Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-484/10 (D.D.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Stanarsko pravo
- Privatizacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-484/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 484/10, rješavajući apelaciju D.D., naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 423 od 29. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 141 od 13. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000 065 od 16. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 5. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 423 od 29. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 141 od 13. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000 065 od 16. februara 2007. godine. Apelant je 8. i 13. maja 2013. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio osporenu presudu Okružnog suda i punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000 065 od 16. februara 2007. godine apelant je obavezan da tužiteljima R.M. i R.M. (u daljnjem tekstu: tužitelji) preda u posjed stan koji se nalazi u Trebinju, ulica Vožda Karađorđa broj 22 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao i da im naknadi troškove parničnog postupka (stav I izreke presude). Odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o otkupu predmetnog stana broj OV-1-3335/04 od 26. jula 2004. godine, koji je zaključen između tužitelja i AD "Metalac" Trebinje, te da se slijedom tog utvrđenja u Knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Trebinje (u daljnjem tekstu: Republička uprava) briše upis prava svojine na predmetnom stanu, na kojem su kao suvlasnici upisani tužitelji sa dijelovima od ½ (stav II izreke presude).
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je Rješenjem AD "Metalac" Trebinje od 4. marta 1999. godine predmetni stan dat apelantu na privremeno korištenje, da je AD "Metalac" Trebinje objavio oglas za raspodjelu stanova od 13. maja 2004. godine, da su apelant i tužitelji podnijeli molbe za dodjelu stanova, te da su na rang listi za dodjelu stanova tužitelji bili na prvom mjestu, a apelant na jedanaestom mjestu. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrdio da je AD "Metalac" Trebinje donio Rješenje broj 94/1-04.71 od 23. juna 2004. godine o dodjeli predmetnog stana na korištenje tužiteljima, te da protiv tog rješenja ni apelant niti bilo ko drugi nije podnio žalbu, tako da je to rješenje postalo konačno. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrdio da je AD "Metalac" Trebinje 25. juna 2004. godine obavijestio apelanta da je rješenje kojim mu je predmetni stan dat na privremeno korištenje stavljeno van snage. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka, između ostalog, izvršio uvid u ugovor o zakupu predmetnog stana od 23. juna 2004. godine (koji je zaključen između tužitelja i AD "Metalac" Trebinje). Osnovni sud je naveo da je utvrdio da su tužitelji kao kupci i AD "Metalac" Trebinje kao prodavac 26. jula 2004. godine zaključili ugovor o otkupu predmetnog stana. Takođe, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je rješenjem Republičke uprave od 29. jula 2004. godine dozvoljen upis prava suvlasništava na predmetnom stanu u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova u korist tužitelja sa dijelovima ½. U pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 37. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da "vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari". U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da su tužitelji vlasnici predmetnog stana, te zaključio da je stoga osnovan tužbeni zahtjev tužitelja shodno odredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da je ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen pod uslovima propisanim odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova tj. da je predmetni stan otkupio nosilac stanarskog prava, da je otkupna cijena zakonito utvrđena i plaćena, te potpisi ugovarača uredno ovjereni. Pored toga, Osnovni sud je naveo da predmetni ugovor nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Gž-07-000 141 od 13. februara 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 423 od 29. oktobra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant u posjedu predmetnog stana bez pravnog osnova, da su tužitelji, temeljem ugovora o otkupu tog stana, upisom u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova stekli pravo suvlasništva na predmetnom stanu. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su, pozivajući se na odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, usvojili tužbeni zahtjev tužitelja da im apelant preda u posjed predmetni stan. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da je za pravnu valjanost ugovora o otkupu stana, a slijedom toga i za pravnu valjanost upisa prava suvlasništava, od značaja bila činjenica da tužitelji nisu nikada uselili u predmetni stan, te da samim tim nisu stekli stanarsko pravo na tom stanu u smislu odredaba člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Naime,Vrhovni sud je ukazao da predmetni stan, kao stan u državnoj svojini, nije bio dodijeljen na trajno korištenje do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (28. jul 2001. godine). Vrhovni sud je ukazao da je AD "Metalac“ Trebinje prema svom opštem aktu od 23. juna 2004. godine izvršio raspodjelu stana (da je u toj raspodjeli učestvovao i apelant koji nije osporio pravnu valjanost te raspodjele, čime je odluka o raspodjeli stana postala konačna i pravosnažna), a zatim ugovorom o zakupu od 23. juna 2004. godine dao predmetni stan tužiteljima u zakup shodno odredbama člana 59. Zakona o privatizaciji državnih stanova. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju u pogledu ocjene pravne valjanosti ugovora o otkupu stana ne mogu primijeniti odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u vezi sa odredbama čl. 9. i 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova) jer je to suprotno odredbama člana 71. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Naime, Vrhovni sud je ukazao da na pravnu valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana nema uticaja činjenica da tužitelji nisu nikada uselili u taj stan, budući da su u konkretnom slučaju tužitelji kao zakupci predmetnog stana otkupili taj stan shodno odredbama člana 48. Zakona o privatizaciji državnih stanova.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u toku postupka isticao da tužitelji nikada nisu uselili u predmetni stan, te da nisu stekli stanarsko pravo na tom stanu (u smislu odredaba člana 11. Zakona o stambenim odnosima), što predstavlja uslov za otkup stana u smislu odredaba člana 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Apelant navodi da je prvostepeni sud proveo dokaz – uvid u ugovor o zakupu od 23. juna 2004. godine, iako taj dokaz nije predložen na pripremnom ročištu, niti na ročištu za glavnu raspravu. U vezi s tim, apelant navodi da je tek Vrhovni sud u svojoj odluci naveo razloge za pravnu valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana, pozivajući se na sporni ugovor o zakupu tog stana, te na relevantne odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, te primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu apelantovih navoda da je prvostepeni sud proveo dokaz koji nije predložen od stranaka na pripremnom ročištu niti na glavnoj raspravi, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati ove navode, budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude, odnosno u reviziji protiv drugostepene presude, te na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu, odnosno Vrhovnom sudu da se o tome izjasne (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić