Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4381/10 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4381/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 4381/10, rješavajući apelacije „Konzum“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Konzum“ d.o.o.

Sarajevo podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 Pr 001539 10 Pžp od 17. septembra 2010. godine i 04 0 Pr 001567 10 Pžp od 22. septembra 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici br. 043-0-Pr-09-001322-33 od 24. februara 2010. godine i 043- 0-Pr-09-000448-33 od 4. februara 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. „Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 11. oktobra 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 04 0 Pr 001539 10 Pžp od 17. septembra 2010. godine i 04 0 Pr 001567 10 Pžp od 22. septembra 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 043-0-Pr-09-001322-33 od 24. februara 2010. godine i 043-0-Pr-09-000448-33 od 4. februara 2010. godine.

2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP-4381/10 i AP-4382/10 spoji u jedan predmet pod brojem AP-4381/10, jer ih je podnio isti apelant i radi se o nadležnosti Ustavnog suda o istom činjenično-pravnom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

3. Rješenjima Općinskog suda br. 043-0-Pr-09-000448-33 od 4. februara 2010. godine i 043-0- Pr-09-001322-33 od 24. februara 2010. godine apelant, kao okrivljeno pravno lice, je oglašen odgovornim zbog počinjenog prekršaja iz člana 130. Zakona o organizaciji organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 35/05; u daljnjem tekstu: Zakon o organizaciji uprave) i kažnjen novčanim kaznama u iznosu od po 3.000,00 KM. Apelant je obavezan i da plati troškove prekršajnih postupaka u iznosu od po 30,00 KM. Rješenjima je određeno da je apelant dužan izrečene novčane kazne i troškove postupaka platiti u roku od petnaest dana od dana pravosnažnosti rješenja, a u suprotnom da će se izrečene kazne upisati u registar novčanih kazni i biti evidentirane kao dug te će se naplatiti prinudnim putem.

4. U obrazloženjima rješenja je navedeno da je Kantonalna uprava za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) donijela rješenja br. 18/03-01-20-161/09 od 21. januara 2009. godine i 18/03-01-20-1544/09 od 31. marta 2009. godine, kojima je apelantu naloženo, da u Podružnici u Zenici - prodavnice br. 205 i 214 u Zenici, pored prodajne cijene istaknute na prodajnom mjestu proizvoda, prodajnu cijenu i cijenu za jedinicu mjere napiše i na proizvodu odnosno omotu proizvoda jasno, vidljivo, čitko i jednoznačno u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača BiH, zašto mu je ostavljen rok od 30 dana. Kantonalna uprava je donesena rješenja poslala preporučenom pošiljkom na adresu sjedišta apelanta u Sarajevu. Nakon toga je Kantonalna uprava sačinila zapisnike br. 18/03-07-20-161/09 od 24. februara 2009. godine i 18/03-01-20- 1544/0 od 24. juna 2009. godine, iz kojih proizlazi da je tih dana izvršena inspekcijska kontrola u predmetnim prodavnicama u prisustvu Hasana Tutmića, zaposlenika apelanta u prodavnici broj 205, odnosno Hajrudina Hercegovca, poslovođe prodavnice broj 214. Tim prilikama je utvrđeno da apelant nije postupio po navedenim rješenjima Kantonalne uprave od 21. januara i 31. marta 2009. godine, odnosno da nije izložio pojedinačne cijene na proizvodima izloženim u prodaji. Slijedom navedenog, Kantonalna uprava je izdala prekršajne naloge br. 108.218.617.7 od 3. marta 2009. godine i 100.218.039.6 od 19. marta 2009. godine kojima je apelantu, zbog počinjenog prekršaja, izrekla novčane kazne u iznosu od po 3.000,00 KM, a protiv kojih je apelant podnio zahtjev za sudsko odlučivanje.

5. U toku dokaznih postupaka, sud je utvrdio da su rješenja od 21. januara i 31. marta 2009. godine uručena apelantu 24. januara, odnosno 3. aprila 2009. godine i da apelant nije izjavio žalbu na donesena rješenja, tako da su ona postala konačna u smislu odredaba Zakona o upravnom postupku FBiH. Osim toga, sud je utvrdio da apelant nije postupio po navedenim rješenjima Kantonalne uprave i otklonio uočene nedostatke u datom roku, što je konstatovano u zapisnicima o inspekcijskom pregledu od 24. februara i 24. juna 2009. godine. Sud je naveo da nije prihvatio odbranu apelanta u kojoj navodi da su neuredno, nezakonito i nepravilno dostavljena predmetna rješenja, te da iz samih dostavnica ne proizlazi ni datum prijema rješenja, niti pečat apelanta iz razloga što je odredbom člana 90. stav 3. Zakona o upravnom postupku F BiH, propisano da, ako dostavljač u toku radnog vremena ne nađe osobu određenu za prijem pismena, predaju pismena može izvršiti ma kojoj osobi zaposlenoj u tom organu, odnosno u pravnom licu koja se zatekne u njihovim prostorijama. Uvidom u povratnice, sud je utvrdio da one sadrže sve što je propisano odredbom člana 95. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku.

6. Odlučujući o žalbama apelanta, Kantonalni sud je donio rješenja br. 04 0 Pr 001539 10 Pžp od 17. septembra 2010. godine i 04 0 Pr 0011567 10 Pžp od 22. septembra 2009. godine, kojima je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepena rješenja Općinskog suda od 4. i 24. februara 2010. godine. U obrazloženjima rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o žalbama apelanta izvršio uvid u kompletne spise Općinskog suda te zaključio da su u prvostepenim postupcima pravilno utvrđena činjenična stanje i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 11. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), navodeći da rješenja Kantonalne uprave od 21. januara i 31. marta 2009. godine i dostavnice o uručenju tih rješenja apelantu predstavljaju javne isprave u smislu odredbe člana 3. Zakona o važnosti javnih isprava u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 23/04) jer su sačinjena od strane mjerodavnog upravnog tijela, odnosno istitucije u vršenju povjerenih javnih ovlasti. Kantonalni sud je, dalje, naveo da žalbeni navodi, koji se tiču nepravilnosti i nezakonitosti postupka inspekcijskog nadzora u kojim postupcima su nastali navedeni materijalni dokazi, predstavljaju razloge za podnošenje žalbe protiv rješenja Kantonalne uprave i mogli su se raspraviti u tim postupcima, a ne u predmetnim prekršajnim postupcima, te je raspravljanje o istima izvan stvarne nadležnosti suda (apsolutna nadležnost suda). U pogledu apelantovih navoda da nije zaprimio rješenja od 21. januara i 31. marta 2009. godine, drugostepeni sud je istakao da se ta apelantova tvrdnja odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje, saglasno odredbi iz člana 61. Zakona o prekršajima („Službene novine FBiH“ br. 31/06 i 37/10; u daljnjem tekstu: ZP), nije dopušten žalbeni osnov u prekršajnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao u dispozitivima drugostepenih rješenja primjenom odredbe člana 67. ZP-a.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni odredaba Zakona o upravnom postupku FBiH, Zakona o tržišnoj inspekciji i Zakona o privrednim društvima. Osim toga, apelant smatra da su mu nepravilnim i nezakonitim postupanjem inspekcijskih organa uskraćena prava predviđena Zakonom o prekršajima i „Ustavom FBiH te međunarodnim dokumentima“. Također, apelant ističe da sud nije mogao svoje odluke temeljiti na dokazima dobijenim „u tako nezakonito i nepravilno provedenom postupku“ shodno odredbi člana 11. stav 2. ZKP-a. Apelant posebno ističe da prilikom obavljanja inspekcijskih kontrola nije bio prisutan njegov zakonski zastupnik, niti je o inspekcijskom nadzoru bio obaviješten čime su povrijeđene odredbe člana 52. stav 3. Zakona o upravnom postupku FBiH. Također, apelant navodi da Kantonalni sud nije niti jedan od istaknutih žalbenih navoda uvažio i čak da nije ni obrazložio navod da je Općinski sud donio pravilne odluke, u čemu se sastoji ta pravilnost i na čemu je utemeljena, a što je bio dužan uraditi. Stoga, apelant traži da Ustavni sud usvoji apelacije i ukine osporena rješenja, te predmete vrati Općinskom sudu na ponovni postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnim postupcima, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tačke 21. i 22).

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju, apelant navodi povredu prava na pravično suđenje i imovinu zbog načina na koji su sudovi u predmetnim prekršajnim postupcima utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena Zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelacijama ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4381/10 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio