Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4908/11 (T. T. iz Sarajeva, N. Ž. iz Sarajeva, G. M. iz Livna, I. L. iz Busovače, J. M. iz Tuzle, J. Š. iz Kiseljaka i F. O. iz Sarajeva)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4908/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 4908/11, rješavajući apelacije Tonija Tomića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Tonija Tomića, Nedžada Žuge, Gorana Mamuše, Ive Lukačevića, Jasmina Musića, Joze Šarića i Faruka Omanovića, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 70 0 Rs 000579 10 Rev od 20.
septembra 2011. godine, broj 70 0 Rs 000682 10 Rev od 20.
septembra 2011. godine, broj 65 0 Rs 070355 10 Rsz od 20. oktobra 2011. godine, broj 70 0 Rs 000868 10 Rev od 24. novembra 2011.
godine, broj 65 0 Rs 188638 11 Rev od 25. septembra 2012. godine, broj 65 0 Rs 185072 11 Rev od 27. septembra 2012. godine i broj 65 0 P 041647 11 Rev od 6. novembra 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Toni Tomić iz Sarajeva, Nedžad Žuga iz Sarajeva, Goran Mamuša iz Livna, Ivo Lukačević iz Busovače, Jasmin Musić iz Tuzle, Jozo Šarić iz Kiseljaka i Faruk Omanović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 22. decembra 2011. godine do 29. januara 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 4908/11, AP 4909/11, AP 4918/11, AP 589/12, AP 3997/12, AP 3998/12 i AP 374/13. Dakle, ukupno je podneseno sedam apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na gotovo isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4908/11.
3. Apelanti su tužbama kod Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate dnevnica za službeno putovanje i naknada na ime deminerskog dodatka (u ovisnosti od svakog pojedinačnog tužbenog zahtjeva, apelanti potražuju dnevnice za službeno putovanje i naknade na ime deminerskog dodatka za period juni, juli, august, septembar, oktobar, novembar i decembar 2005. godine), tražeći i zakonske zatezne kamate i naknadu na ime troškova parničnih postupaka.
4. Apelanti su svoje tužbene zahtjeve temeljili na relevantnim odredbama Zakona o službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o službi), odredbama Ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu podoficira, oficira i generala (u daljnjem tekstu: Ugovor), odredbama Uredbe o naknadama troškova za službena putovanja (u daljnjem tekstu: Uredba), odredbama Rješenja o visini dnevnica Vlade Federacije Bosne i Hercegovine od 20. augusta 1996. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje), te odredbama Privremenog pravilnika o izmjenama i dopunama Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik).
5. Odlučujući o tužbama apelanata, Općinski sud je donio presude broj 065-0-P-06-001231 od 19. decembra 2007. godine, broj 065-0-P-06-001328 od 20. augusta 2007. godine, broj 65 0 P 070355 08 P od 6. novembra 2009. godine, broj 065-0-P-06-001331 od 22. novembra 2007. godine, broj 065-0-P-06-001334 od 15. aprila 2008. godine, broj 065-0-P-06-00 1233 od 18. aprila 2008. godine i broj 65 0 P 041647 07 P od 3. oktobra 2008. godine, kojima je u cijelosti odbio tužbene zahtjeve većine apelanata, dok je tužbeni zahtjev apelanta Joze Šarića djelimično usvojio.
6. U obrazloženjima presuda Općinski sud je, između ostalog, istakao da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti, kao pripadnici Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VF BiH), upućeni u mirovnu misiju u Irak, na osnovu naredbe Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO)-Zajedničke komande VF BiH od 29. juna, odnosno 7. novembra 2005. godine. Također, prvostepeni sud je naveo da nije sporno da su apelanti sa Ministarstvom odbrane Bosne i Hercegovine zaključili ugovore o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja pripadnika u jedinicama Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OS BiH) u sastavu Koalicijskih snaga u operaciji podrške mira u Iraku, od 13. maja, odnosno od 22. novembra 2005. godine, te da je članom 5. tih ugovora utvrđeno da pripadnik operacije ostvaruje pravo na plaću na osnovu položaja i čina koje ostvaruje na mjestu zadnjeg postavljenja na dužnost u okviru matične jedinice iz koje se upućuje, dok je čl. 6., 7. i 8. predviđeno da za vrijeme sudjelovanja u operaciji apelanti ostvaruju pravo na dnevnice u iznosu od 85 EUR-a, pravo na visinu komandnog dodatka u iznosu od 10 EUR-a i pravo na sitne dnevne troškove u iznosu od 30 EUR-a mjesečno. Shodno navedenom, sud je konstatovao da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, jer su apelanti svoja prava na isplatu dnevnica i naknade na ime deminerskog dodatka ostvarili na osnovu zaključenih ugovora. Isto tako, Općinski sud je istakao da tužena nije pasivno legitimisana da apelantima isplati neisplaćene dnevnice i naknade na ime deminerskog dodatka, jer je navedenim ugovorima ugovoreno da apelantima za vrijeme sudjelovanja u operaciji pripada pravo na plaću i naknadu na temelju položaja i čina, a ne pravo na isplatu dnevnica i naknade na ime deminerskog dodatka u skladu sa Uredbom i Privremenim pravilnikom. Konačno, prvostepeni sud je naveo da je mišljenja da apelanti naredbom FMO-Zajedničke komande VF BiH nisu upućeni na službeno putovanje, te da im, prema tome, ne pripada pravo na isplatu naknade za službeno putovanje i naknade na ime deminerskog dodatka u skladu sa čl. 3., 6., 7., 8. i 9. Uredbe.
7. Odlučujući o žalbama apelanata i tužene protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio presude broj 009-0-Gž-08-000848 od 26. oktobra 2009. godine, broj 009-0-Gž-07-002799 od 21. augusta 2009. godine, broj 65 0 Rs 070355 10 Rsz od 20. oktobra 2011. godine, broj 009-0-Gž-07- 003430 od 11. decembra 2009. godine, broj 09 0 P 006537 08 Gz od 13. oktobra 2010. godine, broj 09 0 P 006531 08 Gz od 13. oktobra 2010. godine i broj 65 0 Rs 041647 08 Rsz od 22. oktobra 2010. godine, od kojih je jedna navedena i u izreci ove odluke, kojima je potvrdio u cijelosti prvostepene presude, odnosno uvažio žalbu tužene, te preinačio prvostepenu presudu, tako što je tužbeni zahtjev apelanta Joze Šarića u cijelosti odbio.
8. Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, istakao da je Općinski sud na osnovu utvrđenih odlučnih činjenica, pravilno zaključio da tužena nije pasivno legitimisana u konkretnim slučajevima. Naime, drugostepeni sud je naveo da su apelanti izgubili iz vida činjenicu da su naredbom FMO-Zajedničke komande VF BiH od 29. juna, odnosno od 7. novembra 2005. godine 2005. godine, upućeni u sastav jedinice OS BiH, te su na taj način apelanti u spornim periodima bili pripadnici OS BiH, sa kojom su 13. maja, odnosno od 22. novembra 2005. godine i zaključili navedene ugovore. Tim ugovorima su utvrđena sva prava koja apelantima pripadaju za vrijeme učešća jedinici OS BiH u operaciji podrške mira u Iraku i za koja je odgovorna Bosna i Hercegovina, koja u skladu sa odredbom iz člana 25. Zakona o učešću pripadnika OS BiH, policijskih službenika, državnih službenika i ostalih zaposlenika u operacijama podrške miru i drugima aktivnostima u inozemstvu (u daljnjem tekstu: Zakon o učešću), sredstva potrebna za finansiranje osigurava u budžetu institucija Bosne i Hercegovine. Prema tome, Kantonalni sud je konstatovao da apelanti neosnovano smatraju da im, na osnovu člana 130. Zakona o službi, pripada pravo na isplatu dnevnica i naknada na ime deminerskog dodatka od jedinice u kojoj su se nalazili u službi u vrijeme upućivanja.
9. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama apelanata izjavljenim protiv drugostepenih presuda, donio presude, navedene u izreci ove odluke, kojima je revizije odbio kao neosnovane. U obrazloženjima presuda Vrhovni sud je, između ostalog, konstatovao da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve, te za takve svoje odluke dao potpune i jasne razloge, a koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Naime, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno cijenili da tužena nije bila u ugovornom odnosu sa apelantima, a vezano za koje ugovorne odnose se potražuje isplata dnevnica i naknada na ime deminerskog dodatka, te su ispravno zaključili da tužena nije pasivno legitimisana u konkretnim slučajevima, zbog kojeg nedostatka se u odnosu na tuženu ne može ostvariti tražena sudska zaštita. Također, Vrhovni sud je naveo da je već u samom članu 4. naredbe FMO-Zajedničke komande VF BiH određeno da se administrativna komanda i kontrola nad pripadnicima VF BiH povjerava u nadležnost FMO i Zajedničke komande VF BiH, osim pitanja regulisanih navedenim ugovorima. Shodno tome, pošto je pitanje isplate dnevnica regulisano predmetnim ugovorima, a sredstva za učešće pripadnika OS BiH u mirovnim misijama u inostranstvu se obezbjeđuju u budžetu države Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud je istakao da je pozivanje apelanata na druge propise irelevantno, jer pomenuti ugovori svoju osnovu imaju u navedenom Zakonu o učešću.
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti, između stalog, detaljno obrazlažu tok postupaka i iscrpno analiziraju osporene presude citirajući relevantne odredbe Zakona o službi, odredbe Ugovora, odredbe Uredbe, odredbe Rješenja, te odredbe Privremenog pravilnika, ističući da su im povrijeđena navedena prava. Konačno, apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji predmetne apelacije, utvrdi povrede njihovih ustavnih prava, ukine osporene odluke i predmete vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Također, apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti osim paušalnih navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić