Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4609/10 („Čajavec-uslužne djelatnosti“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4609/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 4609/10, rješavajući apelacije „Čajavec-uslužne djelatnosti“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije “Čajavec-uslužne djelatnosti” a.d. Banja Luka podnesene protiv presuda Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 049246 10 Gz od 16. septembra 2010. godine, broj 71 0 P 049192 10 Gž od 15. septembra 2010. godine, broj 71 0 P 049216 10 Gz od 27. oktobra 2010. godine, broj 71 0 P 049257 10 Gž od 29. septembra 2010. godine, broj 71 0 P 048675 10 Gz od 15. oktobra 2010. godine, broj 71 0 P 049254 10 Gz od 15. oktobra 2010. godine, broj 71 0 P 049189 10 Gz od 29. novembra 2010. godine, broj 71 0 P 049264 10 Gz od 29. decembra 2010. godine, broj 71 0 P 073599 10 Gz od 30. decembra 2010. godine, broj 73 0 P 004224 10 Gz od 25. januara 2011. godine i broj 71 0 P 049202 10 Gz od 21. februara 2011. godine, te presuda Osnovnog suda u Banja Luci i Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 71 0 P 049246 06 P od 14. juna 2010. godine, broj 71 0 P 049192 06 P od 5. jula 2010. godine, broj 71 0 P 049216 06 P od 11. juna 2010. godine, broj 71 0 P 049257 06 P od 21. maja 2010. godine, broj 71 0 P 048675 06 P od 23. juna 2010. godine, broj 71 0 P 049254 06 P od 25. maja 2010. godine, broj 71 0 P 049189 06 P od 5. jula 2010. godine, broj 71 0 P 049264 06 P od 7. juna 2010. godine, broj 71 0 P 073599 09 P od 21. juna 2010. godine, broj 73 0 P 004224 09 P od 21. juna 2010. godine i broj 71 0 P 049202 06 P od 13. aprila 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. „Čajavec-uslužne djelatnosti“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banja Luke, podnio je u periodu od 26. oktobra 2010. godine do 28. marta 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i presuda Osnovnog suda u Banja Luci i Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sudovi), navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 4609/10, AP 4611/10, AP 5118/10, AP 5132/10, AP 5448/10, AP 5449/10, AP 795/11, AP 796/11, AP 1024/11, AP 1233/11 i AP 1470/11. Dakle, ukupno je podneseno 11 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na gotovo isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4609/10.

3. G.L., R.Č., N.T., M.R., R.B., S.M., S.Č., J.I., V.M., G.B. i D.P. (u daljnjem tekstu: tužitelji) su u periodima na koji su se odnosile njihove tužbe bili zaposlenici apelanta, tj. tuženog. Tužbe su podnijeli protiv apelanta, radi isplate plata i toplog obroka za određene vremenske periode pobliže precizirane u izrekama prvostepenih presuda, tražeći i zakonske zatezne kamate i naknadu na ime troškova parničnih postupaka. Neki od tužitelja su tražili i isplatu otpremnine, te uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za određene vremenske periode.

4. Odlučujući o tužbama tužitelja, Osnovni sudovi su donijeli presude, navedene u izreci ove odluke, kojima su djelimično usvajali tužbene zahtjeve tužitelja, dok su u preostalim dijelovima tužbene zahtjeve odbacivali odnosno odbijali.

5. U obrazloženjima presuda Osnovni sudovi su, između ostalog, istakli da je nesporno da su stranke, odnosno apelant i tužitelji, svaki pojedinačno, zaključile Sporazum o regulisanju prava i obaveza zbog neisplaćenih plata i drugih novčanih potraživanja za period od 2001. do 2004. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum), dana 31. decembra 2004. godine, kojim su se saglasile da poslodavac, tj. apelant duguje radnicima, tj. tužiteljima zaključno sa 31. decembrom 2004. godine na ime neisplaćenih plata i na ime toplog obroka, određene novčane iznose, pobliže precizirane u izrekama prvostepenih presuda (član 1. Sporazuma), da su obje strane potpisnice saglasne da su potraživanja nesporna (član 2. Sporazuma), da se poslodavac obavezuje da utvrđeni iznosi dugovanja prema radnicima postoje i da će ih u cijelosti isplatiti (član 3. Sporazuma), da se radnici obavezuju da neće zahtijevati potraživanja prema apelantu sudskim putem do 31. decembra 2005. godine (član 4. Sporazuma), te da se Sporazum zaključuje u dva primjerka od kojih se jedan nalazi kod radnika, a jedan kod poslodavca (član 5. Sporazuma). Shodno tome, prvostepeni sudovi su konstatovali da iz navedenog proizlazi da su stranke zaključivanjem predmetnog Sporazuma postigle dogovor koji se mora poštovati i koji proizvodi pravna dejstva ugovora, slijedom čega više nije u pitanju postupak radi isplate plata i naknada po osnovu radnog odnosa (regulisan odredbama Zakona o radu; u daljnjem tekstu: ZOR), već postupak radi izvršenja obaveze ustanovljene ugovorom (Sporazumom), tj. postupak ispunjenja ugovora (regulisan odredbama Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Dakle, Osnovni sudovi su naveli da su potpisanim Sporazumom stranke drugačije uredile svoj, već postojeći, materijalno-pravni odnos, tako što su ga učinile izvjesnim, nesumnjivim i utvrdile obim obaveza, te da u takvoj situaciji sud pruža zaštitu obavezama i pravima regulisanim Sporazumom među strankama (koji predstavlja novi ugovorni odnos između njih), a ne pravima i obavezama koje proizlaze iz pravnog odnosa koji je prvobitno egzistirao među strankama, pa je tako zaključeni Sporazum pravno relevantan za rješenje spora. Isto tako, sudovi su istakli da se, s obzirom, da su stranke zaključenim Sporazumom ugovorile obavezu apelanta za isplatu dospjelih novčanih potraživanja po osnovu rada (plate i toplog obroka) i da su ugovorile visinu obaveze i sve to učinile nespornim, te da su, također, ugovorile rok u kojem apelant treba da ispuni svoju obavezu (do 31. decembra 2005. godine), za ocjenjivanje blagovremenosti tužbi ima primijeniti prvi sljedeći dan od dana isteka roka za izvršenje obaveze preuzete Sporazumom, a ne rok propisan odredbama člana 105. ZOR, tj. člana 118. ZOR. Konačno, prvostepeni sudovi su konstatovali da kako je krajnji rok za ispunjenje obaveze apelanta protekao (istekom dana 31. decembra 2005. godine), to su tužitelji tada saznali za povrede ugovora (a kojima su, istovremeno, povrijeđena i njihova prava po osnovu rada i radnog odnosa), te su oni od tog datuma bili ovlašteni i dužni, u daljnjem roku od godinu dana, podnijeti tužbe sudu. Prema tome, Osnovni sudovi su naveli da kako su tužitelji tužbe podnijeli 3. januara 2006. godine, to su njihove tužbe blagovremeno podnesene za potraživanja ustanovljena Sporazumom, kao i za potraživanja plata u periodima nakon tog, pobliže preciziranim u izrekama prvostepenih presuda. Na kraju, istaknuto je da kako se tužbenim zahtjevima tužitelja, između ostalog, u jednom dijelu traži izvršenje ugovorom preuzete obaveze, to su tužbe podnesene u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja da apelant nije izvršio svoju obavezu, pa su, shodno tome, tužbe blagovremene. U prilog navedenom, Osnovni sudovi su konstatovali da je takav pravni stav zauzeo i Okružni sud u svojoj presudi broj 71 0 P 034876 09 Gž od 16. februara 2010. godine.

7. Odlučujući o žalbama tužitelja i apelanta protiv prvostepenih presuda, Okružni sud je donio presude, navedene u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepene presude, odnosno djelimično uvažavao žalbe tužitelja ili apelanta, te ukidao odnosno preinačavao prvostepene presude.

8. Okružni sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak prvostepenih sudova da su parnične stranke zaključivanjem predmetnog Sporazuma postigle dogovor koji proizvodi pravna dejstva ugovora, slijedom čega nije više u pitanju postupak radi isplate plata i naknada po osnovu radnog odnosa, već postupak radi izvršenja obaveze ustanovljene ugovorom (Sporazumom), jer su parnične stranke navedenim Sporazumom drugačije uredile svoj već postojeći materijalno-pravni odnos, te da u takvoj situaciji sud pruža zaštitu obavezama i pravima regulisanim Sporazumom među strankama. U vezi s tim, drugostepeni sud je istakao da je nesporno da su tužitelji podnijeli tužbe dana 3. januara 2006. godine i da apelant nije ispunio svoje obaveze do ugovorenog datuma, tj. do 31. decembra 2005. godine, te da je, shodno tome, pravilan zaključak prvostepenih sudova da su tužbe tužitelja blagovremene i dopuštene. Isto tako, sud je konstatovao da apelantovi žalbeni navodi da su tužbe tužitelja neblagovremene i da se navedenim Sporazumom apelant nije obavezao platiti navedeni iznos, niti do kojeg roka, nisu osnovani, jer je nesporno da su parnične stranke zaključenim Sporazumom saglasno utvrdile koji je dug apelanta prema tužiteljima po osnovu neisplaćenih plata i toplog obroka za period od 2001. do 2004. godine, kao i da će apelant u cijelosti isplatiti dug, a da tužitelji neće zahtjevati potraživanja sudskim putem do 31. decembra 2005. godine.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u proizvoljnosti primjene materijalnih propisa, tj. u tome što nije primijenjen član 370. ZOO, u vezi sa članom 118. stav 2. ZOR. Naime, apelant ističe da je rok za podnošenje tužbe u radnim sporovima prekluzivnog karaktera i da protekom tog roka radnik gubi pravo na tužbu za svoja potraživanja iz radnog odnosa, a na što sud mora da pazi po službenoj dužnosti, te da nikakvi sporazumi između radnika i poslodavca ne mogu taj rok izmijeniti, kao i da takva tužba mora biti odbačena. Shodno tome, apelant traži da se preinače navedene nižestepene odluke i da se odbace predmetne tužbe, te da mu tužitelji plate troškove parničnih postupaka prema troškovnicima iz prvostepenih postupaka, a koji su konačno precizirani u žalbama na prvostepene odluke.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4609/10 („Čajavec-uslužne djelatnosti“… | Sudska praksa | Aktio