Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-765/10 (V. M.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Uporedive situacije
- Građanski postupak
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-765/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-765/10, rješavajući apelaciju Vlade Matuzovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Matuzovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 08-000665 od 15. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2457/05 od 12. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Matuzović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 2. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000665 od 15. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2457/05 od 12. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-2457/05 od 12. februara 2008. godine u parničnom postupku apelanta kao tužitelja protiv tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi isplati na ime nagrade za službenu odbranu optuženog u predmetu Kantonalnog suda broj Kž-171/04 iznos od 3.712,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude kao i da mu isplati troškove predmetnog parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude. Istom presudom zahtjev tuženog za isplatu troškova postupka je odbijen.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant rješenjem Kantonalnog suda broj Kž-171/04 od 23. augusta 2004. godine bio postavljen kao branilac po službenoj dužnosti optuženom S.P, te da je u tom krivičnom postupku došlo do zaključenja sporazuma o priznanju krivnje između Kantonalnog tužilaštva i optuženog a u prisustvu i apelanta kao postavljenog branioca. U navedenom predmetu je donesena presuda broj Kž-171/04 kojom je bilo određeno da će sud o troškovima krivičnog postupka donijeti posebno rješenje kada se pribave podaci o visini troškova. Općinski sud je utvrdio da je apelant Kantonalnom sudu 20. septembra 2004. godine dostavio troškovnik, da je nakon toga urgirao donošenje rješenja o troškovima, te da Kantonalni sud nije donio rješenje jer je predmetni spis bio dostavljen Tužilaštvu BiH i isti nije bio vraćen niti do zaključenja rasprave u konkretnom parničnom postupku. Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju do dana zaključenja glavne rasprave pred Općinskim sudom apelant nije ishodio rješenje Kantonalnog suda u predmetu broj Kž-171/04 kojim mu se određuje naknada za službenu odbranu optuženog, te sud nije ni mogao dati nalog računovodstvu da iz sredstava budžeta suda isplati eventualno odobreni iznos apelantu na ime troškova službene odbrane u tom krivičnom predmetu. Općinski sud je zaključio da tuženi jeste u obavezi da između ostalog u budžetu obezbijedi sredstva za tu namjenu, ali još uvijek nema saznanja o toj obavezi, pa zahtjev apelanta za isplatu tog duga bez donošenja rješenja Kantonalnog suda u predmetnom krivičnom postupku još uvijek nije dospio. S toga se, kako je zaključio Općinski sud tužbeni zahtjev apelanta kao nedospio u smislu člana 177. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije mogao usvojiti, jer sud može naložiti tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave.
4. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant se žalio Kantonalnom sudu.
5. Kantonalni sud je 24. aprila 2009. godine dostavio prijedlog Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari pozivajući se na odredbe člana 50. stav 2. ZPP. Vrhovni sud je rješenjem broj 070-0-Gr-09-000091 od 26. maja 2009. godine odbio prijedlog Kantonalnog suda. U obrazloženju je naveo da u smislu navedene odredbe ZPP taj sud može odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu ako je očito da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi. Ti drugi razlozi koji bi opravdali delegiranje drugog drugostepenog suda moraju biti iznimnog značenja da bi se opravdano moglo odstupiti od Ustavom Federacije BiH razgraničene nadležnosti sudova. Navedeni razlog da u konkretnom slučaju potraživanje apelanta potiče u vezi sa radnjama Kantonalnog suda ne može se sam za sebe smatrati opravdanim razlogom za delegaciju suda u drugom kantonu. Drugačija odluka Vrhovnog suda, kako je zaključeno, upućivala bi na pristrasno i neprofesionalno postupanje sudija Kantonalnog suda.
6. Odlučujući o žalbi apelanta protiv navedene presude Općinskog suda Kantonalni sud je donio presudu broj 003-0-Gž-08-000665 od 15. januara 2010. godine kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe i takse na žalbu.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 200. do 206. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) regulisano da o troškovima krivičnog postupka odlučuje sud koji taj postupak vodi i to presudom ili rješenjem zavisno od toga kako je postupak okončan. Kantonalni sud je istakao da prema navedenim odredbama ZKP o troškovima krivičnog postupka a u koje spadaju i troškovi branitelja postavljenog od strane suda, odlučuje isključivo sud koji taj krivični postupak vodi i u okviru tog konkretnog krivičnog postupka. U tom pogledu i donesene odluke tog suda predstavljaju izvršnu ispravu na osnovu koje se u slučaju da se isplata tih troškova krivičnog postupka ne izvrši dobrovoljno, izvršenje može tražiti putem suda u izvršnom postupku. Stoga, kako je dalje navedeno, ni sama okolnost da u konkretnom krivičnom postupku nije doneseno rješenje povodom ispostavljanja troškovnika apelanta, a ni povodom njegovog pismenog zahtjeva, te usmenih obraćanja ne može opravdati traženje apelanta da sud u parničnom postupku utvrđuje obavezu tužene na plaćanje utuženog potraživanja, jer bi to značilo da parnični sud preuzima funkciju krivičnog suda da odlučuje o troškovima krivičnog postupka. Iz odredbi ZKP, kako je dalje zaključeno, ne proizilazi da se troškovi krivičnog postupka mogu potraživati u parničnom postupku ni kao naknada štete a niti kao dug. Kantonalni sud se pozvao na stav Vrhovnog suda u odluci broj 070-0-Rev-06-000462 od 5. aprila 2007. godine koji je zauzet u sličnom slučaju. Istaknuto je da na drugačije odlučenje ne može biti od uticaja žalbeno polemisanje apelanta o tome da je njegov zahtjev za predmetno potraživanje dospio već samim ispostavljanjem troškovnika 20. septembra 2004. godine, te da je s toga kako je apelant smatrao neprihvatljiv izneseni stav prvostepenog suda da je apelantov zahtjev nedospio u smislu člana 177. stav 1. ZPP.
8. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Dalje je naveo da mu je onemogućen pristup sudu zbog toga što Vrhovni sud nije donio odluku o apelantovom zahtjevu za određivanje drugog stvarno nadležnog kantonalnog suda kojeg je podnio 18. februara 2008. godine, već je Vrhovni sud donio odluku postupajući po istom prijedlogu Kantonalnog suda. Također, apelant smatra da je ponašanjem sudova u konkretnom postupku diskriminiran u odnosu na druge branioce po službenoj dužnosti. Apelant je dostavio rješenje Općinskog suda broj Kp-25/03 kojim je Općinski sud u krivičnom postupku odobrio nagradu E.H, braniteljici po službenoj dužnosti.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba ZKP i ZPP i zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, a u kojem obrazloženju, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi u sudskom postupku provedenom na dvije sudske instance meritorno odlučili o apelantovom tužbenom zahtjevu koji se ticao njegovih građanskih prava, čime mu je u konkretnom slučaju bio osiguran pristup sudu u smislu člana 6. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant također smatra da je osporenim odlukama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da rješenje koje je apelant dostavio kao dokaz prema kojem je braniteljici po službenoj dužnosti Općinski sud u krivičnom postupku u kojem je i bila određena kao branitelj po službenoj dužnosti odobrio nagradu upravo potvrđuje zaključak do kojeg su došli redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku. Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio dokaze za svoje tvrdnje da je osporenim odlukama stavljen u drugačiju situaciju od strane redovnih sudova koji su postupali u konkretnom parničnom postupku u odnosu na druga lica koja su bila u istoj ili sličnoj situaciji, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nema „opravdan zahtjev“ u odnosu na pravo na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić