-006842 od 10. jula 2008. godine preinačena i apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude, drugostepeni sud je, između ostalog, konstatovao da Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza nema kao posljedicu priznanje duga, te da je njime utvrđen samo dug Federacije BiH u od aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da stupanjem na snagu navedenog Zakona nije došlo do prekida roka zasterjelosti ni na jedan od načina predviđenih ZOO-a. Kako je u konkretnom slučaju predmet spora isplata neisplaćenih plaća i i regresa, koja imaju karakter povremenih potraživanja i koja kao takva zastarjevaju u roku od tri godine u smislu odredbi člana 372. ZOO-a, odnosno u roku od tri godine od nastanka potraživanja u smislu odredbi člana 106. ZOR-a (apsolutna zastara), Kantonalni sud je zaključio da tužena osnovano u žalbi ukazuje na povredu citiranih zakonskih odredbi. U prilog navedenom, drugostepeni sud se pozvao i na presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000228 od 23. decembra 2008. godine. Na kraju je navedeno da Kantonalni sud ostale navode žalbe nije cijenio, jer nisu od utjecaja na odluku u predmetnoj pravnoj stvari. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe iz člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 53/06).
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant ističe da je osporena presuda neosnovana, jer drugostepeni sud pogrešno po žalbi tužene ocjenjuje izvedene dokaze i činjenice u prvostepenom postupku. Naime, prema mišljenju apelanta, neprihvatljiv je stav Kantonalnog suda o nastupanju apsolutne zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari u smislu odredbi člana 106. ZOR-a i člana 372. ZOO. U vezi s tim, apelant tvrdi da Kantonalnui sud nije ocijenio izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, jer je tužena izdavanjem uvjerenja od 11. decembra 2006. godine koje glasi na ime apelanta, sa navedenom i potvrđenom vrstom i visinom duga prema apelantu, te objavljivanjem i stupanjem na snagu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza (28. novembar 2004. godine) priznala dug i došlo je do prekida zastare. Konačno, apelant konstatuje da je drugostepeni sud svojom odlukom doveo apelanta u neravnopravan položaj u postupku u odnosu na sve ostale pripadnike bivšeg FMO i Vojske Federacije koji su svoja potraživanja naplatili u istoj pravnoj stvari u sudskim postupcima u kojima nije prihvaćen prigovor apsolutne zastare potraživanja od tužene, te je isti Kantonalni sud prihvatao i potvrđivao stav o priznanju duga i prekidu zastare.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje. U navedenoj odluci, u dijelu koji se odnosio na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva zbog zastare potraživanja, Ustavni sud je zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama ZOR-a i ZOO-a, te da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice, ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, također, zaključio da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe za dio zahtjeva koji su odbili zbog prigovora o zastari potraživanja, dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo iz kojeg razloga je utvrdio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda, u vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, poziva na obrazloženja i razloge navedene u odluci broj AP 884/07.
11. Osim toga, a vezano za apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjem ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima citirane odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud je smatrao da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić