Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5285/10 (A. M.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5285/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 5285/10, rješavajući apelaciju A.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 037519 10 GŽ 2 od 15. septembra 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Norveške, kojeg zastupa Vladimir Lukenda, advokat iz Čapljine, podnio je 26. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 037519 10 GŽ 2 od 15. septembra 2010. godine.

2. Nakon što je Kantonalni sud ukinuo Presudu Općinskog suda broj 65 0 P 037519 od 27. oktobra 2008. godine i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje, Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 65 0 P 037519 10 P od 15. septembra 2010. godine kojom je odlučeno je da malodobno dijete N.M., rođen 26. septembra 2000. godine, živi sa apelantom uz obavezu majke da za njegovo izdržavanje doprinosi iznos od 150,00 KM, a da se malodobna djeca Z.M rođena 4. maja 2002. godine i E.M rođena 2. marta 2004. godine povjere majci S.M. uz obavezu oca da za njihovo izdržavanje doprinosi od po 250,00 KM mjesečno tj. ukupno 500,00 KM mjesečno počev od dana podnošenja tužbe, tj. 18. decembra 2007. godine, zaostale obroke odjednom, buduće svakog prvog do desetog u mjesecu pa sve dok za to postoje zakonski uslovi. Općinski sud je takođe utvrdio period viđanja malodobne djece radi kontakta sa majkom i ocem, tj. međusobni kontakt između roditelja i malodobne djece će se održavati tako što će za vrijeme ljetnjeg raspusta malodobni N.M. provoditi kod porodice majke i sestara Z.M. i E.M., a drugi mjesec će malodobne Z.M. i E.M. boraviti kod oca i brata. U periodu zimskog raspusta će malodbne Z.M. i E.M. provesti prvu polovinu zimskog raspusta kod oca A.M. i brata N.M., a drugu polovinu raspusta melodobni N.M. će boraviti kod majke S.M. i sestara Z.M. i E.M.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je, imajući u vidu upute Kantonalnog suda, u ponovnom postupku utvrdio da je na nesporan način utvrđeno u službenim zabilješkama Službe socijalne zaštite Općine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Služba socijalne zaštite) od 18. februara 2010. godine i 3. februara 2010. godine da je i dalje onemogućen kontakt oca sa djecom. Općinski sud je prihvatio navode Službe socijalne zaštite da su djeca instruisana dovedena na razgovor i da se sa djecom nije mogao uspostaviti adekvatan kontakt tj. da je od strane tužene (majke) stvorena negativna slika o ocu, te da sve troje djece imaju negativan stav prema radnicima službe što ukazuje na to da da su djeca instruisana. Općinski sud je naročito prihvatio iskaz vještaka prof. dr. Vere Daneš specijaliste neuropsihijatrije i dječije psihijatrije koja je detaljno obrazložila svoj nalaz i mišljenje, a koji je, po mišljenju Općinskog suda, dat na jasan, pouzdan i stručan način i kojeg je Općinski sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i koji je omogućio sudu da se razriješe sva sporna pitanja na koja je ukazao Kantonalni sud. U navedenom nalazu i mišljenju vještak je utvrdila da su oba roditelja psihički zdrava, da se radi o brižnim roditeljima kojima je stalo do djece, a koje mišljenje zastupa i Služba socijalne zaštite koja smatra da se može donijeti odluka da se i jednom i drugom roditelju povjere djeca. U vezi sa spornim pitanjem da li mldb. N. M. se može izjasniti kako bi na njega djelovalo odvajanje, a imajući u vidu da već godinama ne kontaktira sa ocem, vještak je smatrala da se u konkretnoj situaciji malodobno dijete ne može izjasniti. Općinski sud je prihvatio navode vještaka da je odvajanje malodobnog djeteta iz sredine u kojoj živi stresno, ali da treba imati u vidu da malodobni N. ulazi u dob puberteta, te da su u tom uzrastu njegove prilagodbene sposobnosti veće i da će se pred dijete postavljati stalno novi izazovi koje će dijete moći savladati. Vještak se nije mogla izjasniti o eventualno negativnim posljedicama tog odvajanja, ali je izričito tvrdila da je za dijete muškog pola neophodno da raste uz oca u procesu identifikacije, shvatanja odnosa među polovima te izrastanja u zdravu ličnost, te ukoliko bi mu se to uskratilo došlo bi do nepopravljive štete sasvim izvjesno te je posljednji trenutak da se djeluje u tom pravcu. Vještak se takođe izjasnila da ukoliko djeca imaju oba roditelja odvajanje ne može prouzrokovati štetne posljedice odnosno u dobi pred pubertet ne samo da dijete muškog pola treba rasti uz oca, već i djeca ženskog pola trebaju rasti uz majku. Takođe je navela da negativna porodična konstelacija u konkrentom slučaju zahtijeva da se preduzmu takve radnje koje će biti bolne za sve članove porodice, ali da je to razdvajanje nužno i da su loše posljedice prolaznog kataktera, dok se ne uspostvi prilagodba, ali eventualno razdvajanje bi trebalo shvatiti kao i pozitivnu mogućnost da se spriječe vrlo mogući emotivni problemi kod djece kada dođu u dob adolescencije ili u konačnoj odrasloj dobi, te je neophodno kod djece razviti autentičan osjećaj oca, a kojeg nijedno dijete nema.

4. Imajući u vidu sve navedeno Općinski sud je u smislu člana 142. stav 2. Porodičnog zakona FBiH („Službene novine FBiH“ broj 35/05) odlučio da malodobni N. živi sa ocem, a malodobne Z. i E. sa majkom i prihvatio je prijedlog Službe socijalne zaštite, jer je tome saglasno i mišljenje vještaka koja raspolaže stručnim znanjem i koja je objasnila da će odlazak malodobnog N. predstavljati za njega svojevrsnu traumu, ali interes malodobnog djeteta zahtijeva da izraste u emocionalno i psihički zdravu osobu i taj interes je iznad trenutne neprijatne situacije koju će razdvajanje sigurno imati ali će omogućiti da sve troje djece razviju potpunu predstavu o roditeljima što je takođe neophodno. U odnosu na povjeravanje malodobnih Z. i E, Općinski sud je istakao da je među parničnim starnkama bilo nesporno da malodobne Z. i E. treba i dalje da žive sa majkom, a što je mišljenje Službe socijalne zaštite i vještaka, a to mišljenje je prihvatio i Općinski sud, jer su malodobna djeca navikla da žive u toj sredini, a preporučeno je od strane vještaka da radi pravilnog razvoja i shvatanja odnosa među polovima kao i procesa identifikacije ženska djeca treba da žive sa majkom.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 037519 10 GŽ 2 od 15. septembra 2010. godine žalba tužene S.M. je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da se malodobni N.M. povjerava na odgoj i čuvanje majci i zakonskoj zastupnici S.M., uz obavezu apelanta da za izdržavanje malodobnog N.M. doprinosi 250, 00 KM od dana donošenja prvostpene presude tj. 26. marta 2010. godine pa na dalje, dok za to postoje zakonski razlozi i to tako što će dospjele obroke isplatiti odjednom, a buduće svakog prvog, najkasnije do desetog u mjesecu uplatama na ime majke i zakonske zastupnice S.M. Kantonalni sud je odredio održavanje međusobnih kontakata apelanta i djece malodobnih N., Z. i E. po dva dana svakog dužeg boravka apelanta u BiH, s tim da je apelant dužan prije dolaska u BiH svoj dolazak najaviti majci tri dana prije što će preuzeti malodobnu djecu radi kontaktiranja. SM. je obavezana da omogući održavanje međusobnih kontakata apelanta i djece za vrijeme ljetnjih i zimskih raspusta i omogući boravak djece sa apelantom u trajanju od 30 dana za ljetnji raspust, a 15 dana za zimski raspust. U preostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostopena presuda je potvrđena.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz stanja spisa Općinskog suda proizlazi da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 037519 09 od 18. marta 2009. godine povodom izjavljene žalbe S.M. protiv presude Općinskog suda broj 65 0 P 03751907 P od 27. oktobra 2008. godine žalba S.M. uvažena i prvostepena presuda u pobijanom dijelu koji se odnosi na povjeravanje mldb. N.M. ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje uz upute prvostpenom sudu radi postupanja, a koji nije postupio po uputama Kantonalnog suda.

7. Kantonalni sud je smatrao da je žalbom osnovano ukazano na nepravilnost presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i navedenih razloga i zbog čega je prvostepeni sud izveo zaključak da je u interesu djeteta da se malodobni N. povjeri na dalju brigu i vaspitanje ocu. Naime, prema odredbama člana 130. Porodičnog zakona FBiH roditelji su dužni da se staraju o svojoj malodobnoj djeci na način koji je u njihovom najboljem interesu i oni su zajednički odgovorni za razvoj i odgoj svoje djece, te su dužni da osiguraju njihovu zaštitu na najbolji mogući način. Prvostepeni sud nije vezan za mišljenje Centra za socijalni rad i njihovim rezultatima analize stručnog tima, nego dati nalaz i mišljenje sud cijeni i nije vezan za njega, ako on nije dovoljno argumentovan i ako nije u saglasnosti sa ostalim provedenim dokazima tokom provedenog sudskog postupka. Kantonalni sud je zatim istakao da svako dijete ima pravo na život i puni harmonični razvoj, tjelesni, emotivni, psiho-socijalni, društveni i kulturni, prema svojim potencijalima. Načelo najboljeg interesa djeteta zahtjeva da se pri donošenju odluka ili izvršenju postupaka koji utiču na dijete ima na umu kriterij dobrobiti djeteta. Dakle, najbolji interes djeteta ima prednost pred svim ostalim interesima. Uvidom u cjelokupan spis i dokumentaciju, slike, crteže, prepoznatljivo je da mldb. N., koji od 2003. godine živi sa svojom majkom i sestrama, te djedom i nanom, živi u zdravoj sredini okružen ljubavlju i pažnjom. Ove činjenice nisu opovrgnute ni datim nalazom i mišljenjem nadležnih službi i Centra za socijalni rad Općine Novi Grad. Zasnivanje odluke prvostepenog suda da se dijete izdvoji iz sredine u kojoj je dugo prebivalo sa svojom majkom i sestrama bi zasigurno imalo dalekosežene negativne posljedice na psiho-fizički razvoj. U ovom periodu od kada malodobna djeca žive kod jednog roditelja u potpunosti su stekla prava i dužnosti tako da mldb N. pohađa treći razred osnovne škole, stekao je svoje prijatelje i već ima svoj hobi-igranje fudbala, što se iskazuje kao najpoželjnija zajednica za razvoj djeteta. Svaka drugačija odluka bi predstavljala veliku promjenu za dijete i nije izvjesno da bi se ono prilagodilo toj promjeni s obzirom da mijenja državu, ostavlja svoje najbliže sa kojima je već dugo godina živio u zajednici. Pred njim bi bile nametnute velike obaveze, učenje stranog jezika, promjena sredine a ono što je najdrastičnije jeste odvajanje od svojih sestara i majke čija je ljubav u ovom dobu najrelevantnija za budući psiho-fizički razvoj i ponašanje. Dalje je navedeno da analiza sudskih odluka o povjeravanju djetete jednom od roditelja je pokazala da 90% djece je nastavlio živjeti sa roditeljem kod kojeg se nalazilo tokom postupka razvoda braka, dok je u malom procentu, od oko 9,3 %, do te promjene došlo. Takođe je istaknuto da kod djece koja imaju braću i sestre nije došlo do njihovog odvajanja, te da su sva nakon razdvajanja živjela s istim roditeljem. Kantonalni sud je takođe smatrao da su pojedina djeca zatvorena introvertirana, tako da svoja mišljenja prilikom razgovora sa stručnim timom ne iznose, pa stoga insistirati i zahtijevati iznošenje njihovog mišljenja, ako nisu voljna ih dati, ne bi bilo u najboljem interesu djeteta i predstavlja za dijete jednu vrstu prinudne istrage. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo, na što sud pazi po službenoj dužnosti, jer suprotno odredbi člana 269. stav 1. Porodičnog zakona FBiH nije vodio računa o zaštiti prava i interesa malodob. N.

8. Kantonalni sud je takođe istakao da Općinski sud nije vodio računa i o pravima koja predviđa Konvencija o pravima djeteta jer u određivnaju najboljeg interesa djeteta kod odlučivanja o povjeravanju djeteta najvažnija je emocionalna privrženost djeteta uz pojedinog roditelja, dosadašnja briga u podmirivanju osnovnih potreba djeteta, zdravlje roditelja, te skladan psihofizički rast. Svako razdvajanje djece, a da to nije volja djeteta, ima dalekosežne posljedice što je od interesa i za mldb. N.M. da ostane u sredini u kojoj se do sada nalazio. Kantonalni sud je takođe istakao da će se N.M. u vrijeme kada stekne punoljetstvo moći odlučiti da li će nastaviti da živi kod majke ili kod oca, a što naravno zavisi od otvorene komunikacijske veze i emocionalnog odnosa, odnosa podrške oba roditelja koji treba da ostanu uključeni u djetetov život kako bi se dijete pripremilo za svoj budući život, a djetetu do sazrijevanja potrebna je zaštita oba roditelja ukoliko ih ima i da ta zaštita bude u njegovom interesu.

9. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ističe da je odluka Kantonalnog suda pogrešna i suprotna Porodičnom zakonu FBiH prema kojem su oba roditelja ravnopravni, te da je Kantonalni sud potpuno proizvoljno zanemario nalaz i mišljenje Centra za socijalni rad. Smatra da je Kantonalni sud bio pristrasan u konkretnom predmetu iz razloga što je vijeće koje je donijelo osporenu presudu bilo sastavljeno isključivo od žena, te da je on kao otac bio dovedenu neravnopravan položaj i bio diskriminisan po osnovu pola u tom postupku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje odnose se na pogrešnu i nepravilnu primjenu materijalnog i procesnog zakona u postupku koji se odnosio na određivanje s kojim roditeljem će živjeti mldb. N.

13. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoju odluku zašto smatra mldb. N. treb dodijeliti majci na staranje i čuvanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u vezi s navedenim pitanjima prema relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH imao u vidu mišljenje nadležnog centra za socijalni rad, ovlaštenog posrednika, zatim nalaz i mišljenje vještaka specijaliste neuropsihijatrije i dječije psihijatrije, kao i druge dokaze navedene u presudi te da su na detaljan način obrazložili zašto smatraju da je u konkretnom slučaju u najboljem interesu djeteta N. da nastavi živjeti sa majkom i sestrama u sredini u kojoj i do sada živio, s tim da oba roditelja i dalje treba da ostanu uključeni u djetetov život. Kantonalni sud je takođe obrazložio da sud nije vezan za mišljenje Centra za socijalni rad i njihovim rezultatima analize stručnog tima, nego dati nalaz i mišljenje sud cijeni i nije vezan za njega, ako on nije dovoljno argumentovan i ako nije u saglasnosti sa ostalim provedenim dokazima tokom provedenog sudskog postupka. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

15. U pogledu apelantovih navoda koji se tiču pristrasnosti sudskih vijeća, Ustavni sud naglašava da se, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu, što znači utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, što znači utvrditi da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine). Ustavni sud zapaža da, osim što je naveo da je vijeće Kantonalnog suda koje je donijelo osporenu presudu pristrasno zbog toga što je bilo sastavljeno isključivo od sudija ženskog pola, apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje. Samo zbog činjenice da je vijeće koje su odlučivalo u drugostepnom postupku u apelantovom predmetu istog pola kao i tužena, bez uvjerljivih dokaza koji bi potkrijepili navode o pristrasnosti suda, Ustavni sud ne može naći elemente koji bi ukazivali na pristranost Kantonalnog suda, odnosno doveli u pitanje princip „nepristrasnosti suda“ kako je on garantovan članom 6. Evropske konvencije, pa su i ovi apelantovi navodi očigledno neosnovani.

16. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju u stvari svode na tvrdnje apelanta o povredi prava na nepristrasan sud. Budući da je ove prigovore Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama odluke, vezano za navode o povredi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također očigledno neosnovani i da nije potrebno njihovo detaljnije obrazlaganje

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5285/10 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio