Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-496/10 (D. L. i M. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-496/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 496/10, rješavajući apelaciju Draška Lujića i Marijana Kuliša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Draška Lujića i Marijana Kuliša podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001 314 od 12. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000 104 od 21. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje u Drvaru broj 068-1-P-06-000 044 od 15. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Draško Lujić i Marijan Kuliš (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mile Ivančić, advokat iz Livna, podnijeli su 5. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001 314 od 12. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000 104 od 21. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje u Drvaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-1-P-06-000 044 od 15. novembra 2007. godine.
2. Prethodno je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP 2677/08 od 13. oktobra 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 20. avgusta 2008. godine protiv naprijed navedenih presuda Kantonalnog suda i Općinskog suda, budući da u vrijeme donošenja te odluke Ustavni sud nije bio obaviješten da je u međuvremenu pred Vrhovnim sudom okončan postupak po reviziji apelanata.
3. Presudom Općinskog suda broj 068-1-P-06-000 044 od 15. novembra 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da prvoapelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 4.200,00 KM, a drugoapelantu na ime troškova liječenja iznos od 400,00 KM, na ime fizičkih bolova iznos od 500,00 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 800,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da se 6. maja 2005. godine dogodila saobraćajna nesreća na magistralnom putu B. Grahovo-Livno na način da je prvoapelant, upravljajući svojim vozilom marke BMW, sustigao teretno vozilo marke "MAN" sa priključnim vozilom i otpočeo radnju preticanja, da je u krivini u obliku slova "S" došlo do kontakta prvoapelantovog vozila i priključnog vozila, te usljed toga do prevrtanja prvoapelantovog vozila. Takođe, Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je tom prilikom drugoapelant (koji je bio u prvoapelantovom vozilu) zadobio povrede, te da je nesporno da je vozač teretnog vozila osiguranik tuženog. Općinski sud je ukazao da iz Zapisnika – izvještaja o izvršenom prekršaju sa saobraćajnom nesrećom PU Drvar broj 02-10/3-3434/05 od 6. maja 2005. godine proizlazi da je do saobraćajne nesreće došlo u trenutku kada je prvoapelant sa svojim vozilom vršio preticanje teretnog vozila sa priključnim vozilom, da je tom prilikom prvoapelant izgubio kontrolu nad svojim vozilom koje je zakačilo zaštitnu ogradu na mostu, udarilo u stub ograde, te da je, pri tome, došlo do kontakta prvoapelantovog vozila i priključnog vozila, a zatim do zanošenja i prevrtanja prvoapelantovog vozila. Pri tome, Općinski sud je ukazao da je navedeno potvrđeno iskazima svjedoka Bore Matića i Borisa Bilčara (čije je iskaze sud ocijenio kao tačne, saglasne i uvjerljive) koji su kao zaposlenici PU Drvar izvršili uviđaj na licu mjesta, te sačinili zapisnik prema izjavama učesnika saobraćajne nesreće i prema neposrednim opažanjima na licu mjesta. Takođe, Općinski sud je naveo da je neposrednim opažanjem prilikom rekonstrukcije događaja, postavljanjem čunjeva na licu mjesta i vožnjom vozača teretnog motornog vozila, utvrdio da je teretno motorno vozilo sa priključnim vozilom sasvim sigurno prošlo kroz predmetnu krivinu brzinom od 72km/h i da nije srušilo nijedan postavljeni čunj na cesti. Općinski sud je dalje naveo da nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, jer je, po mišljenju tog suda, neuvjerljiv, sa nizom odstupanja i kontradiktornosti, kako između nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja nakon rekonstrukcije, tako i u odnosu na ostale izvedene dokaze. Takođe, Općinski sud je naveo da nije poklonio vjeru prvoapelantovom iskazu u kojem je tvrdio da nije znao da će prilikom preticanja naići na oštru krivinu u obliku slova "S", budući da je i sam prvoapelat u toku postupka izjavio da je cesta na kritičnom mjestu pregledna, što je i sud utvrdio neposrednim opažanjem na licu mjesta. Pri tome, Općinski sud je naveo da se prvoapelant sa svojim vozilom, pri ulasku u krivinu, kretao brzinom od 100 km/h, što znači da se vozilo kretalo brzinom većom od maksimalno dopuštene. Imajući u vidu izvedene dokaze, a posebno rekonstrukciju događaja na licu mjesta, te činjenicu da prvoapelant nije prilagodio brzinu kretanja vozila stanju ceste, te da je obavljao radnju preticanja iako nije imao dovoljno prostora za sigurno izvođenje te radnje (što je suprotno odredbama čl. 18, 19. i 26. Zakona o sigurnosti prometa na cestama), čime je ugrozio sebe i drugog učesnika u saobraćaju, Općinski sud je zaključio da je upravo prvoapelant odgovoran za nastalu štetu. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz čl. 154, 185, 186. i 200. Zakona o obligacionim odnosima, te je stoga odlučio kao u izreci presude.
4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000 104 od 21. maja 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice, da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da, pri tome, nije počinio nijednu povredu odredaba parničnog postupka.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio Rješenje broj 070-0-Rev-08-001 314 od 12. novembra 2009. godine kojim je reviziju odbacio zbog formalnih razloga – zato što vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, a odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da osporene odluke nisu zasnovane "ni na kakvom materijalnom dokazu, ni na iskazima saslušanih svjedoka, a pogotovo ne na provedenom vještačenju sa vještakom saobraćajne struke koji je u svom nalazu i mišljenju, dopuni nalaza i mišljenja, kao i na glavnoj raspravi kategoričan da je vozač vozila marke "MAN" oduzeo prednost prolaska u preticanju".
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001 314 od 12. novembra 2009. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, pa konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000 104 od 21. maja 2008. godine. Stoga Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 2677/08 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantima 26. juna 2008. godine, a apelacija protiv te odluke je prvobitno podnesena 20. avgusta 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda., čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti uopšte nisu obrazložili ove navode, niti su dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom parničnom postupku usmjerenom na naknadu štete. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi apelantovi o kršenju prava iz II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić