Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-795/10 (P. T.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-795/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-795/10, rješavajući apelaciju Pere Trivkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Trivkovića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Už-09-000022 od 15. januara 2010. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 096-0-U-08-000012 od 16. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Trivković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Borislav Stojaković, advokat iz Brčkog, podnio je 3. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Už-09-000022 od 15. januara 2010. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-U-08-000012 od 16. jula 2009. godine.
2. Apelant je 17. marta 2010. godine dopunom apelacije zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će obustaviti od izvršenja presudu Apelacionog suda broj 097-0-Už-09-000022 od 15. januara 2010. godine.. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-795/10 od 14. aprila 2010. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-U-08-000012 od 16. jula 2009. godine, donesenom u upravnom sporu, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv tuženog Brčko Distrikta BiH -Komisije za reviziju zakonitosti odluka i ugovora o korištenju stana (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja rješenja tužene broj 01-014-023647/07 od 17. decembra 2007. godine. Navedenim rješenjem je utvrđeno da se rješenje Javnog osnovnog preduzeća Željeznice Republike Srpske p.o. Doboj – Sekcija za vuču vozova broj 587/01 od 3. septembra 2001. godine, kojim je apelantu dodijeljen na korištenje stan u Brčkom, u ulici Mladena Maglova broj 12 d (u daljnjem tekstu: predmetni stan), ne može osnažiti, jer isto nije doneseno u skladu s odredbom člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 10/02).
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je članom 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine propisano da se sve odluke o dodjeli stanarskog prava ili ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do dana stupanja na snagu navedenog zakona stavljaju van snage, kao i da će zakonitost odluka ili ugovora biti predmet revizije posebne komisije Vlade Brčko Distrikta BiH.
5. Osnovni sud je dalje obrazložio da je osporeno rješenje tužene pravilno i zakonito, jer je zasnovano na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Po mišljenju Osnovnog suda zadatak tužene kao organa koji je u skladu s zakonskim odredbama dužan da vrši reviziju odluka o dodjeli stanova na korištenje, nije da pronalazi i tumači volju stranaka već da utvrdi da li je takva odluka u skladu s zakonom i da li je donesena od strane nadležnog organa. Osnovni sud je smatrao da je nakon proglašenja Brčko Distrikta BiH, 8. marta 2000. godine, jedino Gradonačelnik Brčko Distrikta BiH mogao donijeti osporeno rješenje o dodjeli stana na korištenje, shodno tada važećem Statutu Brčko Distrikta i to čl. 6, 50. i 71. koji propisuju da sva javna imovina na području Brčko Distrikta BiH pripada Distriktu i istom upravlja gradonačelnik Brčko Distrikta. Kako ti uslovi – da je odluka donesena u skladu s zakonom i od strane nadležnog organa – u konkretnom slučaju nisu ispunjeni bilo je osnovano odbiti tužbeni zahtjev apelanta, kako je zaključio Osnovni sud.
6. Apelant se žalio protiv navedene presude Osnovnog suda Apelacionom sudu koji je presudom broj 097-0-Už-09-000022 od 15. januara 2010. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
7. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je zbog neodržavanja usmene rasprave počinjena povreda odredaba kojima je regulisan postupak upravnog spora. Po mišljenju Apelacionog suda, polazeći od odluke prvostepenog suda, odnosno odluke tužene, kada osporeno rješenje nije osnaženo jer isto nije donio nadležni organ, ukazuje se nepotrebnim održavanje usmene rasprave, koja podrazumijeva utvrđivanje činjenica relevantnih za presuđenje. U konkretnom sporu je bilo nesporno utvrđeno da osporeno rješenje nije donio nadležni organ. Apelacioni sud je dalje obrazložio da razlog za održavanje usmene rasprave ne može biti niti novo rješenje o dodjeli stana na korištenje, na koje se apelant pozvao u žalbi. Žalbeni navodi apelanta da posjeduje i rješenje od 25. januara 2000. godine, a koje nije bilo predmet ocjene tužene, niti je apelant pokrenuo postupak za zaključenje ugovora o korištenju stana pred nadležnim organom na osnovu tog rješenja, po ocjeni Apelacionog suda, nebitan je za konkretni spor. Čijom «greškom» je apelantu za isti stan dva puta izdato rješenje o korištenju stanja, «nepostojanje adekvatne koordinacije u radu» između sekcija preduzeća, kako je zaključio Apelacioni sud irelevantno je za konkretni spor.
8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da je do navedenih povreda došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova. Apelant smatra da je nad predmetnim stanom stekao stanarsko pravo na zakonit način. Također, je istakao da je, sticajem okolnosti i bez svoje krivice, dobio dva rješenja o dodjeli stana na korištenje, budući da je zbog potreba posla prešao iz jedne sekcije preduzeća u drugu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantni odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine i zaključeno da je tužba apelanta radi poništenja upravnog akta neosnovana, a u kojem obrazloženju, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić