Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-609/10 (S. G.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-609/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 609/10, rješavajući apelaciju Slavka Gojkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Gojkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-08-000 578 od 1. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Gojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Mladica, Istočna Ilidža, podnio je 17. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-

08-000 578 od 1. decembra 2009. godine.

2. Apelant je 7. marta 2006. godine tužbom protiv Energoinvest Dalekovod Inženjering MDP Bratunac (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Nebojše Krajišnika (u daljnjem tekstu: drugotuženi) pokrenuo parnični postupak kod Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva na stanu u ul. Besarevićeva broj 45, Ilidža, pobliže opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

3. Presudom Osnovnog suda broj 089-1-P-06-000-119 od 17. aprila 2007. godine utvrđeno je da je apelant stekao pravo vlasništvo na predmetnom stanu što su tuženi dužni trpiti da se apelant na temelju presude upiše u zvanične evidencije kao vlasnik i posjednik uz istovremeno obavezivanje drugotuženog da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.648,80 KM. U obrazloženju je navedeno da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su apelant, kao kupac i drugotuženi, kao prodavac zaključili kupoprodajni ugovor čiji je predmet kupoprodaje bio predmetni stan temeljem koga je apelant ušao u posjed. Međutim, kako je navedeno u obrazloženju, drugotuženi u momentu zaključenja ugovora nije bio vlasnik predmetnog stana, budući da je drugotuženi formalno postao vlasnik stana tek nakon donošenja rješenja nadležne Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove PJ I.Ilidža (u daljnjem tekstu: Republička uprava) od 27. septembra 2006. godine, dakle nakon podnošenja tužbe.

4. U obrazloženju je još navedeno da je apelant tražio da se tuženi solidarno obavežu da mu naknade troškove postupke, ali je sud ocijenio da na strani prvotuženog ne postoji krivica zbog neispunjenja obaveza po osnovu ugovora. Isto tako Osnovni sud je istakao da je, iako su stranke učinile nespornim da bi zaključivanjem aneksa ugovora o kupoprodaji apelant mogao izvršiti upis prava svojine na predmetnom stanu, sud ocijenio da je kod apelanta postojao pravni interes da ostane pri ovakvoj tužbi jer bi u protivnom teret plaćanja poreza na promet nepokretnosti pao na apelanta, pa kod činjenice da je osnovni ugovor ovjeren 11. oktobra 2004. godine apelant bi morao platiti i zatezne kamate, što bi bio preveliki teret za apelanta. Konačno, Osnovni sud je odluku o troškovima postupka donio temeljem odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) navodeći da se troškovi postupka koje drugotuženi treba platiti apelantu sastoje od sastava tužbe i pristupa na dva ročišta u iznosima od po 480,00 KM, što sa PDV-om iznosi 1.684,80 KM, shodno tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata te takse na tužbu i takse na odluku u iznosima po 500,00 KM. Navedeno je da je apelant odbijen „sa preostalim troškovima preko dosuđenog iznosa“ s obzirom da je, kako je naveo Osnovni sud, „troškovnik advokata ispostavljen prema tarifi“..

5. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je žalbe kao neosnovane odbio potvrđujući prvostepenu presudu u cijelosti. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant žalbu usmjerio na dio odluke o troškovima postupku budući da njegovom zahtjevu da se oslobodi plaćanja sudske takse nije udovoljeno. Osvrćući se na ove žalbene navode Okružni sud je naveo da su neosnovani jer se ne radi o osobi koja nema nikakve prihode. Osim toga kako je prvostepenom presudom drugotuženi obavezan da snosi sve troškove postupka nema osnova da se apelant oslobodi i od plaćanja takse samo zato što apelant u žalbi navodi da će postupak naplate troškova postupka od drugotuženog biti otežan.

6. U odnosu na žalbene navode drugotuženog kojim između ostalog ukazuje da se zahtjevu apelanta za uknjižbu iz objektivnih razloga nije moglo udovoljiti prije 27. septembra 2006. godine ukazujući na taj način da je vođenje predmetnog spora bilo nepotrebno zbog čega je neosnovano obavezan da snosi troškove postupka Okružni sud je te navode ocijenio neosnovanim. U vezi s tim Okružni sud je istakao da se ovi navodi ne mogu prihvatiti iz razloga što drugotuženi nije prezentirao sudu dokaze da je bio onemogućen da ranije ishoduje rješenje Republičke uprave i tako udovolji zahtjevu apelanta na koji se on ugovorom obavezao, tim prije kada se ima u vidu da je upotrebnu dozvolu za predmetni stan dobio 20. februara 2004. godine. Okružni sud je na kraju zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev osnovan, te da je apelant i da je zaključio aneks ugovora imao pravni interes da ostane kod podnesene tužbe.

7. Odlučujući o reviziji drugotuženog Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 578 od 1. decembra 2009. godine reviziju djelimično usvojio, drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda u pogledu odluke o troškovima postupka, tako što je apelant obavezan da drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.560,00 KM dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.

8. Nakon što je preispitao osporenu drugostepenu presudu Vrhovni sud je zaključio da je pravilna u odnosu na glavnu stvar, ali ne i u pogledu odluke o troškovima postupka. U vezi s tim Vrhovni sud je prije svega pozvao na odredbe člana 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da se ugovorom o prodaji obavezuje prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, dok se kupac obavezuje da plati cijenu u novcu i preuzme stvar. Nadalje, odredbama člana 9. Zakona o nepokretnostima je propisano da ugovor kojim se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda. Polazeći od sadržaja navedenih zakonskih odredaba Vrhovni sud je naveo da je kupoprodajnim ugovorom od 11. oktobra 2004. godine ovjerenim kod Osnovnog suda 11. oktobra 2004. godine drugotuženi, kao prodavac, prodao apelantu predmetni stan za kupoprodajnu cijenu od 20.000,00 KM, te da se saglasno odredbi člana 5. navedenog ugovora drugotuženi saglasio da se apelant na osnovu tog ugovora uknjiži bez njegovog daljnjeg znanja u zemljišne knjige. Kako iz tačke 1. predmetnog ugovora o kupoprodaji nije tačno određen stan koji je predmet kupoprodaje, odnosno ne proizlaze pobliži podaci o stanu, to se apelant na temelju takvog ugovora nije ni mogao upisati kao vlasnik na njemu. Vrhovni sud je pojasnio da je upravo navedeno i potaklo apelanta da sa drugotuženim zaključi aneks ugovora o kupoprodaji kojim bi se otklonili nedostaci u tač. 1. i 5. predmetnog ugovora, što je drugotuženi bio spreman da potpiše, pod uvjetom da apelant povuče tužbu, na šta apelant nije pristao. S obzirom na sve navedeno Vrhovni sud je stao na stanovište da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom odredaba procesnog prava obavezali drugotuženog da snosi troškove postupka, jer je drugotuženi bio spreman potpisati aneks ugovora od 11. oktobra 2004. godine pod uslovom da apelant povuče tužbu, čime bi se razriješio spor među parničnim stranama, pa je revizioni sud primjenom odredaba člana 389., 249. stav 1, u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP-a preinačio odluku u dijelu o troškovima postupka kao u izreci presude.

9. Apelant smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da osporenom presudom trpi nesagledivu štetu jer je obavezan da naknadi troškove postupka koje ničim nije prouzrokovao. Apelant ističe da ga je Vrhovni sud protivno svim pravilima i iz nejasnih razloga obavezao da naknadi troškove postupka.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovini koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji drugotuženog reviziju uvažio u dijelu odluke o troškovima postupka obavezujući, suprotno stajalištu nižestepenih sudova, apelanta na naknadu troškova postupka, bez obzira na uspjeh u parnici, nalazeći za to uporište u procesnom pravu i to u odredbi člana 389. ZPP, kojom je propisano da ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe, zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti ili zbog drugih razloga, tužitelj će tuženom nadoknaditi parnične troškove. Naime, citirana odredba predstavlja izuzetak od općeg pravila propisanog odredbom člana 386. ZPP-a, koja sudovima omogućava da, bez obzira na uspjeh u parnici, troškove postupka stave na teret tužitelju, ako se tokom postupka, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, utvrdi da nije bilo povoda za podnošenje tužbe. U tom kontekstu Vrhovni sud je pojašnjavajući razloge za primjenu odredbu člana 389. ZPP-a, između ostalog, pojasnio da je drugotuženi svoju obavezu priznao, budući da je bio spreman da potpiše aneks ugovora kojim bi se otklonili postojeći nedostaci u kupoprodajnom ugovoru koji su zapravo i onemogućavali apelantov upis u zvanične evidencije, pod uslovom da apelant povuče tužbe, na šta apelant nije pristao, te da, s obzirom na takve okolnosti, zapravo i nije bilo povoda za podnošenje tužbe. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke ponudio dovoljno jasne razloge za takav stav, a ponuđeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-609/10 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio