Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-591/10 (EUROHERC OSIGURANJE d.d. Mostar)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-591/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-591/10, rješavajući apelaciju EUROHERC OSIGURANJE d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija EUROHERC OSIGURANJE d.d. Mostar, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 000207 09 Gž od 3. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 000207 08 P od 10. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. EUROHERC OSIGURANJE d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 15. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 000207 09 Gž od 3. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 000207 08 P od 10. juna 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 000207 08 P od 10. juna 2009. godine u parničnom postupku tužitelja Ivana Kraljevića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta kao tuženog, obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplati precizirane iznose odnosno sveukupno iznos od 9.140,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama kako je precizirano u izreci presude kao i da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. Istom presudom tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu preko dosuđenog je odbijen kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da se 1. maja 2005. godine u Crvenom Grmu dogodila prometna nezgoda u kojoj su učestvovali tužitelj upravljajući motociklom (preciziranih oznaka u presudi) i Z.H. koji je upravljao osobnim vozilom marke Ford osiguranim od auto odgovornosti kod apelanta. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva. U toku dokaznog postupka Općinski sud je odbio prijedlog apelanta za izvođenjem dokaza novim prometnim vještačenjem jer nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 155. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da je apelant nalaz i mišljenje vještaka prometne struke zaprimio 4. ožujka 2009. godine, pa je svoje prigovore, kako je zaključio Općinski sud, mogao iznijeti na glavnoj raspravi 9. travnja 2009. godine i na toj raspravi eventualno zatražiti dopunu nalaza i mišljenja vještaka. Dalje je navedeno da zapisnik o očevidu nije dokaz da se prometna nezgoda dogodila na način kako ju je opisao Z.H. osiguranik apelanta jer je tijek nastanka nezgode u zapisniku o očevidu konstatiran temeljem iskaza osiguranika apelanta koji je bio na licu mjesta kada je vršen očevid za razliku od tužitelja koji je prevezen zbog zadobivenih ozljeda u hitnu pomoć. U svakom slučaju, kako je zaključio Općinski sud, zapisnik se sačinjava nakon što se prometna nezgoda dogodila, pa isti ne predstavlja dokaz o nastanku i tijeku prometne nezgode. Dalje je navedeno da iz iskaza svjedoka M.J. koji je radio očevid kao prometni policajac, proizilazi da on nije evidentirao sve tragove sa lica mjesta a koji su vidljivi na fotografijama. Iskaz sudionika Z.H. na temelju kojeg je prometni policajac sačinio opis tijeka prometne nezgode u zapisniku o očevidu Općinski sud je smatrao subjektivnim posebno zbog toga što je vozač pomjerio vozilo nakon prometne nezgode, a pored toga njegov iskaz je protivan objektivnim dokazima to jeste tragovima vidljivim na fotografijama. Temeljem ostalih izvedenih dokaza, na osnovu iskaza tužitelja, svjedoka A.N. i D.N, te vještačenja od strane vještaka prometne struke Općinski sud je utvrdio da je prometnu nezgodu prouzrokovao vozač vozila osiguranika apelanta koji je započeo radnju skretanja ulijevo a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može izvesti bez opasnosti za druge sudionike u prometu čime je postupio protivno odredbi čl. 25. i 38. stav 2. tada važećeg Zakona o sigurnosti prometa na cestama Zapadno hercegovačkog kantona. Općinski sud je naveo da je do takvog zaključka došao temeljem jasnog i sukladno pravilima struke urađenog nalaza vještaka prometne struke iz kojeg nedvojbeno proizilazi da je prometnu nezgodu prouzročio vozač vozila Ford koji je imao namjeru skrenuti lijevo i istu radnju je započeo radi čega dolazi do kontakta na prometnoj traci kojom se kretao tužitelj. Do navedenog utvrđenja Općinski sud je došao temeljem materijalnih dokaza a posebice fotografija na kojima je razvidno da su na kolniku bili razasuti tragovi, odnosno da su se nalazili tragovi koje je očevidna ekipa propustila evidentirati u skicu lica mjesta. Temeljem izvedenih dokaza u pogledu pravnog osnova tužbenog zahtjeva Općinski sud je utvrdio da je osiguranik apelanta isključivo kriv za predmetnu prometnu nezgodu pa je obavezao apelanta da nadoknaditi štetu tužitelju shodno članu 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Općinski sud je visinu štete utvrdio temeljem medicinske dokumentacije i nalaza vještaka medicinske struke kojem je u cijelosti poklonio vjeru. Općinski sud je naveo da je nalaz vještaka sačinjen potpuno objektivno, stručno, sukladno pravilima struke, imajući u vidu prirodu povrede stupanj umanjenja životne aktivnosti kod tužitelja, jačinu i vremensko trajanje bola i straha, životnu dob tužitelja, te važeće kriterije sudske prakse kao i svrhu nakande, uzimajući pri tome i okolnosti slučaja koje su pratile liječenje (dvije opearcije i dr.).
4. Protiv navedene presude Općinskog suda žalile su se obje parnične stranke.
Odlučujući o žalbama Kantonalni sud je presudom broj 63 0 P 000207 09 Gž od 3. decembra 2009. godine žalbe parničnih stranaka odbio kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu. Istom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da suprotno neutemeljenim navodima žalbe apelanta prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza kako to regulira odredba člana 8. ZPP, te uz jasne, precizne i logične razloge zauzeo pravilan stav koji je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud zaključivši da je tužbeni zahtjev tužitelja u dosuđenom dijelu u cijelosti utemeljen.
5. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja. Istakao je da je za predmetnu prometnu nezgodu i nastale posljedice isključivo odgovoran sam tužitelj a ne osiguranik apelanta kako su to pogrešno zaključili redovni sudovi. .
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o sigurnosti prometa na cestama Zapadno hercegovačkog kantona. i zaključeno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a u kojem obrazloženju, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić