Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4309/10 (J.M)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Banka
- Prava iz radnog odnosa
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4309/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 4309/10, rješavajući apelaciju J.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.M. podnesena protiv zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-07-001829 od 17. avgusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J.M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Gruda, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 5. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-07-001829 od 17. avgusta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj P-008086/02 (stari broj P-717/02) od 19. februara 2007. godine obavezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, da apelantici isplati na ime manje isplaćenih i neisplaćenih plaća za period od decembra 1999. godine do 15. juna 2001. godine iznos od 6.078,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. juna 2002. godine pa do isplate. Presudom je tužena obavezana da apelantici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 KM.
3. Apelantica je 9. maja 2007. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje, na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda u Mostaru, protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izvršenik), predlažući izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa transakcijskog računa izvršenika i preosom zaplijenjenog iznosa na transakcijski račun punomoćnika apelantice.
4. Općinski sud je, postupajući po prijedlogu apelantice za izvršenje, donio rješenje broj 065-0- I-07-001829 od 17. avgusta 2007. godine kojim je odredio predloženo izvršenje i naveo da se troškovi tražioca izvršenja određuju u iznosu od 360,00 KM. Rješenjem istog suda broj 065-0-I-07- 001829 od 15. oktobra 2007. godine usvojen je prigovor apelantice kao tražioca izvršenja od 27. avgusta 2007. godine, te je rješenje od 17. avgusta 2007. godine izmijenjeno u dijelu koji se odnosi na troškove izvršnog postupka, pa je određeno da oni iznose 405,00 KM umjesto 360,00 KM. Dalje je navedeno da se u preostalom dijelu rješenje o izvršenju od 17. avgusta 2007. godine održava na snazi.
5. Općinski sud je predmetno rješenje o izvršenju dostavio Upi banci d.d. Sarajevo a nakon toga UniCredit banci d.d. na provođenje, koja je svojim podneskom od 3. decembra 2008. godine obavijestila sud da je u cjelosti provela predmetno rješenje o izvršenju u ukupnom iznosu od 11.236,34 KM.
6. Apelantica je podneskom od 5. decembra 2008. godine obavijestila Općinski sud da je 6. novembra 2008. godine UniCredit banka d.d. djelimično postupila po rješenju o izvršenju u odnosu na isplatu zatezne kamate na glavno potraživanje, te da predmetno rješenje o izvršenju nije provedeno na iznos od 1.786,58 KM. Apelantica je istakla da je banka obračunala kamatu manju od kamate koja je propisana Zakonom o visini stope zatezne kamate.
7. Zaključcima Općinskog suda od 6. januara i 21. juna 2010. godine naloženo je UniCredit banci d.d. da obavijesti sud da li je predmetno rješenje o izvršenju provedeno u cjelosti. Uz zaključak od 6. januara 2010. godine, sud je dostavio banci podnesak apelantice od 5. decembra 2008. godine. Banka je 6. jula 2010. godine obavijestila Općinski sud da je predmetno rješenje o izvršenju provedeno u cjelosti u skladu sa odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te u prilogu dostavila fotokopiju dnevnika proknjiženih stavki naloga na isplaćeni iznos
8. Općinski sud je donio zaključak broj 065-0-I-07-001829 od 7. jula 2010. godine u kojem je obavijestio apelanticu da se postupak izvršenja u predmetnoj pravnoj stvari, u smislu odredbe člana
64. Zakona o izvršnom postupku, smatra dovršenim, uz napomenu da je odredbama člana 175. istog Zakona regulisana eventualna odgovornost banke ukoliko nije postupljeno u skladu sa rješenjem o izvršenju.
9. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Apelantica navodi da Općinski sud nije u cjelosti proveo predmetno rješenje o izvršenju. Naime, apelantica navodi da banka nije obračunala kamatu shodno odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate, te kako je to izvršnom ispravom utvrđeno, već je primijenila odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Apelantica navodi da je na taj način banka samovoljno izmijenila izvršnu ispravu, a Općinski sud nije poduzeo ništa da tu samovolju spriječi. Apelantica navodi da je ukazivala Općinskom sudu na navedeno, ali da se taj sud nije izjasnio u vezi navoda apelantice da je banka pogrešno obračunala kamate, te da joj je na taj način onemogućen pristup sudu. Također, apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer Općinski sud ni nakon više od tri godine nije proveo svoju odluku, te stoga traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.200,00 KM. Konačno, apelantica navodi da je postupanjem Općinskog suda stavljena u diskriminirajući položaj u odnosu na desetine osoba koje su u sudskim postupcima u cjelosti namirile svoja potraživanja, tj. kojima su isplaćene zakonske zatezne kamate u skladu sa izvršnom ispravom.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud primijećuje da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Mostaru utvrđena obaveza tužene (izvršenik) da apelantici, na ime manje isplaćenih i neisplaćenih plaća, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što rješenje o izvršenju nije u cjelosti provedeno, jer banka nije pravilno obračunala zakonske zatezne kamate, tj. nije u konkretnom slučaju primijenila relevantne odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate, već je primijenila odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH.
12. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ističe da je u svojoj odluci broj AP-1265/09 od 20. decembra 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) raspravljao o identičnom pravnom pitanju na koje apelantica ukazuje i u predmetnoj apelaciji. Naime, u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio (stav 15.), u odnosu na navode koji se tiču prava na pravično suđenje, da U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se ne radi o odbijanju nadležnog organa da izvrši pravosnažno utvrđeno građansko pravo ili o odugovlačenju suda da donese rješenje o izvršenju, već naprotiv da je Općinski sud kao nadležan organ, efikasno i zakonito obavio svoju funkciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje od 13. septembra 2005. godine, donio rješenje o izvršenju od 19. septembra 2005. godine, dakle u roku od šest dana. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, po prijemu apelantove obavijesti da je banka djelimično postupila po rješenju o izvršenju, zatražio od banke da se izjasni u vezi apelantovih navoda, te izjašnjenje banke proslijedio apelantu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, uz ponovno izjašnjenje banke da je rješenje o izvršenje provedeno u cjelosti, jasno ukazao apelantu na odredbe člana 175. Zakona o izvršnom postupku kojima je regulisana odgovornost banaka u slučaju kada ne postupe u skladu sa rješenjem o izvršenju. U tom smislu je Ustavni sud u navedenoj odluci zauzeo stav da je apelant je imao mogućnost da, shodno navedenim zakonskim odredbama, potražuje naknadu štete od banke ukoliko banka nije pravilno obračunala zakonske zatezne kamate, odnosno ukoliko nije postupila u skladu sa predmetnim rješenjem o izvršenju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu, te samim tim i navodi da Općinski sud još uvijek nije proveo predmetno rješenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na "pristup sudu" i prava na "suđenje u razumnom roku" kao elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa navodima predmetne apelacije koji se tiču povrede prava na imovinu, Ustavni sud ističe da je u navedenoj odluci AP-1265/09 zaključio (stav 17.) da se navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na navodima o neprovođenju rješenja o izvršenju u cjelosti, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove Odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na navode apelantice koji se tiču prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično i pravom na imovinu, Ustavni sud ističe da je u naprijed citiranoj odluci (stav 19.) zaključio da smatra da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može biti dokaz da je diskriminisan u predmetnom postupku, budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove Odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, takođe, očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na zaključke i razloge date u odluci broj AP-1265/09, s obzirom da se oni u cjelosti odnose i na ovu odluku.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić